Cijene energenata nikad više, napetosti na granici Rusije i Ukrajine sve veće, najveća inflacija od Drugog svjetskog rata, migranti, korona i epidemiološke restrikcije… Je li postojeći sustav održiv ili je na pomolu novo društveno uređenje razgovaramo s uglednom filozofkinjom Ankicom Čakardić, rođenom Riječankom, izvanrednom profesoricom i nositeljicom Katedre za socijalnu filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Široj javnosti poznata je po sudjelovanju u HTV-ovoj emisiji "Peti dan", koju je jedno vrijeme i vodila. Upravo je objavila knjigu eseja iz radikalne socijalne filozofije "Pobunjeni um", a prethodile su dvije monografije, "Sablasti tranzicije - socijalna historija kapitalizma" i "Ustajte prezrene na svijetu - tri eseja o Rosi Luxemburg" (Berlin, 2020.) Svojedobno je bila na čelu Centra za ženske studije, a kao članica uredništva izdanja Zbirni radovi Rose Luxemburg pri izdavačkoj kući Verso (London/New York) upravo uređuje šesti tom radova pod naslovom "Rasprave Rose Luxemburg o revolucionarnoj strategiji i organizaciji".

Bastardni kapitalizam

- U vašoj knjizi "Sablasti tranzicije - socijalna historija kapitalizma" govorite o tranziciji iz feudalizma u kapitalizam, objašnjavajući specifičnost nastanka agrarnog kapitalizma u novovjekoj Engleskoj. Nedavno je Slavoj Žižek, celebrity među filozofima, napunio HNK u Zagrebu u sklopu "Filozofskog teatra". Glavna tema je bila "Poslije kapitalizma: neofeudalizam ili komunizam?" Iako je teza pomalo pretenciozna, što mislite u kojem se smjeru kreće društvo?

- Povijest nam na mnogim primjerima tvrdoglavo demonstrira da se društvo nikada ne razvija pravocrtno, u nekom čistozadanom smjeru, bez da je linija tog kretanja puna lomova, prekida, diskontinuiteta, pa čak i povratka unazad. U svojoj knjizi sam pokušala govoriti o "bastardnoj" formi kapitalizma, htijući istaknuti kako se pojava kapitalizma prije 500-tinjak godina događa istovremeno s demontiranjem feudalizma, ali se jako oslanjajući na čitav niz specifičnih hijerarhijskih i sistemskih pretkapitalističkih obrazaca. Dakle, kapitalizam nije nastao nekim naglim rezom ili se razvio prirodnim putem, u potpunosti napuštajući prethodne proizvodne i političke načine funkcioniranja. Zato je posve uobičajeno u kapitalizmu nailaziti na klasične feudalističke motive - još uvijek postoje kraljice i prinčevi i njihovi protokoli, grade se dvorci, izbacuje autohtono stanovništvo s njihove zemlje, privatizira zajedničke posjede, još uvijek postoji brutalno jaka kultura rentijerstva, zapošljavanje po obiteljskoj liniji, naslijeđene privilegije elite, mnogi rituali koji pripadaju klasičnoj feudalističkoj formaciji.

U krajnjoj liniji, još uvijek možemo s pravom govoriti i o ropskim uvjetima rada danas. Dovoljno je uzeti u obzir neku indijsku tvornicu tekstila gdje djeca rade od jutra do mraka u potpuno neljudskim i nezdravim uvjetima. Ljudi se još uvijek prodaju kao roblje (trafiking), iako učimo da smo u potpunosti prevladali robovlasništvo i sve što ide uz njega. Zato o kapitalizmu govorimo kao o bastardnoj formi, s elementima robovlasništva i feudalizma, što je i jedan od razloga zašto Žižek, ali i druge teoretičarke i teoretičari poput Jodie Dean i Janisa Varufakisa, inzistiraju na tezi o "neofeudalizmu". Dakako, danas su drukčija i tehnološki posredovana vremena pa se spominje i "tehnofeudaliziram", digitalni kolonijalizam i slično. Mislim da ta teza nije banalna.

Očigledno se neoliberalna mašina kvari, a uz nedostatak industrijske proizvodnje i dugoročne razvojne politike, vraćamo se "starim feudalističkim" navikama, prije svega rentanju, najmu i privatizaciji zajedničkog prostora, bilo da je riječ o fizičkom ili virtualnom. To je onaj moment na koji se Žižek referira, Zuckerberg nudi "metaverzum", digitalni svijet u kojem oslobođeni prljavih, svakidašnjih radnji idealno komuniciramo bez boli i neugode, ali samo pod uvjetom da je Zuckerberg vlasnik tog univerzuma koji unajmljujemo. Na neki način, on je feudalac našeg zajedničkog prostora. Pandemija je još snažnije i brže ukazala na ove i slične elemente tipične za feudalizam, ali i na druge probleme kapitalizma, stoga, nema povratka na "staro normalno". Na nama je da iskoristimo ovu priliku za preusmjeravanje političkog kretanja u nekom progresivnom smislu, valja nam skrenuti s glavnog i propisanog nam puta. Zato Žižek spominje komunizam i namjerno provocira.

Gušenje demokratizacije društva

- Dio čelnika globalnih, primarno financijskih divova već neko vrijeme zaziva novi oblik kapitalizma. Biznis je došao na poziciju entiteta kojemu javnost najviše vjeruje. Istovremeno velike digitalne korporacije kontroliraju zajednički prostor, a događa se da se suočavamo s kolapsom povjerenja u demokracije. Kako komentirate ta kretanja?

- Na snazi je gušenje demokratizacije društva koje, na globalnoj razini, pratimo već četrdesetak godina. Nedavno sam u jednom razgovoru za H-alter rekla kako neoliberalizam shvaćam kao izrazito grabežljiv, financijalizirani i tehnokratski oblik kapitalizma koji se u svijetu učvršćuje tijekom zadnjih 40-ak godina. Taj stampedo mjera štednji, programa strukturalne prilagodbe, korporativne tehnokracije i fetišizma modela upravljanja u potpunosti guši politiku kao izvorno polje klasnog antagonizma i "javne stvari". Brutalno je reducira na set mjera, rezova, brzih, asertivnih, lean-in, operativnih, kratkoročnih, efikasnih, sad-i-odmah vidljivih. To je čitav tačerijanski neoliberalni žargon, doista teško probavljiv.

Upravo su ti procesi tehnokratskog upravljanja i vladavine "stručnjaka" odgovorni za gušenje socijalnih demokratskih načela i jačanje liberalističkih - tzv. demokracija za elite. Jednom kada osvijestiš da političke institucije nisu tu za tebe, već si ti njihov instrument legitimacije, i pritom služe samo kao štit korporativne elite, bilo financijske ili političke, počinju s pravom bujati svakovrsne sumnje u političke autoritete. Međutim, u društvu u kojem nemaš povjerenja u temeljne institucije demokracije, lako počinješ sumnjati u svaki autoritet. To je onaj duboko razočarani i zapušteni moment u kojem upravo živimo, kada ljudi počinju sumnjati u znanost, medicinu, humanistički napredak, društvene i obrazovne vrijednosti i slično.

- Pandemija koronavirusa još je više probudila jaz između bogatih i siromašnih. Bogati su bogatiji, siromašni siromašniji. Za milijardere je pandemija poput zlatne groznice. Sredine nema, kao ni srednjeg sloja. Kakve će to posljedice ostaviti ili je već ostavilo na društvo?

- Mi smo zapravo u permanentnoj krizi od 2008., ekonomskoj, političkoj, društvenoj. Klasna je polarizacija sve jača, a krize uvijek zahtijevaju neku novu ekonomsku adaptaciju koja pogoduje najbogatijima - tajkuni biznisa, profiteri krize. Dok se većina pokušava snaći u novoj krizi ne bi li preživjela, veliki poduzetnici su već dva koraka ispred, već unovčuju nečije osiromašenje. Pogledajmo samo kako su Jeff Bezos, vlasnik Amazona, i Elon Musk, vlasnik Tesle, profitirali u pandemijskoj krizi - trenutno dvojica najbogatijih ljudi na svijetu.

Ono što je dodatni problem, to je da su s ekonomskom krizom sve jače i socijalne krize. Tako, primjerice, desničarski i ultrakonzervativni pokreti prepoznaju socijalne krize i umjesto da uzroke krize vide u nestabilnoj i neodrživoj političkoj ekonomiji, oni okrivljuju migrante, LGBT+ ljude, crnce, ljevičare, Rome, emancipirane i samohrane žene, feministkinje, Židove itd. To je opasnost od koje se posebno moramo čuvati, napose s jačanjem desnice i na našim prostorima. Lijeve alternative kapitalizmu i fašističkim tendencijama društva moraju se paralelno graditi i u teoriji i u praksi - i pisanjem i obrazovanjem i istraživanjima, baš kao i na ulicama, u kuhinjama, spavaćim sobama i radnim mjestima. Antifašizam je jednom bio učinkovit, bit će i opet.

Ugoda je klasna distinkcija

- Prije pandemije svijet, odnosno Zapad, dakle kapitalizam funkcionirao je na kulturi zabave i ugode. Korona je, pak, dovela do toga da već dvije godine živimo u kontinuiranom izvanrednom stanju. Može li takvo društvo biti slobodno ili nam se plasira iluzija slobode?

- Sloboda je posve materijalistički ideal, da se tako izrazim. Ona nema veze s nekim romantičnim, hipijevskim, apolitičnim raspoloženjem i stilom života s kojim nam poručuju da možemo činiti sa sobom sve što želimo, samo ako se "dovoljno potrudimo" i "dovoljno jako nešto želimo". Nažalost, naš trud ili naprosto želja nisu dovoljni za naše oslobođenje. Za svaku realizaciju slobode potreban je neki materijalni temelj - ukoliko se želiš zabavljati ili ugodno živjeti, kako ste me pitali, to zahtijeva neku novčanu i socijalnu stabilnost. Tko danas sebi može priuštiti ugodu i čestu večeru u restoranu? Ugoda je klasna distinkcija. Mogu li siromašni ljudi bez krova nad glavom biti slobodni? Bilo bi doista privilegirano, neukusno i razmaženo misliti da mogu. Ako si gladan, ideje o vlastitoj slobodi vrlo su skučene. Mogu li se migranti slobodno kretati svijetom? Ne mogu. Možeš li slobodno donositi odluke o svom tijelu ukoliko si danas žena u Poljskoj? Ne možeš, dok god je na snazi izrazito konzervativan zakon koji zabranjuje pravo na pobačaj. Sloboda mora biti kolektivno, univerzalno političko pravo, izrazito socijalno osjetljivo, to ne može i ne smije biti tek individualni privilegij i ideal nekolicine.

- Prekarni rad postaje prevladavajući, a u nekim zemljama to se odnosi na 30 posto radnika. Istovremeno jedan posto ljudi u svojim rukama drži sav svjetski kapital. Možemo li očekivati društvenu promjenu bez velike revolucije, bez radikalne političke promjene?

- Mislim da je kontinuirani pritisak na politički establišment neizostavan u svakoj taktici progresivnog otpora - bilo da je riječ o javnim akcijama ili udaru na mainstream medije i teoriju. No, kada kontinuitet izostaje, onda djelujemo situacijski i defenzivno. U tim trenutcima je najvažnije izbjegavati ideje i prakse individualnog nasilja te se organizirano i grupno osnaživati u borbi protiv svih oblika radničkog i socijalnog deprivilegiranja.

Kako se socijalna kriza produbljuje, morat ćemo djelovati na dvije fronte paralelno - boriti se za očuvanje već stečenih socijalnih i materijalnih prava koja se svakim danom ukidaju, i to ne samo u okviru sindikata ili stranki, već i izvan njih, ali istovremeno i postepeno, tvrdoglavo i neishitreno graditi progresivnu i ekološki održivu političku budućnost. Pretpostavka za ovo drugo ne ide iz samorazumljivog smjera tipa "ujedinimo različite grupe, stranke, inicijative" i naš je politički posao time završen. Osnovna pretpostavka ujedinjene fronte jest koncipiranje koherentne i ozbiljne politike kako bi ljevica konačno imala priliku graditi pokret koji će imati stvarni emancipatorni karakter, a ne kopi-pejstanje već dobro utabanih tehnokratskih politika koje funkcioniraju po načelu samonametnutih ograničenja. U politici je doista važno ostaviti nešto manevarskog prostora za skretanje s propisanog puta. Na tom putu će se uvijek činiti neke greške, što je posve razumno očekivati. Politička je zrelost vidljiva u tome da kada činiš neke greške, da ih umiješ s lakoćom, u skoku, brzo i kvalitetno ispravljati.

Patološki individualizam

- Što vidite kao ključni problem modernog čovjeka u društveno-političkom smislu?

- Rekla bih da je to okretanje isključivo sebi, gotovo patološki oblik individualizma. Posljedica takvog modernog čovjeka je gubitak njegove spremnosti na solidarnost, razlike, drugosti, altruizam, empatiju. U konačnici, kad smo kao pojedinci toliko otuđeni jedni od drugih, istovremeno smo otuđeni i od sebe te smo sve manje spremni na velike promjene koje se tiču svih ljudi. Teško izlazimo iz vlastite kože kako bismo se zauzeli za druge. Da bi se taj proces brutalne individualizacije nesmetano odvijao, potrebni su različiti ideološki i ekonomsko-politički mehanizmi koji ljude guraju u smjeru nesigurnih egzistencijalnih uvjeta. S jedne strane, ideologija biznisa poručuje da si najjači kada se oslanjaš na sebe, bez neke socijalne odgovornosti - uz pomoć crkve i škole koje naučavaju poslušnost i pokornost - a s druge strane neimaština te čini toliko nesigurnim i krhkim da se moraš okrenuti sebi i vlastitom samoodržanju. Doista duboko paradoksalna materijalistička i tjeskobna situacija.

- Zadnji popis stanovništva suočio nas je s dobro znanom činjenicom da nas je deset posto manje nego za prethodnog popisa. Hrvatskoj otkucava demografska bomba zbog starenja populacije, sve manje rođenih i masovna emigracija mladih.

- Hrvatska pripada skupini zemalja koje od 1991. karakterizira kontinuiran pad broja stanovnika, uz Latviju, Litvu, Bugarsku, Rumunjsku. Uz empirijsku činjenicu da Hrvatska od 90-ih naovamo ima negativno prirodno kretanje stanovništva, nema nikakve sumnje da je glavni razlog masovnog iseljavanja iz svih spomenutih zemalja periferije očajna ekonomska situacija. Kako bi se ljude zadržalo, primarno je i najhitnije potrebno stabilizirati ekonomiju i ojačati socijalni status stanovništva koje živi u Hrvatskoj. U tome vidim važnost i socijalnih uloga države. Tek nakon što se uvedu ozbiljne razvojne politike, koje su istovremeno i ključne demografske mjere, možemo razgovarati i o kozmetičkim mjerama, sitnim novcima kojima HDZ tobože planira motivirati hrvatske iseljenike da se vrate, obiteljskim politikama, migracijskim politikama, regionalnim razvojnim planovima i slično.

- Svaki deveti Hrvat je branitelj, je li moguće da se i nakon 30 godina kapitalizira rat umjesto znanja i obrazovanja?

- To doista mnogo govori o stanju Hrvatske danas, uslijed vrlo žive 30-godišnje populističke i nacionalističke politike, ispražnjene od svake razvojne politike ili smisla za budućnost. Činjenica da je svaki deveti Hrvat branitelj najbolji je pokazatelj kako funkcioniraju nacionalističke politike tranzicije. Uporno se vraćajući unatrag, aktivno i smišljeno kočeći progresivni razvoj prema naprijed, proizvodi se permanentni narativ o vječnoj žrtvi koji se uvijek može kapitalizirati. Tu branitelj služi - čak i kada taj status dobije 30 godina nakon rata - kao objekt reprodukcije hrvatskog nacionalizma. On je podsjetnik na važnost ideologije krvi i tla, čak i kada nema rata.

- U jednom ste intervjuu rekli da su učionice polje borbe. Na što ste mislili?

- Pod time mislim da je obrazovanje sastavni dio politike i ideologije. Znanje i informiranost prave su alatke za kojima valja posegnuti u različitim borbama. Nije stoga čudno da se obrazovne politike kontroliraju i usmjeravaju u određenom ekonomsko-političkom smjeru, da se u učionicama prenose najrazličitije političke poruke ili neke informacije doziraju, guše, ignoriraju. Ako nam je stalo do obrazovnog rada u punom smislu riječi, tada u učionicama s jedne strane moraš metodološki suvislo prenijeti sadržaj koji predaješ u okviru nekog predmeta, unatoč nerijetkom otporu studenata kojima to možda nije primaran interes, a uz to im moraš ukazati na barem neki politički kontekst teorije koju uvodiš u nastavni proces.

Marksizam i feminizam

- Prije mjesec dana izašla je vaša knjiga "Pobunjeni um. Eseji radikalne socijalne filozofije". Možete li nam je ukratko predstaviti?

- "Pobunjeni um" je zbirka od devet radova o različitim filozofskim sustavima, idejama, fenomenima i konceptima koji pripadaju specifičnim socijalno-filozofskim tradicijama i odsječcima povijesti filozofije. Ono što u knjizi povezuje sve analizirane filozofije jest njihova angažiranost, spremnost na prekoračenje ne samo društvenog statusa quo - uostalom, sve u knjizi prikazane filozofkinje i filozofi sudjelovali su u nekim političkim pokretima ili "radikalno" utjecali na kritiku i politiku - već i činjenica da filozofiju razumiju kao praksu ili refleksiju odnosa prema življenoj, iskustvenoj i proizvedenoj stvarnosti. Obilježenim pojmom "radikalno" hotimice sam htjela istaknuti raspoloženje prema kojem sam uvrštavala autorice i autore u knjizi. Svi oni misle o korjenitim promjenama društvenih odnosa, nerijetko sudjelujući u revolucijama i političkoj borbi, čime istovremeno šire, rastvaraju i temeljito uzdrmavaju dotadašnje metodološke i konceptualne pretpostavke socijalne filozofije.

Okupljenim radovima u ovoj monografiji pokušala sam odgovoriti na klasičnu naviku da se filozofiju smješta tek u teorijski registar, često shvaćen kao "čisto filozofiranje", u odmaku spram zbilje i prakse. Filozofija živi djelatno u mišljenju, njezina refleksija nastaje u odnosu prema svijetu i njegovim gibanjima, u nekom vremenu i prostoru. Ona je najjača u sintezi ozbiljno promišljene teorije i prakse, a najslabija kao ezoterično i opskurno raspoloženje iz kojega osobno pokušavamo razumjeti svu složenost svijesti i svijeta. Upravo stoga, radovi u knjizi u metodološkom smislu nastaju u intersekciji marksističke i feminističke analize različitih socijalno-filozofskih pitanja, uz popratno intelektualno-historijsko tumačenje. Sve ostalo ćete morati na miru čitati u knjizi!

Povezane vijesti

• Industrijska proizvodnja porasla sedmi mjesec zaredom
• Gospodarstvo u prvom kvartalu raslo samo 2,5 posto
• Zagreb, Istra i PGŽ iznad državnog prosjeka po gospodarskoj snazi