ROĐENDAN BIVŠE DRŽAVE

29. NOVEMBRA 1943. U JAJCU JE ROĐENA JUGOSLAVIJA Na današnji se dan slavio Dan Republike. I sve bi bilo tako krasno i idilično da se na kraju NARODI I NARODNOSTI NISU POBILI

Svake godine sve je bilo isto. Televizija je emitirala partizanske filmove, a uoči praznika djeca su u školi pisala radove na temu - zašto volim Tita. Plave kape i crvene marame čekale su buduće pionire koji su na školskim priredbama izvodili prigodne pjesme i recitirali stihove u kojima se veličalo Tita i Partiju

| Autor: Jurica Körbler
Rođendan bivše države Jugoslavije danas malo tko pamti

Rođendan bivše države Jugoslavije danas malo tko pamti


Rođendan bivše države Jugoslavije 29. studenog, ili kako se u to vrijeme govorilo 29. novembar, danas malo tko pamti jer se teško snalazimo i u datumima novih praznika, a povratak u prošlost gotovo nikoga više i ne zanima. Usprkos tome čitatelje Glasa Istre vodimo u vremeplov, vremena kada su se na današnji dan prije puno godina mališani primali u pionire, a radni ljudi dva slobodna praznička dana spajali sa subotama, nedjeljama i čime već, dokazujući da je i u bivšoj, omraženoj državi sposobnost muljanja bila svojstvena od Triglava do Đevđelije.

Tog 29. novembra 1943. negdje u bosanskim vrletima stvorena je, bar na papiru, bivša država. Već dan ranije počeli su se sakupljati delegati Drugog zasjedanja AVNOJ-a, a Milovan Đilas, jedan od komunističkih prvaka i disident koji se razišao s Josipom Brozom, kasnije će zapisati da su Crnogorci došli prvi. U skloništu gdje je bio i Broz delegacije su se upoznavale s odlukama za koje će kasnije dignuti ruke. Najaktivniji je bio Slovenac Edvard Kardelj, a kako nije bilo mnogo primjedbi sve je išlo glatko i brzo. Većina delegata smatrala je da Republiku treba proglasiti odmah, a Kardelj je na uho šapnuo Đilasu: ”Proglasimo to već.” Koča Popović, legendarni partizanski komandant, malo ironičan, promatrao je sa strane kako se delegati u grupama dogovaraju i komentirao: ”Pa da, politika se obavlja u kuloarima.”

Te večeri, tog povijesnog datuma u Jajcu, u Sokolskom domu nije bilo ni diskusije, ni primjedbi. Pljeskalo se, oduševljenje se vidjelo na licima oficira, komunističkih vođa, a Titov je govor bio isprekidan aplauzima. Partizanski vođa čitao je pripremljeni govor tečnije nego inače, ali uz karakteristično naglašavanje riječi u toj njemu svojstvenoj kombinaciji hrvatsko-srpskog jezika i zagorskog dijalekta. ”U glasu se osjećalo dostojanstvo, čak i tragičnost. Govor je djelovao upečatljivo, svodio se na rezime dvogodišnjeg rata i užasa kojem se nije nazirao kraj”, kasnije će reći Đilas.

A baš taj komunistički mislilac, kojega će previše razmišljanja doći (političke) glave, zapisao je da je sjedio po strani dok je Tito govorio, a on razmišljao o mrtvom Ivu Loli Ribaru, ”već zalemljenom u plehu i smještenom u crkvicu na jajačkom groblju”. Istovremeno je gledao njegovog oca dr. Ivana Ribara koji je sjedio u predsjedništvu, skamenjen i miran. A onda je došlo na red da se Tita proglasi maršalom, uz nezaustavljivi aplauz i oduševljenje. Stari Titovi suborci, među kojima i Đilas, dobro su znali da je time došao kraj da su svi isti, drugovi među kojima nema razlike. Tim danom Tito je postao nedodirljiv.

Predsjedništvo se odmah nakon tog čina povuklo, bina na kojoj se sve odvijalo se ispraznila i jedino je ostao novi državni grb. Zapravo, još nije bio promoviran, ali su svi znali da će uskoro biti. Nacrtao ga je Đorđe Kun, po uzoru na sovjetski, a u izradi su sudjelovali mnogi od drugova. Iza zavjese gdje su se povukli članovi predsjedništva svi su se gurali čestitati Titu. Aleksandar Ranković je neke propuštao, neke ne, dok je Josip Broz razdragano primao čestitke. ”Oči su nam blistale, grudi se nadimale, izbijao nam je znoj, tonuli smo u pijanstvo od sreće”, kasnije će svjedočiti Milovan Đilas, a nakon trideset minuta nastavljeno je zasjedanje.

Rođena je Republika, sve su odluke primljene s oduševljenjem. Potvrđena je nova vlada i novi šef države. Dan poslije, tmuran i hladan, ponovo je okupio učesnike Drugog zasjedanja AVNOJ-a da pokopaju Lolu, a govor je održao Moša Pijade. ”Revolucionari su mrtvaci na dopustu”, rekao je piskutavim glasom, a Ivan Ribar je u dugoj govoranciji poručio: ”Zbogom, Lolo, zbogom, sinovi moji”. Mrtvo tijelo Ive Lole Ribara odneseno je na tajno mjesto da ga neprijatelj ne oskrnavi, a puno godina kasnije, kada je Jugoslavija već umirala, Borisav Jović, posljednji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, rekao je: ”Bolje da ta država nikada nije ni stvorena.”

A od tog hladnog dana u Jajcu gdje je Republika rođena do onih dugih dana kada je Jugoslavija umirala i umrla postojao je taj 29. novembar, jedan od dva najomiljenija praznika. Prvi maj bio je praznik koji je narodima i narodnostima u bivšoj državi omogućio mini godišnji odmor, jer svatko je uz dva praznička dana povezao još neki od starog godišnjeg, i 29. novembar, jesenski predah uoči novogodišnjih dana odmora, jer Božić se slavio u tišini i konspiraciji. Za mladu generaciju, koja nije okusila kult zlatnog doba, sigurna radna mjesta i zasluženi odmor za radničku klasu, spominjanje tog 29. novembra živi u sjećanju njihovih roditelja. Ima onih, više djedova i baka, koji još u nekoj ladici čuvaju Pionirsku knjižicu, crvenu, dakako, na kojoj je uokvirena sličica dječaka i djevojčice, s kapom i crvenom zvijezdom. Baš na taj praznik Republike svečano su mnogi đaci prvaci primljeni u pionire, dok su roditelji uživali u gozbi zbog tog značajnog čina. Onda je vremenom sam prijem u pionire prestao biti nešto jako značajno, ali dva praznička dana nitko se nije odrekao.

Svake godine sve je bilo isto. Televizija je emitirala partizanske filmove, a uoči praznika djeca su u školi pisala radove na temu - zašto volim Tita. Plave kape i crvene marame čekale su buduće pionire koji su na školskim priredbama izvodili prigodne pjesme i recitirali stihove u kojima se veličalo Tita i Partiju. Savez pionira bio je prvi korak za buduće omladince iz Saveza omladine, pa sve do vrha, ulaska u Savez komunista. Dobrovoljno, naravno, iako oni koji nisu željeli dobrovoljno proći taj put, nisu baš ni dobro prolazili. Savez pionira je bio obavezan, tu se nije gledalo na ideologiju, niti je postojala mogućnost izbora, trebalo je samo obući bijelu košulju i dati obećanje drugu Titu. ”Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti vjeran i iskren drug, koji drži danu riječ; Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju; Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio drug Tito; Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.”

Eto, to se izgovorilo, a fotografije su drugog dana u novinama prikazivale nasmiješenog Tita u društvu mališana s crvenim maramama kako nose transparent ”Tito je naš drug”.

I sve bi bilo tako krasno i idilično da se na kraju narodi i narodnosti nisu pobili, a na novim medijima, društvenim mrežama s internetu širile poruke: ”Druže Tito, mi još danas otplaćujemo tvoj hedonizam”. Ali i ovakve: ”Za vrime Juge je bilo daleko bolje”. Pa kome drago. Neki su se prisjećali ljetovanja, besplatnih toplica, besplatnog zdravstva i školstva, neki UDBE i progona neistomišljenika. Neki će kasnije, kada je Jugoslavija nestala kao da je nikada nije ni bilo, govoriti: ”Imali smo tu sreću da ne znamo kako je bilo ranije, pa nam je i ovo dobro.”

Mnogo godina poslije tog povijesnog zasjedanja u Jajcu novinari su na rođendan bivše države pitali mlade ljude od Slovenije do Makedonije znaju li što je bila Jugoslavija i naslušali se raznih odgovora. ”Kažu da se dobro živjelo. Radio si i znao zašto radiš, danas radiš a ne znaš zašto”, glasio je jedan od njih, da bi izvjesna Nataša na sedamdesetu godišnjicu od Drugog zasjedanja AVNOJ-a rekla: ”Jedino što znam da je moj tata pričao kako u doba Tita nisu morali zaključavati kuću. Ali smatram da je taj poredak imao i svoje mane.”

O AVNOJ-u danas više zaista nitko ništa ne zna, osim ljudi poput Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i Zorana Pusića. Iz generacija onih koji su svake godine na ploči u razredima škola širom Jugoslavije dobili kredom ispisan naslov rada ”Odluke AVNOJ-a” malo je njih ostalo, a i oni kojih još ima kapitalizam je dobrano prodrmao da o bivšem sustavu mnogo ne razbijaju glavu. Neki još možda pamte da je u Jajcu kraljevskoj obitelji zabranjeno da se vrati u zemlju, a dogovoreno da Jugoslavija bude federacija ravnopravnih naroda.

Na tome je sve i puklo. Neki uvijek žele biti malo ravnopravniji od drugih, pa je krenula lavina koja će dovesti do kraha jugoslavenske ideje i zajedničke države. Zauvijek. Nestat će i stari praznici, Dan mladosti, Dan žena, 29. novembar, a novi vjetrovi otpuhat će i drugi slobodni dan za Prvi maj, koji je sada tvrdo ukorijenjen kao Prvi svibanj, uz sindikalni dernek s grahom.

S raspadom SFRJ prestalo se obilježavati i Dan Republike u svim bivšim republikama, osim jedno vrijeme u Srbiji. Praznik je ostao do 2002. godine, a onda su i Srbi i Crnogorci odustali od njega, ukinut je odlukom Vijeća građana Savezne skupštine SRJ, države koje također uskoro neće biti. Kao što više nema ničega što bi podsjetilo na Jajce, AVNOJ, Lolu, Đilasa ili Tita. Ostale su kod nekih uspomene, drage ili manje drage, sjećanja na dane koji se više neće ponoviti, jer nikada više nikome neće pasti na pamet stvarati neku novu državu južnih Slavena.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater