Problem budućnosti

Umirovljenici u Europi žive bolje od mladih: Hrvatska je iznimka

| Autor: Glas Istre
Umirovljenici trebaju ažurirati podatke do 15. ožujka (Snimio: Vedran Karuza)

Umirovljenici trebaju ažurirati podatke do 15. ožujka (Snimio: Vedran Karuza)


Državne mirovine uvedene su u bogatim zemljama sredinom 20. stoljeća kako bi se riješio jedan od najvećih društvenih problema - siromaštvo starijih ljudi. U to vrijeme mnogi umirovljenici nisu imali vlastitu nekretninu ni značajniju ušteđevinu. U Britaniji, SAD-u, Kanadi i velikom dijelu Europe približno polovica starijih živjela je u siromaštvu.

Tadašnje okolnosti pogodovale su razvoju mirovinskih sustava. Starijih ljudi bilo je relativno malo, radna snaga bila je brojna, a plaće su rasle. Države su zato mogle isplaćivati mirovine uz razmjerno skromne doprinose zaposlenih. No, u desetljećima koja su slijedila gotovo sve te okolnosti promijenile su se, prenosi Index.

Danas umirovljenici u većini bogatih zemalja imaju najniže stope siromaštva među dobnim skupinama. U nekim zemljama stariji danas imaju i viši životni standard od mlađih građana. Razlika je posebno vidljiva kada se u potrošnju uračuna procijenjena vrijednost stanovanja u vlastitoj nekretnini, što starijima koji su riješili stambeno pitanje daje znatnu prednost. Istodobno raste udio javnog novca koji države troše na mirovine, dok su radnici suočeni s visokim porezima i sve skupljim životom.

Sve više novca odlazi na mirovine

U Francuskoj, Španjolskoj i Italiji mirovine odnose približno svaki četvrti euro ukupne državne potrošnje. Francuska je 2024. na njih potrošila više nego na obrazovanje, policiju, stanovanje, infrastrukturu i obranu zajedno. Kako bi financirale rastuće izdatke, države povećavaju poreze, smanjuju drugu potrošnju ili se dodatno zadužuju.

"U javnosti se raspravlja o dugoročnoj održivosti mirovina i drugih troškova vezanih uz starenje, ali oni su neodrživi već sada", kaže Luis Garicano, profesor javnih politika na London School of Economics. "Sustav se održava isključivo na račun žrtvovanja drugih stavki. Sva ulaganja usmjerena na budućnost bivaju potisnuta."

Problem je ekonomski ozbiljan, ali i politički iznimno osjetljiv. Prosvjedi u Francuskoj, Belgiji i Grčkoj pokazali su koliko se građani protive podizanju dobi za umirovljenje. Francuska reforma predsjednika Emmanuela Macrona, kojom je dobna granica povećana sa 62 na 64 godine, izazvala je snažan otpor i postala jedno od glavnih političkih pitanja.

Osiguravanje pristojnog života ljudima koji više ne mogu raditi i dalje je temeljna zadaća mirovinskog sustava. Međutim, sve se češće postavlja pitanje treba li država jednakom izdašnošću pomagati umirovljenicima koji nemaju dovoljno za život i onima koji već raspolažu velikom imovinom, visokim prihodima i vlastitim nekretninama.

Današnji radnici financiraju današnje umirovljenike

Većina bogatih zemalja koristi sustav međugeneracijske solidarnosti. To znači da se današnje mirovine ne isplaćuju iz novca koji su umirovljenici osobno štedjeli, nego prvenstveno iz doprinosa sadašnjih zaposlenika. Takav sustav dobro funkcionira kada mnogo ljudi radi, a razmjerno malo njih prima mirovinu.

No, životni vijek produljuje se, natalitet pada, a broj umirovljenika raste. Države zato moraju povećavati doprinose, odgađati umirovljenje ili usporavati rast mirovina. U gotovo svim razvijenim zemljama teret financiranja starijeg stanovništva sve više pada na radno sposobne građane, kojima istodobno rastu i drugi životni troškovi.

U Britaniji i SAD-u javna potrošnja na mirovine danas odgovara približno 20 posto ukupnih bruto plaća zaposlenih, dvostruko više nego 1970. godine. Kada se uračuna i zdravstvena skrb za starije, taj udio prelazi 25 posto. U Španjolskoj doseže 40 posto, a u Francuskoj čak 50 posto, što pokazuje razmjere promjena.

Razlika među generacijama vidi se i u tome koliko će ljudi tijekom mirovine primiti u odnosu na svoje uplate. Pripadnici poslijeratne generacije u Britaniji i Francuskoj dobit će gotovo dvostruko više nego što su njihove generacije uplatile. U Španjolskoj će taj omjer za starije pripadnike iste generacije iznositi približno tri prema jedan.

Mlađe generacije vjerojatno neće imati takve uvjete. Zbog manjeg broja radnika i povećanih doprinosa, današnji mladi u Francuskoj i Španjolskoj mogli bi tijekom mirovine primiti tek približno onoliko koliko su uplatili. Pritom će mnogi, za razliku od svojih roditelja, i u starosti morati plaćati najamninu jer sve teže dolaze do vlastite nekretnine.

Stariji u Europi sustižu mlađe. Hrvatska je drukčija

Promjene su posebno vidljive nakon financijske krize 2008. godine. U mnogim razvijenim zemljama plaće zaposlenih i gospodarstvo rasli su sporo, dok su prihodi umirovljenika nastavili rasti. U Španjolskoj je rast izdataka za mirovine odgovarao dvjema trećinama ukupnog povećanja BDP-a po stanovniku, a u Francuskoj približno trećini.

Nekada su najviši životni standard uglavnom imale zaposlene osobe srednje dobi, dok su umirovljenici bili među najsiromašnijima. Danas je slika drukčija. U nizu bogatih zemalja prosječno kućanstvo starije od 60 godina troši više na robu, usluge i stanovanje nego kućanstva radno aktivnih obitelji.

No, takav trend nije jednako izražen u svim europskim zemljama. Hrvatska se razlikuje od dijela bogatih zemalja u kojima stariji ljudi danas troše jednako ili čak više od mlađih.

Prema podacima Eurostata za 2020. godinu, u Hrvatskoj su kućanstva u kojima je "glavna" osoba imala između 30 i 44 godine trošila 23,5 posto više od kućanstava u kojima je "glavna" osoba bila starija od 60 godina. Usporedba pritom uzima u obzir broj i dob članova kućanstva, kako bi se potrošnja različito velikih kućanstava mogla usporediti.

Ta se razlika nije znatno promijenila u prethodnih 15 godina. Godine 2005. potrošnja starijih kućanstava iznosila je 88,3 posto hrvatskog prosjeka, što znači da su trošila oko 12 posto manje od prosjeka. Do 2020. taj je udio porastao na 91,8 posto, odnosno njihova je potrošnja i dalje bila oko 8 posto ispod prosjeka.

U Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj stariji su do 2020. dosegnuli ili premašili nacionalni prosjek. Hrvatski podaci tako pokazuju drukčiji odnos među generacijama, iako ne govore izravno o visini mirovina ili prihodima pojedinaca.

Mladi se istodobno suočavaju s visokim najamninama, skupim nekretninama i, osobito u SAD-u, studentskim dugovima. U Britaniji približno svaka peta osoba između 18 i 34 godine kasni s plaćanjem barem dijela kućanskih računa. Među starijima od 65 godina to se događa tek jednoj od 40 osoba.

Razlike se odražavaju i na zadovoljstvo životom. U SAD-u ono posljednjih dvadesetak godina pada u gotovo svim dobnim skupinama, osim među umirovljenicima. Oni sada bilježe najviše razine zadovoljstva od početka mjerenja. Slični trendovi pojavljuju se i u drugim razvijenim zemljama.

Mirovine počinju ugrožavati javne financije

Problem više nije samo odnos između mladih i starih, nego i sposobnost država da financiraju druge potrebe. U Španjolskoj doprinosi namijenjeni mirovinama iznose približno devet posto BDP-a, dok mirovinske isplate dosežu 11 posto. Razliku država mora pokrivati iz drugih prihoda ili zaduživanjem.

Prema projekcijama, taj bi se španjolski manjak do 2050. mogao povećati na pet posto BDP-a. Francuska i Njemačka suočavaju se sa sličnim problemima, a SAD ide u istom smjeru. Američke mirovinske rezerve postupno se troše, pa će država morati pronaći nove izvore financiranja ili prilagoditi buduće isplate.

Zbog rastućih mirovinskih izdataka države imaju manje prostora za ulaganja u obrazovanje, promet i infrastrukturu. Dodatni trošak predstavljaju i mirovine javnih službenika. One čine sedam posto američke, devet posto britanske i deset posto francuske državne potrošnje namijenjene javnim uslugama.

"Političari obožavaju davati obećanja starijima, dok račun potiho ispostavljaju budućim generacijama", ističe Maya MacGuineas, predsjednica američkog Odbora za odgovoran savezni proračun. "Taj nas obrazac sada sustiže i mlađi ljudi s pravom počinju pružati otpor. Nijedna zemlja ne može održati sustav koji se fokusira na potrošnju starijih na račun ulaganja u mlade."

Danska i Australija pokazuju drukčiji put

Neke zemlje već su razvile sustave koji manje opterećuju javne financije. Danska se znatno više oslanja na mirovinsku štednju koju financiraju poslodavci, dok dio državnih isplata ovisi o prihodima i imovini umirovljenika. Dobna granica za umirovljenje postupno se prilagođava očekivanom životnom vijeku.

Danski parlament prošle je godine odlučio podići dobnu granicu za umirovljenje na 70 godina. Promjene se donose mnogo prije stupanja na snagu, pa se građani mogu pripremiti. Takav pristup olakšava prilagodbu sustava starenju stanovništva, iako povećanje dobi za umirovljenje ni ondje nije popularno.

Velike su razlike i u visini državnih mirovina. U Italiji one iznose približno 71 posto plaće prosječnog radnika, a u Španjolskoj 80 posto. U Danskoj, Nizozemskoj i Australiji taj se udio kreće između 14 i 29 posto, ali zaposleni ondje znatno više izdvajaju u dodatne mirovinske fondove.

Australija već dugo državnu mirovinu promatra prvenstveno kao zaštitu od siromaštva, a ne kao univerzalni prihod za sve starije građane. Isplata ovisi o imovini i prihodima, dok poslodavci moraju izdvajati najmanje 12 posto zarade u mirovinsku štednju. Udio starijih koji primaju državnu mirovinu pao je s gotovo 80 na 63 posto.

Švedska je svoj sustav promijenila nakon krize

Jedan od najvažnijih primjera dolazi iz Švedske. Njezin mirovinski sustav tijekom 1980-ih postao je sve skuplji, a gospodarska kriza početkom 1990-ih dodatno je pogoršala stanje. Političke stranke zato su postigle dogovor o velikoj reformi, koju je parlament usvojio 1994. godine.

Švedska je promijenila način usklađivanja mirovina, povezala visinu isplata s očekivanim životnim vijekom i uvela ciljane dodatke za umirovljenike s niskim primanjima. Dio doprinosa usmjerila je u obveznu investicijsku štednju. Time je smanjila pritisak na javne financije, a zadržala zaštitu od siromaštva.

Takve reforme pokazuju da se mirovinski sustavi mogu prilagoditi starenju stanovništva, ali i da promjene zahtijevaju vrijeme i politički dogovor. Ključno pitanje za bogate zemlje više nije samo kako osigurati pristojne mirovine, nego kako to učiniti bez stalnog povećavanja tereta za mlađe generacije i smanjivanja ulaganja u njihovu budućnost.

Povezane vijesti










Trenutno na cestama