Radikalni potezi
Sve više zemalja uvodi restrikcije za vlasnike bazena. Kako tu stoji Hrvatska?
(Unsplash)
Dok toplinski valovi i promjene klime jug Europe pretvaraju u područje podložno sve većim ekstremima, iz temelja se mijenja slika idealnog ljetnog odmora.
Privatni bazen u dvorištu, desetljećima slavljen kao važan statusni simbol i kruna turističke ponude, ubrzano postaje ekološki neprihvatljiv teret.
S ciljem očuvanja vodnih resursa, lokalne vlasti od grčkih otoka do južnih francuskih i španjolskih regija, povlače radikalne poteze.
Dok su se u Španjolskoj mjere ublažile u odnosu na prethodne godine, Francuska i grčki otoci uveli su stroge i precizne razine uzbune.
Više od polovice kontinentalne Francuske pod određenim je stupnjem restrikcija, a regije poput departmana Orne i dijelova Azurne obale (Alpes-Maritimes) nalaze se na najvišim razinama opasnosti.
U njima je zabranjeno svako punjenje, dopunjavanje ili nadolijevanje privatnih obiteljskih bazena. U Grčkoj je sedam turističkih otoka proglasilo službeno izvanredno stanje zbog suše pa tako na otocima Astypalaia, Tinos, Alonissos, Leros, Patmos, Symi i Karpathos lokalne vlasti provode stroge restrikcije potrošnje.
Hotelski bazeni i rekreacijski objekti moraju raditi s minimalnim količinama vode, a intenzivno se uvode propisi i infrastruktura za punjenje bazena isključivo morskom vodom kako bi se očuvale kritične zalihe pitke vode iz desalinizatora.
Lov na prekršitelje
Međutim, dok se javnost fokusira na restrikcije punjenja bazena, u sjeni ostaje jednako opasan, ako ne i opasniji ekološki problem – kamo uslijed pražnjena odlazi ta silna voda?
Za osjetljiva područja, posebice za ranjiv krški teren karakterističan za Kvarner, neodgovorno pražnjenje bazena predstavlja ekološku bombu za podzemne ekosustave.
Što se događa na Sredozemlju? Suočeni s presušivanjem vlastitih izvora, grčki otoci Lipsi i Sikinos učinili su velike korake prema održivom turizmu.
Lipsi je u potpunosti zabranio izdavanje dozvola za gradnju novih bazena, brendirajući cijeli otok kao oazu s "prirodnim bazenima" (čisto more).
Sikinos je otišao korak dalje zabranivši bazene i ograničivši kapacitet novih hotela na maksimalno 20 kreveta kako bi zaustavio bujanje masovnog turizma.
Restrikcije postoje i na dijelu zapadnog Mediterana. Francuski departman Istočni Pireneji prva je subregija u Europi koja uvela potpunu zabranu prodaje nadzemnih i ukopnih bazena.
U španjolskim regijama Katalonija i Andaluzija strogo je zabranjeno punjenje bazena pitkom vodom, a prekršitelje se otkriva pomoću visoke tehnologije.
Ova područja za otkrivanje nepravilnosti koriste satelitsku tehnologiju i umjetnu inteligenciju (AI softvere) koji automatski prepoznaju plave površine u dvorištima i povezuju ih s katastrom.
Primjenjuju također dronove s termovizijskim kamerama za nadzor rezidencijalnih četvrti te pametne vodomjere i reduktore protoka koji fizički smanjuju pritisak vode na posjedima s naglim skokovima u potrošnji.
Time je voda službeno prestala biti resurs namijenjen rekreaciji i postala javno dobro predviđeno zadovoljavanju svakodnevnih ljudskih potreba.
Trostruka šteta
Kada govorimo o očuvanju resursa, čini se da je krajnje vrijeme za promjenu načina razmišljanja jer ekološki problem bazena ne prestaje onog trenutka kada se on napuni.
Pražnjenje na kraju sezone ili radi održavanja otvara pitanja rizika za okoliš, a na području Kvarnera i hrvatskog priobalja on eksponencijalno raste.
Kvarnersko područje karakterizira krški reljef – izrazito porozno vapnenačko tlo prepuno pukotina, ponora, jama i podzemnih špilja. Voda ispuštena u krš ne prolazi kroz prirodne filtere kakvima se diče pješčana ili glinena tla. Ona kroz pukotine u stijeni otječe izravno u podzemlje, završavajući u izvorima pitke vode ili u moru.
Ispuštajući odjednom tisuće litara bazenske vode u krš, činimo trostruku štetu: kemijski zagađujemo tlo, ispiremo ga i uništavamo vegetaciju, te ugrožavamo podzemnu faunu. Bazenska voda je puna klora, algicida, flokulanata i stabilizatora pH vrijednosti.
Kada ta kemijski tretirana voda uđe u krško podzemlje, ona kontaminira podzemne vodonosnike iz kojih crpimo vodu za piće i druge potrebe. U moru pak uništava osjetljive obalne ekosustave, alge i mlađ riba.
Naglo ispuštanje velike količine vode na suho krško tlo uzrokuje lokalnu eroziju, odnosi ionako tanak sloj plodne zemlje i zbog visoke koncentracije kemikalija "prži" okolnu vegetaciju.
Važno je naglasiti da je krško podzemlje dom strogo zaštićenih i osjetljivih vrsta poput čovječje ribice i raznih podzemnih račića. Čak i minimalne promjene u kemijskom sastavu podzemnih voda za njih su smrtonosne.
Prihvatljivi sustavi filtracije
Vlasnici bazena trebali bi biti svjesni da je bazenska voda - kada se adekvatno ne tretira - zapravo kemijski otpad. Ako je pražnjenje bazena neizbježno, nužno je poduzeti posebne, ekološki odgovorne mjere.
To su dekloriranje (neutralizacija), kontrolirani protok, zabrana ispuštanja na kršku površinu i korištenje ekoloških alternativa.
Voda se nikada ne smije ispuštati odmah nakon zadnjeg korištenja - bazen mora stajati otvoren i netretiran najmanje tjedan do dva kako bi klor pod utjecajem sunčeve svjetlosti prirodno ispario. Razina klora prije ispuštanja mora biti što bliže nuli.
Voda se ne smije ispustiti odjednom. Pražnjenje mora biti postupno kako bi se spriječila erozija tla i omogućilo prirodi da apsorbira vlagu bez šoka.
Također se ne smije pustiti da slobodno teče niz suhozide, u ponore ili u divljinu. Idealno je, uz suglasnost komunalnih službi, odvesti vodu u sustav javne odvodnje (kanalizaciju) ako ona ima adekvatan tretman otpadnih voda, ili angažirati ovlaštene službe s cisternama za zbrinjavanje tehnoloških voda.
Održiva budućnost zahtijeva prelazak na sustave s prirodnom filtracijom (biološki bazeni s biljkama) ili korištenje sustava koji pročišćavaju istu vodu godinama, eliminirajući potrebu za sezonskim pražnjenjem.
Krš ne prašta
Primjeri s ostalih dijelova Mediterana nisu tek zanimljivosti iz stranih medija – oni su zrcalo naše bliske budućnosti. Održivost nije marketinški trik kojim se privlače ekološki osviješteni gosti, ona postaje uvjet opstanka - i kada je riječ o prirodi, i kada promatramo ekonomiju.
Čuvanje resursa ne znači samo štednju pri otvaranju slavine, već i preuzimanje odgovornosti za svaki mililitar vode koji smo iz prirode posudili i koji joj u pravilnom obliku moramo vratiti. Krš ne prašta pogreške, a zaštita podzemnih voda počinje u dvorištu svakog pojedinca.
Spomenute grčke, španjolske i francuske regije uvele su radikalne zabrane i ograničenja kako bi se borile sa sušama, koristeći najmoderniju tehnologiju za nadzor i prelazak na održiviji vid turizma. Želimo li na Kvarneru imati bazen, vrijedilo bi razmisliti o biološkoj opciji koja nudi ekološku alternativu.
Time čuvamo od zagađenja ranjiv krški ekosustav i osiguravamo kvalitetan suživot s prirodom.
