Ivan Milatić iz Rijeke, osoba sa stopostotnim invaliditetom, cijeli lipanj provest će u kućnom pritvoru.

Naime, po nalogu poslodavca njegov je osobni asistent poslan na godišnji odmor od lani, dvadeset radnih dana, što s vikendima i blagdanima znači da ga nema do početka srpnja.

Zbog toga je Milatić u tom razdoblju primoran ostati u svom stanu, jer kao stopostotni invalid nema mogućnosti izaći niti ispred stana, jer se sam ne može obući niti obuti se.

Novi pravilnik

– Meni je jasno da ljudi imaju pravo i trebaju koristiti svoj godišnji odmor, ali za svakoga postoji zamjena, osim u ovom slučaju.

Obratio sam se Udruzi osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka, međutim, dobio sam odgovor kako nemaju slobodnog asistenta kojega bi mi mogli poslati kao zamjenu. To je priča stara već dugi niz godina, ne znam koja je svrha te udruge kada ne mogu pomoći nama invalidima.

Zbog svog fizičkog stanja ja ne mogu ništa, ne mogu obaviti osobnu higijenu, otići na toalet, obući se niti obuti, ne mogu izaći samostalno.

Ponekad provedem noć u sjedećem položaju jer ne mogu pomaknuti noge i takva je nažalost moja situacija s kojom se, kako živim kao samac, sam nosim.

Upravo zbog toga meni nije zadovoljavajući odgovor tipa »trenutno nemamo nikoga«.

Nema generalno ljudi, manjak je osobnih asistenata na tržištu rada, što i ne čudi s obzirom na to da osobni asistenti za osmosatno radno vrijeme primaju plaću od mizernih 899,99 eura.

A njihovo radno vrijeme nije nikada osmosatno, često uskaču i izvan svog radnog vremena, kaže Milatić.

(Snimila Matea Jurčić)

Pobijedio Piletića

Prije desetak dana na snagu je stupio novi Pravilnik o procjeni potrebe za osobnom asistencijom koji dodatno individualizira uslugu u skladu s odlukom Ustavnog suda.

Pravilnik potvrđuje da se usluga osobne asistencije može ostvarivati do 24 sata dnevno te se temeljem toga i procjenjuje potreba za uslugom tijekom cijelog dana.

Pravo na uslugu mogu ostvarivati osobe neovisno o životnoj dobi, kao i osobe čiji roditelji ili drugi članovi obitelji imaju status roditelja njegovatelja ili njegovatelja, ako za to postoji stvarna potreba utvrđena u postupku procjene.

Uvodi se bodovni sustav do 1.000 bodova, pri čemu se stupanj i vrsta funkcionalnog oštećenja vrednuju do 480 bodova, materijalne i socijalne okolnosti do 400 bodova, a individualne potrebe korisnika do 120 bodova.

Pravilnik razrađuje navedena mjerila kroz liste procjene potreba i tablicu orijentacijske satnice.

Na temelju navedenog moguće je ostvarenje maksimalnog broja sati do 730 na mjesec, odnosno 24 sata na dan.

Milatić kaže kako je novi Pravilnik izrazito povoljan i pravedan za osobe s invaliditetom, međutim, zbog raznih okolnosti, prije svega manjka osobnih asistenata, vrlo teško provediv u praksi.

– Prema tom Pravilniku proširen je broj osoba koje imaju pravo na uslugu osobne asistencije, među njima su i maloljetna djeca.

Dobro je što se prema tom Pravilniku za određene usluge ne gledaju samo dijagnoze, nego i opći uvjeti života u kojima živi osoba s invaliditetom – s kim živiš, kako živiš, koje su ti potrebe, da li želiš ići studirati ili raditi. Međutim, ostaje i dalje taj gorući problem da nema ljudi.

A zašto ih nema? Pa zbog mizerne plaće. Zadnja plaća mog asistenta bila je 899,99 eura i to je dobio za osmosatno radno vrijeme.

Njemu na ugovoru piše da je njegovo radno vrijeme od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati. Riječ je o minimalnim primanjima u sustavu koji zahtijeva visoku razinu odgovornosti, fizičkog rada i emocionalnog angažmana.

Međutim, kada kažu da je radno vrijeme osobnih asistenata od 8 do 16 sati, to je u najmanju ruku smiješno – ne radi se ovdje o šalterskim poslovima.

Ja sam živ čovjek, imam svoje potrebe cijeli dan, ponekad i noću. To je veliki problem, jer mog asistenta sada nema tko zamijeniti, govori Milatić.

Dok ga ne bude, Milatić će se cijeli mjesec snalaziti kako zna i može.

– Već sam desetak dana u kućnom pritvoru. Što da napravim ? Ne znam ni sam, osim da ću se nastaviti boriti i s ovim problemom, kao i niz drugih na koje nailazim kroz život.

Nažalost, percepcija je kod nekih ljudi da, ako si invalid, onda sjedi doma ili još gora – invalidima ništa ne treba jer oni ionako nigdje ne idu.

Nitko od osoba s invaliditetom nije to izabrao biti, nitko to ne želi. Zovem prijatelje koji mi donose osnovne potrepštine, pomažu koliko mogu.

Srećom da imam osnovnu pomoć u kući na način da mi donose tople obroke. Tu sam imao malu pobjedu protiv bivšeg ministra socijale Marina Piletića, jer je vrijedilo pravilo da onaj tko ima osobnog asistenta ne može istovremeno imati i pomoć u kući.

Međutim, ja sam uspio objasniti koja je razlika, zašto je ovo pomoć u kući, jer pruža pomoć u kući, a osobni asistent pomaže i izlazak u vanjski život, govori Milatić koji smatra da ima zainteresiranih za osobne asistente, međutim, plaće su mizerne.

Njihove bi plaće trebale biti minimalno 1.500 eura neto za posao kojim se bave.

Riječ inkluzija samo lijepo zvuči, pa si jako pametan kada to kažeš, ali u mnogim sferama života ne postoji, rekao bih da je kod nas inkluzija jedna velika iluzija, smatra Milatić.

Pohvalio Ružića

Najavljuje kako bi određene pozitivne promjene mogla donijeti inkluzivna riječka kartica, koja se priprema u suradnji s Gradom Rijekom.

Milatić hvali novog ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Alena Ružića, s kojim se nakon njegovog stupanja na novu dužnost našao i tijekom trosatnog razgovora iznio mu niz problema s kojima se osobe s invaliditetom susreću u svom svakodnevnom životu.

– Bila je nedjelja, našli smo se i tijekom dva do tri sata izdvojio sam mu neke osnovne probleme. Mislim da je Ružić čovjek koji hoće slušati i koji se ne pravi pametan.

Odmah nakon tog razgovora Ružić je najavio i uvođenje radnih asistenata. To znači da osobe koje ne rade od kuće, nego odlaze na radno mjesto, mogu imati osobu koja će ih pratiti od kuće do posla i biti im na usluzi za vrijeme njihovog radnog vremena. Međutim i tu opet dolazimo do ključnog problema, a to je novac.

Ne znamo kolika je vrijednost sata, što će svakako ovisiti o vrsti asistencije, koliko će koštati noćni sat, znamo da po zakonu o radu žene ne smiju raditi iza 22 sata, osim određenih djelatnosti.

Dok god država ne kaže koliko će izdvojiti, ne možeš nikoga ni angažirati. Tu bih istaknuo i dodatni problem, a taj je što se još uvijek ne zna kada će krenuti nova vještačenja, a koja su jako bitna, jer se više neće određivati broj sati osobnih asistenata prema vrsti bolesti, prema dijagnozi, nego prema realnim potrebama i stanju, ovisno i o tome koliko je netko aktivan primjerice u kulturi, sportu ili politici, govori Milatić, dodajući kako prema njemu dostupnim informacijama povjerenstvo za vještačenje neće sigurno biti formirano u sljedećih mjesec dana, a možda i kasnije.

U Hrvatskoj je oko tri tisuće osobnih asistenata, što je jako premalo za broj osoba koje trebaju uslugu osobne asistencije.

Milatić kaže kako je bivši ministar Piletić kao jedan od »rijetkih dobrih poteza« najavio 14.600 osobnih asistenata, što bi, smatra, bilo dovoljno, posebno s obzirom na novi Pravilnik.

Upozorava i na još jedan problem, a to je prekratak rok edukacije budućih osobnih asistenata od svega nekoliko sati.

– Što čovjek može naučiti za osam do deset sati edukacije? Ništa – o nekome, nečijoj bolesti, potrebama. Primjerice, ako osoba ima protezu, kako će je osobni asistent staviti i skinuti? Može li se to naučiti za dva sata – ne može, smatra Milatić.

Mišljenović bez komentara

Predsjednik Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka Miljenko Mišljenović nije želio komentirati slučaj Ivana Milatića. Rekao je kako će se puno toga riješiti stupanjem na snagu novog Pravilnika o procjeni potrebe za osobnom asistencijom. Na novinarsko pitanje koliko je osobnih asistenata u Rijeci, odgovorio je kako u obje udruge, riječkoj i županijskoj, radi 150 osobnih asistenata sa 125 korisnika.

Tjedan dana bez previjanja rana na nogama

Dodatni problem Ivanu Milatiću predstavlja i činjenica da posljednji tjedan lipnja ostaje i bez patronažne sestre.

– Imam rane na obje noge i dva puta tjedno potrebna su mi previjanja. Međutim, sestra koja mi dolazi previjati noge ide uskoro na prinudni godišnji odmor, a zamjene nema. To znači da ja neću imati previjanje najmanje tjedan dana. Dobio sam broj mobitela kome da se javim, ali bezuspješno. Već sam umoran od tih silnih borbi jer sustav socijale ne funkcionira, a često niti ne postoji, govori Milatić.

Povezane vijesti

• DOŽIVOTNO JE PRIKOVAN ZA KREVET, NEKE DANE NEMA NI ZA KRUH: Odluka o izbacivanju stopostotnog invalida Antona Živkovića na ulicu bila je nezakonita. No, on ipak mora privremeno otići iz stana
• Vozio invalidska kolica s 2,5 promila
• Polovina Hrvata si ne može priuštiti tjedni godišnji odmor izvan svog mjesta. GORI OD NAS SU SAMO RUMUNJI