Uvijek aktualna tema legalizacije i uklanjanja bespravno sagrađenih građevina nakon godina primjene u praksi pokazuje da postoji diskriminacija u primjeni propisa na hrvatskoj obali, s obzirom na to da se legalizacija bespravno sagrađenih objekata u unutrašnjosti Hrvatske često provodi uz stroge uvjete i značajne prepreke, dok na obali vlada sasvim drukčija praksa.

Naime, prema Zakonu o prostornom uređenju definirano je zaštićeno obalno područje mora (ZOP) koje obuhvaća područje svih obalnih jednica lokalne samouprave te je to područje proglašeno od posebnog interesa države. No, u praksi primjena zakona i ZOP-a razlikuje se između jedinica lokalne samouprave. Tako, primjerice, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na području kod Trogira u ZOP ulazi tek oko četiri kilometra od obale prema unutrašnjosti. S druge strane, u istoj županiji, na potezu kod Omiša, granica ZOP-a proteže se čak 15 kilometara zračne linije prema kopnu.

Iznimke i nelogičnosti

Ovakve razlike otvaraju pitanje konzistentnosti i kriterija prema kojima je određena granica ZOP-a. Iako bi ovakav režim trebao biti jednak za sva obalna područja, čini se da u praksi postoji niz iznimki i nelogičnosti koje otvaraju prostor za tumačenja, ali i moguće manipulacije u prostornom planiranju.

Ilustracija (Snimio Saša Miljevic/Pixsell)

Nadalje, u Zakonu o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama navedeno je da nije moguće ozakoniti građevine izgrađene na područjima nacionalnih parkova, parkova prirode, regionalnih parkova, park-šuma, strogih rezervata, posebnih rezervata, spomenika prirode, spomenika parkovne arhitekture, pomorskom dobru, što su sve dobra od posebnog značaja za Hrvatsku. Dok je, prema istom tom zakonu, dozvoljeno ozakonjivanje objekata izgrađenih u ZOP-u!

Upravo na temelju Zakona o prostornom uređenju, u kojemu se ZOP navodi kao područje od posebnog državnog interesa, omogućeno je Državnom odvjetništvu da podnosi kaznene prijave (prema članku 212. Kaznenog zakona) protiv onih koji grade u području od posebnog značaja u što se ubraja i ZOP. Zbog toga se danas nalazimo u situaciji da se dio objekata koji su izgrađeni u ZOP-u legalizirao, a da se dijelu objekata naložilo uklanjanje.

Ilustracija (Arhiva Glasa Istre)

– Prema svemu navedenom, logično je i normalno da se pokreće kazneni postupak kada se radi o izgradnji u pomorskom dobru (do šest metara kopna od mora), nacionalnom parku ili parku prirode. Međutim, kada se radi o gradnji unutar ZOP-a – prostora koji obuhvaća čitavo područje obalnih jedinica lokalne i područne samouprave – dolazimo do kontradiktornih primjera: dok su pojedinci uspješno legalizirali objekte, protiv drugih pojedinaca su pokrenuti kazneni postupci, uz naloge za uklanjanje građevina. Ovakva praksa otvara ozbiljno pitanje neujednačene primjene zakona i moguće selektivnosti u postupanju nadležnih tijela. Još je problematičnije što se protiv određenih pojedinaca – često bez javno dostupnih i cjelovitih informacija – vode postupci koji ih u očima javnosti stigmatiziraju kao počinitelje kaznenih djela, ostavljajući trajnu ljagu na njihovo ime, dok su drugi, u sličnim ili istim okolnostima, prošli bez posljedica, kaže dr. sc. Josipa Osvaldić Galic, pravnica.

Ilustracija (Snimio Saša Miljevic/Pixsell)

Također, u javnosti se često brkaju pojmovi "pomorsko dobro" i "zaštićeno obalno područje mora", iako se radi o potpuno različitim pravnim i prostornim kategorijama. Pomorsko dobro obuhvaća uski pojas uz more, uključujući morsku obalu, dno i more, te predstavlja strogo zaštićeno opće dobro koje ne može biti u privatnom vlasništvu i to samo do šest metara od mora. S druge strane, ZOP pokriva znatno šire područje, a njegova se veličina i doseg razlikuju ovisno o granicama pojedine jedinice lokalne samouprave jer u nekim krajevima ZOP zahvaća svega nekoliko kilometara od obale, dok u drugima seže i do 15 kilometara u unutrašnjost.

Ovakve razlike i terminološke nejasnoće dodatno zbunjuju građane, ali i otežavaju razumijevanje zakonskih ograničenja i prava koja proizlaze iz različitih statusa zemljišta uz more.

Dublji problem

– Vrlo je zanimljivo zapitati se kako bi na ovakvu situaciju reagirao Europski sud za ljudska prava, osobito s obzirom na moguće kršenje načela jednakosti pred zakonom i prava na pošteno suđenje. Nije poznato da je ijedan slučaj ovakve pravne neravnopravnosti dosad bio predmet razmatranja pred tim sudom, no s obzirom na sve očitije razlike u postupanju prema pojedincima u jednakim pravnim situacijama, pitanje moguće povrede temeljnih ljudskih prava postaje sve relevantnije, kaže dr. sc. Osvaldić Galic te smatra da postupci legalizacije na hrvatskoj obali razotkrivaju dublji problem – sustav koji često favorizira ekonomski moćnije, dok zanemaruje prava i potrebe običnih građana.

Ilustracija (Snimio Branko Biočić)

– Dok god zakon ne bude jednak za sve, obala će ostati simbol ne samo ljepote, već i nepravde. Sve veći broj slučajeva bespravne gradnje, selektivne legalizacije i neujednačene primjene zakona u zaštićenim obalnim područjima i šumama pokazuje duboku pukotinu između propisa na papiru i prakse na terenu. Dok se pojedinci strogo sankcioniraju zbog gradnje na pomorskom dobru, drugi uz političku zaštitu legaliziraju objekte koji nikad nisu smjeli biti sagrađeni. Istovremeno, lokalne vlasti samoinicijativno proglašavaju šume "zaštitnima" u prostornim planovima bez zakonskog pokrića, stvarajući pravni kaos i narušavajući povjerenje javnosti u sustav. Hrvatska obala i prirodni resursi tako postaju teren nejednake pravde – gdje zakoni postoje, ali ne vrijede za sve jednako – zaključuje dr. sc. Osvaldić Galic.

Građani zbunjeni i nezaštićeni

U pozadini sve češćih sukoba oko korištenja šumskog zemljišta, osobito na obalnim i brdskim područjima, otvara se važno pitanje: tko zaista ima ovlasti proglasiti neku šumu "zaštitnom" – i što to uopće znači u praksi? Prema Zakonu o šumama odgovor je jasan – isključivo Ministarstvo poljoprivrede, i to rješenjem u upravnom postupku. Takva šuma stječe poseban status – ne smije se koristiti na uobičajen način, gospodarenje je ograničeno, a prioritet postaje očuvanje okoliša, tla, vode ili zaštita naselja. Bez tog rješenja, šuma je – pravno gledano – samo obična gospodarska šuma, bez dodatne zaštite. Međutim, u praksi pojedine općine u svojim urbanističkim planovima označavaju šumska područja kao "zaštitne šume", iako nikakvo rješenje Ministarstva nije doneseno. Kako navodi Josipa Osvaldić Galic, važno je naglasiti kako naziv "zaštitna šuma" koji se često pojavljuje u prostornim planovima nema pravnu snagu niti ikakvu poveznicu sa stvarnim statusom zaštitne šume u smislu Zakona o šumama. Riječ je tek o opisnoj oznaci, sličnoj nazivima poput "šetnica" ili "rekreacijska zona", koja se koristi u urbanističkom kontekstu, bez odluke nadležnog tijela.

Ilustracija (Snimio Saša Miljevic/Pixsell)

Iz Ministarstva poljoprivrede potvrđuju kako ni jedna općina ne može samostalno proglasiti zaštitnu šumu, niti lokalni prostorni plan može imati pravni učinak bez službenog rješenja Ministarstva. I ova situacija još je jedan primjer institucionalne nedosljednosti: prostorni planovi žele štititi okoliš, ali ne prate zakonsku proceduru. Ministarstvo ima ovlasti, ali često kasni s postupcima, a građani ostaju između – zbunjeni, ograničeni i nezaštićeni.

Povezane vijesti

• Premantura: I nakon legalizacije - bespravna gradnja!
• Anka Mrak-Taritaš: Po novom Zakonu o pomorskom dobru jasna je namjera predlagatelja da korištenje mora i morske obale bude samo za pogodne ili određene, a ne za sve
• Blizu plominskog Vidikovca posječena šuma i gradi se cesta za budući luksuzni turistički resort. Dušica Radojčić: "Bagere je zbog utvrđenih nezakonitosti zaustavila inspekcija!"