Ugledna stručnjakinja za nasilje u obitelji i socijalnu politiku dr. sc. Željka Barić u razgovoru za naš list otkriva uzroke sve većeg broja primjera obiteljskog nasilja u Hrvatskoj. Prema njezinom mišljenju, razlozi su i u patrijarhalnoj tradiciji koja se prenosi s generacije na generaciju.

- Vaša ustanova, Dom Duga-Zagreb sklonište je žrtve obiteljskog nasilja. Možete li ocijeniti kakav je profil osoba koji traže vašu zaštitu? Djeca, žene, muškarci? Iz kojih društvenih slojeva?

- Od osnivanja skloništa 2007. do kraja 2022. smjestili smo 1.302 osobe. Od toga su 553 bile žene i 738 djece koja su došla sa svojom majkom na smještaj. Imali smo na smještaju sedam muškaraca, od kojih su dvojica imala ukupno četvero djece. Kao što je vidljivo, dominantno su žrtve žene, a uz njih i njihova djeca kao indirektne ili direktne žrtve počinitelja nasilja. U sklonište, u 97 posto slučajeva, dolaze žrtve partnerskog nasilja. U 2022. na smještaju smo imali stotinu osoba. Od toga su 40 bile žene i 58 njihove djece. Imali smo na smještaju i dva odrasla muškarca koji nisu bili žrtve partnerskog nasilja.

- Tko su obiteljski nasilnici?

- Počinitelji nasilja u samo tri slučaja nisu bili partneri nego sin, otac i brat. I to govori u prilog činjenici da je nasilje nad ženama rodno uvjetovano, odnosno čini ga muškarac prema ženi baš zato jer je žena koju počinitelj doživljava nedostojnom njegovog poštovanja. Ali ne želi prekid emocionalne veze jer želi hraniti svoju moć nad ženom, omalovažavati je i pokazivati gdje joj je mjesto. Ne treba razlog tome tražiti u psihičkim poremećajima koje počinitelj nasilja moguće ima. To je puno rjeđe razlog potrebe za kontrolom i moći. Značajno češće se u praksi radi o naučenom obrascu ponašanja koji je nasilnik preuzeo i razvio iz svoje primarne obitelji. Zbog toga je bitno da društvo provodi preventivne programe koji treniraju ne nasilno ponašanje te primarno ne nasilnu komunikacije između partnera i između drugih članova obitelji. Važno je također da svi brinemo o nenasilnom odgoju svojih sinova i kćeri.

- Možemo li onda reći kako je obiteljsko nasilje tradicija?

- Želim reći da je nasilno ponašanje moguće naučeno od ranije kroz odrastanje, ali je svakako vlastiti izbor i onaj tko ga čini odgovoran je za posljedice. Ako je počinitelj nasilja psihički nestabilna osoba pa to uzrokuje epizode nasilja u obitelji, odbijanje liječenja takvog stanja također je odgovornost te osobe, a nikako nije odgovornost žrtve.

- Kako im možete pomoći?

- Uloga stručnjakinja u svakom skloništu pa tako i u našem skloništu za žrtve obiteljskog nasilja je probuditi osobne resurse u žrtvi te zajedno s njom skicirati plan i program aktivnosti za izlazak iz kruga nasilja. Polazeći od takvog temelja, u skloništu pružamo žrtvama sigurnost i odmak od nasilja u kojem su živjele. Zatim im omogućujemo individualno, pravno, socijalno i psihološko savjetovanje. Provodimo također individualno i grupno savjetovanje djece koja su svjedočila nasilju ili su direktno bila žrtve. Uz navedene stručne intervencije, u skloništu je za žrtve sve besplatno: prehrana, bez receptni lijekovi i sredstva za osobnu higijenu. Sklonište ima 24 sata tjelesnu zaštitu i tehničku zaštitu: 16 vanjskih kamera i deset unutarnjih, te fiksne i mobilne tipke za dojavu opasnosti u centralni dojavni sustav koji je povezan s policijom.

- Koliko dugo mogu žrtve obiteljskog nasilja živjeti u skloništu?

- Vrijeme trajanja smještaja je ograničeno u skladu za Zakonom o socijalnoj skrbi na šest mjeseci do maksimalno godinu dana. U tom periodu se očekuje osnovna psihosocijalna rehabilitacija naslonjena na individualne objektivne okolnosti u životu žrtve i na pobuđivanje njezine motivacije da se ne vraća u nasilni odnos. Iznimno, kada postoje opravdani razlozi, žrtva može ostati i duže od godinu dana. Oko 20 posto žrtava ostaje na smještaju duže od godinu dana, a najduži period ostanka u skloništu bio je 18 mjeseci.

- Prema statistici, porast nasilja u obitelji u Hrvatskoj sve je izraženiji. U deset mjeseci 2022. godine ubijeno je 26 žrtava obiteljskog nasilja, polovica su žene. Šest ih je ubio sin, a sedam partner. Zašto je, po Vašem mišljenju, obiteljsko nasilje u porastu?

- Odgovor nalazimo u doživljaju žene i njezine uloge u zajednici kao one koja mora biti uvijek prilagodljiva, empatična i nesebična, strpljiva i podatna i kad ju se maltretira. Njezine želje i ambicije poželjne su samo ako ugađaju partneru i ukućanima, ako prepušta odluke partneru te bez prigovaranja slijedi njegove upute za život i njegova očekivanja kojima je u središtu uvijek on. Ovo možda zvuči pretenciozno, ali da je to ipak točno govori podatak da je godinama svako drugo ubojstvo u Hrvatskoj učinjeno prema ženi. Uz to, činjenica je i da je od svih ubojstava žena svaka druga ubijena od bliske osobe koja je u 90 posto slučajeva njezin bračni ili izvanbračni partner. Očekivanje od žene da bude ponižavana u partnerskom odnosu dovodi do eskalacije različitih oblika nasilja u obitelji. Kada ipak dođe do pokušaja žene da pobjegne iz takvog odnosa, tada nastaje najveći rizik da je nasilnik ubije.

- Kako to spriječiti?

- Vrlo važna je dobra koordinacija u postupanju tri glavna stupa u sustavu koja nose odgovornost za zaštitu žrtava obiteljskog nasilja a to su: policija, sustav socijalne skrbi i pravosuđa. Brza reakcija policije na poziv u pomoć, brza akcija zbrinjavanja žrtava i(li) udaljenja počinitelja izricanjem zaštitne ili sigurnosne mjere, mjere opreza ili istražnog zatvora.

- Sankcije za nasilje u obitelji su postrožene, promijenjen je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Neki stručnjaci kažu da nije dovoljno učinjeno. Što biste Vi, koja živi praksu pomoći žrtvama, napravili?

- Sankcije za nasilje u obitelji izriču se iz razine Prekršajnog zakona, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i s razine Kaznenog zakona. Nagli porast kaznenih djela s obilježjima nasilja u 2022. godini rezultat je zasigurno snažnog zaokreta u svrstavanju većeg broja djela nasilja u domenu Kaznenog zakona, nego što je to bilo prije izmjena Kaznenog zakona 2021. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji imao je zadnje izmjene i dopune 2022., isto kao i Prekršajni zakon. Vidljivo je nastojanje zakonodavca da prati promjene koje diktira problematika pojavnosti nasilja u obitelji koje je nažalost sve prisutnija tema i u postupanju policije, socijalne skrbi te pravosuđa. Ministarstvo se više puta potrudilo isticati tijekom 2021. kada su u pripremi bile značajne izmjene i dopune Kaznenog zakona, koje su naposljetku i donesene, da imaju za cilj da s izmjenom paketa zakona uvedu specijalizaciju sudaca za kaznena i prekršajna djela vezana uz nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, da postrože sankcije za nasilnike, posebno u kontekstu kršenja izrečenih mjera i da povećaju prava žrtava kroz izmjene kaznenog zakonodavstva. Ali, još uvijek od žrtava dobivamo podatke da su nezadovoljne jer su kazne preblage i gotovo uviđavne za počinitelja. Uvijek se na sudu odabire niža i blaža opcija. Žalosno je da se uzima u obzir "prvi put mu je", a ako nije prvi put onda je on bio branitelj ili uvaženi član zajednice – profesor, liječnik i slično.

- Na papiru postoje sankcije, a u praksi?

- Ono što vidim kao slabe točke u ukupnom sankcioniranju koje je rezultat djelovanja spomenuta tri sustava koja moraju postupati u slučajevima nasilja su izostanak dobro uhodane koordinacije u međusektorskom postupanju, kvalitetno softversko rješenje koje nažalost nemamo kao naši susjedi u Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama te kvalitetna edukacija za sutkinje i suce, liječnice i liječnike, stručnjakinje i stručnjake iz sustava socijalne skrbi te za policajke i policajce. I to upravo tim redoslijedom. Najmanje su zainteresirani i dostupni za takve edukacije zdravstveni radnici, a odmah nakon njih sutkinje i suci. Često su prisutni na edukacijama zaposlenici iz sustava socijalne skrbi. Najbolje organiziran u tom smislu je sustav policije u kojem je unazad 20 godina napravljeno najviše pomaka u mnogim smjerovima, pa tako i u redovitom educiranju zaposlenika.

- Kako gubitak zaposlenja utječe na obiteljsko nasilje?

- Gubitak posla, ali i ukupna kriza sustava vrijednosti koji se bitno promijenio unazad 30 godina, da ne gledamo dalje u prošlost, zaista napreže svaku obitelj do krajnjih granica izdržljivosti i održivosti. Čovjek nije stroj i teško će suspregnuti nalet negativnih emocija zbog straha od neizvjesnosti i budućnosti s kojom ne može upravljati. No, nakon prvog naleta suočavanja s neugodnom situacijom u kojoj se obitelj našla, ovisi kakvi smo po temperamentu i kako ćemo tražiti izlaz iz te situacije. Ovisi kakvu smo dinamiku odnosa od ranije izgradili: roditelji između sebe, roditelji prema djeci, djeca između sebe.. Najvažnije je kako roditelji komuniciraju i što djeca uče o tome od njih. Zbog toga neke obitelji u teškim vremenima i krizi zbiju redove i još su jače povezane, a neke se zbog krize ubrzano raspadaju. Primjer tome je vrijeme lockdowna kada su mnoge obitelji koje su bile funkcionalne doživjele te mjesece zatvorenosti kao lijepu priliku da budu puno više i puno kvalitetnije sa svojim ukućanima.

- Ima i obrnutih primjera?

- Da, one druge koje su i prije zatvaranja imale poremećenu obiteljsku dinamiku još više su produbile tu disfunkcionalnost u svojim odnosima. Iz takvih obitelji su dolazili pozivi u pomoć žrtava obiteljskog nasilja tijekom 2020. godine, a naročito kasnije tijekom 2021., kada je svima u državi koji vode savjetovališta i skloništa naglo porastao broj žrtava koje su koristile te usluge.

- Najranjivija skupina su djeca. Kako postupate prema njima u slučaju sukoba roditelja, posebice dođe li do rastave u teškim okolnostima?

- Djeca ne biraju roditelje i zaista su jednoj nezavidnoj situaciji posebno ako roditelji direktno ili indirektno očekuju da dijete bira stranu kojoj će se prikloniti. Preko dječjih leđa se prelamaju mnoge silnice ljutnje pa i mržnje u konfliktnim brakovima. Svjedočimo da žene koje dolaze na smještaj u sklonište vrlo rijetko imaju potrebu zabraniti kontakt djeteta s ocem ako takvu želju dijete jasno iskazuje. Mi ne potičemo djecu da se javljaju ocu jer to može potaknuti njihov doživljaj da ih pritišćemo na takvu odluku u trenucima kada su s majkom doslovno izbjegli iz vlastitog doma. To donosi dosta brige, zbunjenosti i pitanja u dječje glave. Što je dijete starije, to je njegova potreba veća da sebi razjasni i da mu se pomogne razjasniti što se događa s njegovom obitelji. Neka djeca imaju odnos s ocem na takvoj razini da jasno iskazuju da ga ne žele ni čuti ni vidjeti. Radimo na kanaliziranju te ljutnje i nemoći jer su to vrlo destruktivne emocije koje mogu utjecati na smjer razvoja tog djeteta. Neka djeca žele kontakt s ocem ubrzo nakon što se prilagode na život u skloništu. Majke to vrlo rijetko zabranjuju. Ako ipak zabranjuju kontakt iako dijete iskazuje želju da se čuje s ocem telefonom, potičemo ih da razmisle o činjenici da je ona mogla birati partnera, ali dijete nije moglo birati oca. Ako se otac nije bitno ogriješio prema djetetu u nasilnom ponašanju, bez obzira što je djetetu nanio emocionalnu povredu zbog nasilja nad njegovom majkom, dijete će lako preskočiti te činjenice i htjeti će oca za sebe onoliko koliko se trenutno nudi: telefonski razgovor jednom ili dva puta tjedno. S djecom u skloništu je najbitnije raditi na sagledavanju činjenice da ona nisu kriva za ništa loše čemu svjedoče da se događa između roditelja. To je jako važno osvijestiti. Dajemo im poruke da nasilno ponašanje nije prihvatljivo i nije način za rješavanje sukoba. Da su svađe među ljudima normalna pojava, ali ih treba znati voditi tako da se drugu osoba ne omalovažava, ne vrijeđa i ne udara.

- Izjavili ste da su najgore i najbrutalnije okolnosti one u kojima nasilje u obitelji čine sociopati, psihopati i neliječeni psihički bolesnici. Koliko je takvih slučajeva?

- Poznato je da među ljudima ima njih između 10 i 13 posto s problemom poremećaja ličnosti, što se nameće kao važna društvena tema koja neće narušiti kvalitetu života samo osobe s takvim poremećajem, nego svih ljudi koji su u njegovoj blizini. Posljedice mogu osjećati njegov partner ili partnerica, djeca, pa i kolegice i kolege na poslu, a u konačnici i šira društvena zajednica dođe li takva osoba na utjecajnu poziciju te na taj način pokrene i određene društvene promjene. U svojoj praksi u kontaktu sa žrtvama koje dolaze u naše savjetovalište, s osuđenim počiniteljima koji dolaze na psihosocijalni tretman i među partnerima žrtava koje su smještene u našem skloništu, ne srećemo se redovito s takvim počiniteljima nasilja. Ipak, kada su pred nama žrtve počinitelja nasilja s antisocijalnim poremećajem osobnosti, one su izrazito iscrpljene, izluđene i u strahu isto kao i njihova djeca. Moguće terapijsko djelovanje prema takvim osobama nažalost ne donosi značajna poboljšanja ponašanja. Malo je istraživanja koja se bave ovom problematikom, a među onima koja su provedena je mali uzorak ispitanika. Terapija se čini mukotrpna i s upitnim konačnim ishodom, jer ovi pacijenti imaju sklonosti zloupotrebljavati lijekove i imaju slabu motivaciju za samo liječenje i napredak.

- U Hrvatskoj postoji 25 skloništa i besplatni telefoni za žrtve obiteljskog nasilja. Da li je to, s obzirom na negativnu statistiku, dovoljno?

- Na razini Hrvatske, u svih 25 skloništa smještajni kapaciteti iznose 346 kreveta. Iako Preporuka Vijeća Europe o broju mjesta u skloništima definira 1,5 mjesto (žena + 0,5 djeteta u prosjeku) na deset tisuća stanovnika, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u pojašnjavajućem izvješću navodi da je potrebno osigurati dovoljan broj mjesta koji će ovisiti o stvarnoj potrebi. U veljači prošle godine dobila sam podatak da se popunjenost kapaciteta u skloništima u Hrvatskoj kreće do najviše 55 posto. Mogu sa sigurnošću govoriti o popunjenosti u skloništu Doma Duga-Zagreb, ona je tijekom godine u rasponu od 96 do 100 posto. U Zagrebu imamo tri skloništa: Autonomnu žensku kuću koja prima do 15 žrtava, Žensku pomoć sada koja prima do 12 žrtava i Dom Duga-Zagreb koji prima do 25 žrtava. Vidljiv je manjak mjesta u skloništima za žrtve obiteljskog nasilja. Taj problem se osjeća kad se traži smještaj baš u Zagrebu jer, primjerice, žena radi i nije uputno da daje otkaz zbog smještaja u sklonište u drugom gradu gdje ima mjesta.

- Postoje li razdoblja u godini kada je obiteljsko nasilje u porastu?

- Potrebe za smještajem su vrlo stihijski raspoređene tijekom godine. Nema pravila, ali prepoznajemo pojačanu potražnju tijekom ljeta i u rujnu. Pripisujemo to činjenici da je to vrijeme korištenja velikog godišnjeg odmora kada su puno više zajedno svi članovi obitelji pa i roditelji odnosno partneri. Kao što sam ranije naglasila, u obiteljima gdje je narušena dinamika odnosa, produžen zajednički boravak u istim prostorima povećava opasnost od sukoba pa i opasnost od eskalacije tragičnih razmjera. Ako žena ima dijete školske dobi, a uđe u sklonište za vrijeme trajanja školske godine, mudro je omogućiti djetetu ostanak do kraja te školske godine u istom razredu. Djeca su promjenom mjesta življenja u očekivanom stresu zbog prilagodbe na nove prijatelje u razredu i nove profesorice i učitelje. Mi u skloništu to prepoznajemo i podržavamo duži ostanak, a najmanje dok se ne realizira barem dio potreba i prava iz pravnog i socijalnog sustava na koje žrtva ima pravo.

- Ako pogledamo unatrag, koliko je Hrvatska napredovala u zaštiti žrtava obiteljskog nasilja, uglavnom žena i djece?

- Kad sve što se danas pruža u društvu za zaštitu žena žrtava obiteljskog nasilja i drugih članova obitelji koji su žrtve, sagledamo u odnosu na 1993. godinu kada je donesen prvi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji možemo vidjeti napredak. Ima puno situacija i pojava koje su promijenjene na bolje. Ipak, postoji puno prostora za napredak i razvoj zaštite prava žena i drugih žrtava u obitelji. Tu svakako mislim na osobe s invaliditetom, na starije osobe, na migrantice, na pripadnike nacionalnih manjina i na LGBTIQ osobe koji su dodatno viktimizirani kao žrtve upravo zbog obilježja skupine kojoj primarno pripadaju. Naše savjetovalište i sklonište je otvoreno za žene žrtve obiteljskog nasilja koje mogu i ne moraju biti pripadnice jedne ili više navedenih skupina.

- Na kraju, što možemo zaključiti o suzbijanju obiteljskog nasilja u nas?

- Zaključno bih rekla da smo prema mojoj subjektivnoj procjeni utemeljenoj na dvadesetogodišnjoj godišnjoj praksi u radu sa žrtvama obiteljskog nasilja, kao društvo u cjelini, na skali od 1 do 10, na poziciji 5 ili 6. Ali kad dođemo do 10, trebamo biti svjesni da ćemo opet otvoriti novi brojevni pravac od 11 do 20. Borba protiv nasilnog ponašanja je dugotrajan proces i nažalost nema garancije da ćemo nasilje u potpunosti iskorijeniti. Ipak, svatko od nas može doprinijeti u toj borbi tako što će u svojoj kući nenasilno odgajati svoju djecu i poticati ih na uvažavanje i poštovanje sebe a time i svih oko sebe.

Povezane vijesti

• Klub žena IDS-a poziva žene da izaberu život bez nasilja
• AKCIJA #PREKINIMO ŠUTNJU: Aktivistice pred Saborom čitale potresna svjedočanstva žena
• MIMOHOD U PULI: U petak s Foruma do Portarate protiv nasilja nad ženama