SVJETSKI POZNAT PULSKI SKLADATELJ
ANTONIO SMAREGLIA: Između milanske Scale, fažanskih ribara i mračnih sila
Antonio Smareglia (Rudolf Krziwanek)
Uz njegovo se ime nerijetko povezivala i fama da donosi nesreću, da se uvijek uoči izvođenja njegovih opera dese loše stvari, kašnjenja, problemi u kazalištima, bolesti pjevača i drugo. Glasine su nekada bile jače i upornije od stvarnosti
Težak životni put, nesreće, bijeda i siromaštvo, pa sve do uspjeha u najznačajnijim svjetskim glazbenim kazalištima. Od bijede do slave i ponovno do bijede, bez da je išta materijalno priskrbio - niti sebi niti obitelji. Životni je to put Antonia Smareglie, pulskog skladatelja čija se 165. godišnjica rođenja i 90. godišnjica smrti obilježava ove godine.
Pulsko-vodnjanski korijeni
Antonio Smareglia (5. svibnja 1854. - 15. travnja 1929.) rođen je u Via Nettuno (Neptunova ulica, današnji Augustov prolaz 3.), gdje se danas nalazi spomen-soba posvećena njegovom liku i djelu. Bio je šesto, ali prvo preživjelo dijete oca Francesca Smareglie iz Vodnjana i Giulije Stiglich iz Ičića.
Što se tiče perioda djelovanja, pripadao je razdoblju talijanske verističke opere. Njegov je životni i stvaralački put bio sve samo ne lak, a nakon njegove smrti, godinama se više nisu izvodila njegova djela, sve do prije nekih 15-ak godina, kada je u Puli i Istri zahvaljujući nekolicini entuzijasta započela (re)valorizacija njegova stvaralaštva kroz okrugle stolove, simpozije, publikacije, kataloge te prije svega koncerte.
Smareglia je oslijepio u dobi od 46 godina nakon neuspjele operacije katarakte, a njegovi sinovi Ariberto i Mario te studenti i prijatelji uključujući Prima dalla Zoncu, Gastonea Zuccolija i Vita Levija zapisivali su što im je maestro diktirao kroz godine. Sa suprugom Marijom Jetti Polla imao je petero djece. Razni su razlozi zbog kojih je, unatoč kvaliteti svojih djela, nerijetko ostajao po strani, izuzet iz glavnih središta moći. Prije svega, tu je i njegov karakter, tvrdoglavost te beskompromisnost koja nikada nije cijenjena.
Prilikom jednog boravka u Istri, u Vodnjanu, rodnome mjestu oca, kada je na neko vrijeme napustio Milano i mogućnosti ostvarivanja karijere, zapisao je da je "u kratkom vremenu zaboravio na glazbeni život Milana, bez žaljenja, bez primisli na povratak, uronjen u tu raskalašenu bezbrižnost svoga grada (to je obilježje vladalo do početka rata), obuzet tim morem koje je volio više negoli išta drugo".
Uz njegovo se ime nerijetko povezivala i fama da donosi nesreću, da se uvijek uoči izvođenja njegovih opera dese loše stvari, kašnjenja, problemi u kazalištima, bolesti pjevača i drugo. Glasine su nekada bile jače i upornije od stvarnosti. Po Milanu se nakon izvedbe njegove opere "Oceana" proširio glas da to djelo donosi nesreću. Netko je čak slavnom tenoru Wesellovsckom rekao da može izgubiti glas ako bude pjevao ulogu u operi maestra čija djela donose nesreću.
Neprilagođen
Njegov sin Ariberto piše: "Za umjetnika poput moga oca interesi, inati i ambicije nisu trebali imati svoje mjesto u svijetu umjetnosti. Zaboravljao je, nažalost, da umjetničko djelo živi u posve nezavisnom svijetu, neprirodnom, izvan svake ovisnosti, sve dok je u rukama umjetnika, ali da takva privilegirana kondicija ovisnosti, reći ću nadnaravna, nestaje kada dođe u doticaj s ljudskom zbiljom: oko nje se rađa čitav interes ambicija, malih ljudskih kontingenata koje je guše ako umjetnik spretno ne intervenira da bi podržao duhovno biće. Za to je Smareglia bio najneprilagođeniji na svijetu, lišen svake praktične sposobnosti da bude sretan u sadašnjici, punoj laži".
I dan-danas nezavisni kritičari vele da se radi o vrlo vrijednim djelima, nesumnjive i neosporne umjetničke vrijednosti, što je pokazao i uspjeh opere "Caccia lontana", koja je nedavno u suradnji pulskog i varaždinskog kazališta upriličena u Londonu uz aplauze publike i vrlo pohvalne kritike. A to je bio tek njegov diplomski rad. Ako je diplomski rad polučio takav uspjeh, što bi tek bilo sa zrelijim operama, da se danas, primjerice, ponovno izvode na svjetskim pozornicama. No, ljubomora, zavist, a što je dijelom bilo potaknuto i njegovim karakterom - iz zapisa saznajemo da je bio prilično tvrdoglav - nisu zaustavljali razne glasine.
Kada je na repertoaru Teatra Verdi bila opera "Falena", četrdesetak pretplatnika poslalo je intendantu Cortiju pismo tražeći izbacivanje opere iz repertoara te prijeteći da će prestati plaćati pretplatu. Međutim, opera je dobila aplauze pa su čak i oni koji su tu bili "infiltrirani" da zvižde i popljuju operu, sami komentirali "zar nismo došli ovdje zviždati", a umjesto zvižduka, uslijedili su aplauzi. Takvih i sličnih epizoda bilo je zbilja puno, iako je bilo i sjajnih uspjeha na raznim svjetskim pozornicama. No, novac ga baš "nije htio" i po tom pitanju do kraja njegova života nije imao sreće.
Najviše ga je morilo to što nije mogao ženi i djeci pružiti život koji su zaslužili, što im je život prošao u bijedi i što je na neki način žrtvovao sina Maria koji, iako vrstan dirigent, nije dobivao poslovne aranžmane zbog očeve reputacije. Kada se Smareglino stanje pogoršalo, Mario je postao njegov prepisivač, pisao je notne partiture, sve je pedantno bilježio i cijeli svoj život, nažalost tragično okončan, posvetio je očevom stvaralaštvu. I za to, poput oca, nije došao do slave niti je dobio ikakvo priznanje.
Vila u Fažani
Vila Oceana u Fažani, na šetnici iz Fažane prema Peroju, gdje je Smareglia proveo neko vrijeme s obitelji kao gost kod dragih osoba, bila je u biti vila koju je on sanjao cijeli život. I u sinovljevim zapisima nalazi se podatak da je on tu kuću definirao kućom iz svojih snova, gdje je proveo lijepe trenutke s lokalnim ribarima, a taj ambijent i ukusni plodovi mora pridonijeli su njegovom cjelokupnom stvaralaštvu.
Stoga je nedavno uz 165. obljetnicu rođenja i 90. obljetnicu smrti maestra, u sklopu manifestacije "Priče s fažanske rive" otkriveno pet od osam autorskih klupa mladih umjetnika koje tematiziraju djela i život velikog maestra, uz šetnicu plaže Badel, na mjestu gdje je i maestro šetao uz more. Još tri preostale klupe bit će postavljene nagodinu. Svaka klupa nosi oznaku naziva djela Smareglie, a s novim senzibilitetom otvaraju se i zvuku i svjetlu.
- Antonio Smareglia živio je tu kad je oslijepio, u vili Oceana koja je, prema tvrdnji njegove unuke, nazvana prema njegovoj operi. Vila Oceana, poslije Crvena vila pa srušena vila! Smareglia je jedinstven u svijetu kao gotovo isključivo operni kompozitor. Istranin, Talijan, oženjen Hrvaticom, u Austro-Ugarskoj, kozmopolit, Europejac, skladao je udaljavajući se od tipičnih formi, hrabro se otvarao prema drugim senzibilitetima. Nije bio omiljen ni voljen. Neopravdano. Gdjegod je djelovao gledan je kao izdajnik, rekla je povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner prilikom inauguracije te šetnice i ističući da činjenica što su mu opere izvođene u La Scali i Metropolitanu svakako zaslužuje naš ogroman naklon.
Nažalost, njegovi uspjesi u njemačkim i češkim kazalištima proširili su njegovu famu glazbenika, ali nisu pomogli učvrstiti budućnost njegove glazbene produkcije. Niti mu sljedbenici nisu bili naklonjeni, računajući i Mahlera, čuvenog glazbenika koji je smatran važnim u bečkom ambijentu, a koji je izjavio "da mu se ne sviđa niti jedan Smareglin takt".
Vodnjan kao utočište
Nekoliko je istarskih mjesta imalo važnu ulogu u njegovom životu. Bili su to Pula, mjesto odrastanja, Fažana gdje je u Vili Oceana proveo zanimljive trenutke te Vodnjan gdje je naišao na inspiraciju za svoje najpoznatije djelo, "Istarsku svadbu".
Godine 1894. pronašao je utočište, bio je to Vodnjan. Njegova umjetnička karijera udaljavanjem od velikih njemačkih središta bila je uništena po drugi put i malo mu je mogla značiti podrška koju mu je nadvojvoda Stjepan pružao i koja mu je kasnije omogućila da prvi put porine na češkom jeziku u nacionalnom teatru Praga "Istarsku svadbu".Od tada nije više imao seriju kontinuiranih izvedbi u velikim kazalištima, već samo povremena pojavljivanja u velikom vremenskom razdoblju, što je bilo nedostatno da privuče na sebe interes javnosti i publike. I tada, u njegovoj punoj zrelosti - imao je točno 40 godina - taj mu je drugi prekid karijere bio ubitačan.
No, u Istri, Vodnjanu, pronašao je inspiraciju za "Istarsku svadbu". Očaran Vodnjanom i kratkim boravkom u ovome mjestu, pitoresknim i karakterističnim ambijentom, jednoga je dana njegov slavni libretist Luigi Illica uzviknuo: "Zašto ne bismo uprizorili ovaj prekrasan ambijent Vodnjana, tu zanimljivu nošnju, te duše i žive strasti? Dobit ćemo popularnu operu". I tako je nastala "Istarska svadba" (Nozze istriane).
Ni danas, 165. godina od njegova rođenja, mnogi aspekti njegova djelovanja nisu poznati, no zahvaljujući nizu entuzijasta, djela mu doživljavaju revalorizaciju. Gorka Ostojić Cvajner, Juliana Ličinić van Walstijn, Sofija Cingula, Elda Krajcar Percan, Anita Flego Sponza, Bruno Dobrić, Branko Okmaca, Tatiana Šverko i drugi bave se revalorizacijom njegova stvaralaštva na razne načine.
Smaregline opere
Smaregline opere su "Preziosa", "Bianca da Cervia", "Re Nala" (Kralj Nala), "Vassallo di Szigeth" (Sigetski vazal), "Pittori fiamminghi" (Flamanski slikari), "Nozze istriane" (Istarska svadba), "La Falena" (Noćni leptir), "Oceana" i "Abisso" (Bezdan).
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
