Dobitnik Nagrade Grada Pule
Davor Apostolovski: Život nije napisani scenarij, mi smo redatelji vlastitog života
Davor Apostolovski
Nagradu Grada Pule ove je godine dobio psiholog i psihoterapeut Davor Apostolovski, "za iznimne humane vrijednosti, doprinos za zajednicu na području mentalnog zdravlja i psihološkog savjetovanja kroz niz godina predanog individualnog i grupnog rada s djecom, mladima i odraslima". Koliko je nagradu Apostolovski zaslužio, dovoljno govori to da ga je za nju nominiralo čak osam društava, centara, udruga i škola.
Pomaganje ljudima
Trebala bi nam ovdje čitava jedna kartica teksta da nabrojimo njegova brojna ostvarenja; sva znanja koja je stekao kroz fakultet, edukacije i specijalizacije, sve tečajeve, predavanja i radionice koje već desetljećima održava, sva društva, nadzorne odbore, institute i komore kojih je član, sve didaktičke igre i igračke koje je stvorio, sve ljude kojima je pomogao. Jer možda bi najjednostavnije bilo reći da je Davor Apostolovski, kad je mentalno zdravlje u pitanju, kompetentan pomoći i roditeljima, braniteljima, izbjeglicama i svoj djeci, bilo da imaju poteškoće u razvoju, problematična ponašanja ili su nadarena.
Dugi niz godina radi kao školski psiholog u OŠ Vidikovac, a kao psihoterapeut i savjetodavac također osposobljava buduće psihoterapeute. Javni nastupi odavno mu nisu strani, ali zato vješto izbjegava medije jer, kako kaže, ne smatra se javnom ličnošću. Na kraju razgovora čak nam je rekao da se toliko »napričao« jer je imao tremu, ali mi mu poručujemo: slušali smo ga rado, i rado bi ga slušali još.
Koliko Vam znači nagrada Grada Pule? Pogotovo činjenica da su vas toliki za nju nominirali. Ljudi Vas zaista vole i cijene.
- Dobiti nagradu od svog grada mi zaista znači neopisivu čast. Jer sam za Pulu jako vezan. Tu sam rođen, ovdje sam išao u vrtić i školu, dobio svoju prvu jedinicu i peticu, prvi se put zaljubio, oženio se i dobio dijete, radio cijeli život. Tako da, zaista velika čast, ali rekao bih da to i nije nagrada samo meni, nego i svim mojim kolegama, stručnjacima. To je podsjetnik na to koliko se u Istri radi na mentalnom zdravlju, koliko su važni svi ti ljudi koji od vrtića do staračkog doma, od škola, Doma Ruže Petrović, nevladinih organizacija, bolnice, od psihijatara, pedagoga, socijalnih pedagoga rade na mentalnom zdravlju. To je priznanje svima njima.
Kao što je u razgovoru s vama primijetio i jedan kolega, nema Vas previše na internetu. Ne gurate se u medijski prostor.
- Da, izbjegavam to. Ali gledajte, i posao kojim se ja bavim, pomaganjem ljudima i mentalnim zdravljem, nije takav da će netko to reklamirati. Eventualno na nivou neke primarne prevencije, gdje će ljudi kazati da su bili na tečaju roditeljstva ili nekom seminaru iz komunikacije. Ali na nivou neke sekundarne ili tercijarne prevencije ne. Nitko neće kazati »baš sam se ovih dana malo htio ubiti, pa sam bio kod jednog psihoterapeuta koji mi je pomogao shvatiti da život ima smisla«.
Shvaćam, ali niste nikad vidjeli internet kao sredstvo kojim bi mogli nekome pomoći?
- Mi koristimo internet kao Društvo psihologa Istra, u kojem sam jedan od osnivača i član upravljačke strukture već 20 godina, a možda i više, ne znam. I Društvo izuzetno puno koristi sve te moderne tehnologije, Facebook i šta god već (smijeh). Ljudi brže dođu do informacije, lakše se objavljuju nekakva predavanja. Nevjerojatno puno se uradilo na samoj promidžbi psihologije kao znanosti, važnosti mentalnog zdravlja. Ja sam sastavni dio toga, kažem, ali eto, nisam jedan od onih koji to baš koriste.
Završili ste razne edukacije, dobili brojne certifikate, konstantno usavršavate svoje znanje. Kako balansirati teoriju i praksu?
- Ja sam u suštini sve radio jedno uz drugo, svi ti moji poslovi nisu linearni, nego sam radio jedno, drugo, treće. Današnji je svijet takav da se mora čovjek usavršavati. Što više znanja skupimo, to se sigurnije nosimo s nekim situacijama. Recimo, svi ovi moji poslovi koje radim postavljaju pod mene različite zadatke i što imam više iskustva, što imam više znanja, lakše se nosim s time. To je jedan od razloga zašto idem za znanjem. Ponekad želim istražiti neki drugačiji pogled na svijet, pogledati nešto iz drugog ugla. Naše doživljavanje svijeta je naša percepcija. Što ja imam više iskustva i znanja, moja je percepcija možda ispravnija u nekim pogledima. Nezamislivo mi je da čovjek završi neku školu i misli da je sve naučio. Sve se tako brzo mijenja. Ali evo, pitali ste me za istraživanje. U suštini, ja jesam znanstvenik. Ali bavljenje istraživanjem je bavljenje brojkama. Sad, ili ćeš to raditi, ili ćeš raditi s ljudima. Malo je puno to raditi u isto vrijeme, treba puno toga istražiti. Ako bih ja rekao što istražujem cijeli život, istražujem odnose među ljudima, između roditelja i djece, partnerske odnose, i tako dalje. Kao što moj prijatelj Korado Korlević istražuje svemir, ja istražujem svemir u ljudima. Planiram napisati dvije knjige kad odem u mirovinu. Jedna će biti o tečaju kvalitetnog roditeljstva, iskustvima vezana uz njih, a druga će biti o povezanosti kreativnosti i Realitetne terapije.
Uvjerenja se ne mijenjaju
Već više od 20 godina vodite i Tečaj kvalitetnog roditeljstva. Koliko ste tijekom godina mijenjali svoj pristup? Izazovi s kojima se danas susreću roditelji poprilično su drugačiji u odnosu na one kad ste tek krenuli s tečajem.
- Jesu, naravno, svijet se promijenio, tehnologija se jako razvila, izazovi su danas puno veći. Ono što se ne mijenja od 20 ili 200 godina do ovamo su odnosi. Mijenjaju se ljudska prava, prava žena i djece, nema više »Batina je iz raja izašla« i slične štupidece. Ali uvjerenja se ne mijenjaju. Ja na tečajima pokušavam s ljudima stvoriti uvjete da promijene uvjerenja koja dovode do toga da ljudi postaju nesretni. Jedno od tih uvjerenja je da mi možemo upravljati drugim ljudima. A ne možemo. Iako ponekad imamo takav dojam, zato što nas netko posluša ili radi nešto što smo ga zamolili. Ali uvijek je osoba ta koja donosi odluku. To je to što dovodi do svađa, sukoba, problema i nesreće u krajnjoj liniji. Jer mi uporno pokušavamo promijeniti neku drugu osobu, upravljati njome, vjerujući da mi to možemo. A u stvari mi možemo jedino stvarati uvjete u kojima će ljudi birati drugačija ponašanja. Bilo u partnerskom odnosu, bilo u roditeljskom, bilo u prijateljskom. Uvjerenja nas vode. Kad biste imali uvjerenje da je za bubrege zdravo fućkati himnu u podne, što bi radili u podne?
Bubrezi su važni; fućkao bih himnu.
- Eto. Što želim reći, veći dio naših problema nastaje s poteškoćama koje idu uz uvjerenja. Ima ih još, nije to jedino. Ali sad, ili ću pretvoriti ovo u predavanje ili ćemo imati intervju. (smijeh). S jedne strane, veliku nesreću kod nas izazivaju ta uvjerenja, a s druge i nerealna očekivanja koje ljudi i okolina stavljaju pred sebe ili ta svoja očekivanja adresiraju na druge. I kad imamo nerealno očekivanje, onda dolazimo do sukoba. Svi sukobi nastaju iz toga što ili ja pokušavam tebe natjerati da napraviš nešto što ne želiš ili ti mene, ili si međusobno to radimo. To su razlozi za sve svađe koje su među ljudima.
Danas češće i pucaju partnerski odnosi, a ljudi se i češće rastavljaju?
- Da, svaki treći brak u Hrvatskoj završi rastavom. A kako partnerski odnos počne?
Privlačnost?
- Tako je, na jedan način privlačnost, ali počne onako kao... To kaže moja učiteljica Boba (Bosiljka Boba Lojk, op.n.), da ne svojatam njenu foru, ali sviđa mi se. Ona kaže da sve počne kao u bajci. Kad smo bili klinci, čitali smo bajke, oni su se našli, sreli su se i živjeli sretno i veselo u ljubavi do kraja života. Dakle, to je ono što mi u stvari očekujemo kada uspostavimo neku vezu. Sve je na početku lijepo, krasno, ali ne završava tako. Ja sam optimist, i postoje ljudi koji završavaju sa srećom i veseljem do kraja života. Ali u mnogim slučajevima to nije tako. Samo što u bajci nije napisan recept kako su od te početne veze pa do kraja živjeti sretno i veselo. To je taj dio odnosa koji treba istražiti i vidjeti šta se unutar toga dešava, gdje je nestalo to sve i tako dalje. To je ono što ja radim, istražujem sve što se događa otkad su se oni zaljubili pa do onog »sretno i veselo do kraja života«.
Nema recepta po kojem radim
Također ste i instruktor budućim psihoterapeutima?
- Da, sudjelujem u edukaciji, senior instruktor sam Realitetne terapije i Teorije izbora. To mi je isto jedan jako dragi dio života, raditi s kolegama koji se opredjeljuju da svoju profesiju opet daju drugima, pomažu drugim ljudima.
Bi li mogli izdvojiti kakav savjet ili važnu lekciju koju im pokušavate prenijeti?
- Da budu autentični. A da bi bili autentični, moraju usvojiti Teoriju izbora. Da bi usvojili Teoriju izbora, moraju usvojiti uvjerenja Teorije izbora. Znači, to su uvjerenja da mi možemo ljudima dati samo informaciju, a šta će oni raditi s informacijom, to odlučuju oni sami. Da mi znamo što je dobro za nas, ali oni znaju šta je dobro za njih, to je drugo uvjerenje. I treće, kao što sam već spomenuo, da ih ne možemo natjerati na promjenu, nego samo stvoriti uvjete u kojima će oni birati neka ponašanja. Odgovor na Vaše pitanje je to da, kada oni to usvoje, postaju autentični i mogu raditi s klijentima. Psihoterapija, bar onakva kakvu mi zastupamo, nije skup metoda ili savjeta, nema nekog recepta koji ti ja napišem, ti primijeniš i onda to sve funkcionira.
Danas je svijet prekrcan pseudoterapeutima. Sve vrvi od »life coacheva« koji zgrću novac govoreći ljudima kako bi trebali živjeti. Knjige dubioznih autora sa savjetima za bolji život prodaju se kao lude. Kako to komentirate?
- Ah, kako bih komentirao. Ne bih ja dirao kolege.
Kolege, čak ste ih nagradili tom titulom.
- Dobro, ne bih sve njih nazvao kolegama, ali recimo kad govorimo o licenciranim psihoterapeutima, ljudi se često pitaju na koju psihoterapiju otići. Mnogi su pravci evaluirani, a više istraživanja pokazalo je da je od samog pravca psihoterapije važniji odnos koji stvorite sa svojim terapeutom. Ja svima predlažem da idu i naprave nešto za svoje mentalno zdravlje, jer ti će im ljudi pomoći. Ali im i kažem da ne idu kod onoga tko nije kvalificiran. Jer kada su ljudi nesretni, pogledat će na sve strane i sve probati. Obično kad me netko nazove, predložim nekoliko kolega koje znam, koji su kvalitetni, u koje imam povjerenje.«
Smatrate li da smo se danas navukli na tu konstantnu potrebu za srećom? Kao da ne možemo prihvatiti činjenicu da ćemo nekad biti i tužni. Bit ću pretenciozan pa citirati, odnosno parafrazirati Borgesa. Kaže on u jednoj pjesmi: »Neću više biti sretan. Možda i nije važno. Ima toliko drugih stvari na ovom svijetu…«
- To je, da. Gledamo neke pogrešne vrijednosti. Ali tu je i pitanje o tome što bismo definirali kao sreću. Moramo je odvojiti od zadovoljstva. Pojest ćete nešto dobro u restoranu i biti zadovoljni. Ali pravu sreću, u stvari, doživljavate samo uz druge ljude, u kvalitetnim odnosima s važnim drugima. Pritom tu ne mislim na »imam dobar odnos s nekim političarem iz Zagreba«, nego s ljudima koji su nam važni. S roditeljima, braćom i sestrama, partnerom, djecom, prijateljima, kolegama s posla. Mentalno zdrava osoba, kada vidi da je netko njegov u problemu, nudi mu pomoć. Dođe do osobe i kaže, stari moj, stara moja, evo, ja ću ti pokušati pomoći oko toga. Ili ako ja se osjećam loše, opet dođem kod njih i kažem, čuj, ja se malo osjećam loše, možemo li razgovarati. Nitko neće biti stalno sretan, život je oko nas, ne možemo.
Međuljudski odnosi su važni
Ne bih htio obezvrijediti važnost školskog psihologa, ali sa svojim bi znanjem i iskustvom komotno mogli biti na čelu kakvog važnog instituta. Zašto škola? Volite rad s djecom i ljudima?
- Pa volim. Posao u školi je zaista izazovan. Radite s djecom, s roditeljima, s djecom koja imaju poteškoće, s nastavnicima. Znači, imate veliki dijapazon toga. Da nemam sve te edukacije, neke od tih poslova ne bih mogao raditi, bilo bi mi teže. Znači, ja imam edukaciju provoditi dijagnostiku, uvoditi savjetodavni rad, educiran sam za prelazak u neke psihoterapijske dijelove, za rad s djecom, djecom s poteškoćama, djecom s problemima u ponašanju. Imam širok dijapazon, i onda mi je to to. Zato sam ostao tu. Dobar kolektiv, dobri ljudi.
Je li u poslu to možda i najbitnije? Kolektiv?
- Pa, ako hoćeš pravo, statistike pokazuju da ljudi najčešće mijenjaju poslove zbog međuljudskih odnosa. I to je, opet se vraćam na ono, mentalno zdravlje jednako dobri odnosi. Odnosi u porodici, odnosi na poslu, s prijateljima. Ako tu postoji jedno međudjelovanje, jedna usklađenost svega toga, onda imate mentalno zdravu osobu koja se zna radovati životu, koja doprinosi životu, koja pomaže. I pravo je bogatstvo imati dobar radni kolektiv. Znate ono kad se ljudi moraju ujutro dizati s mukom u stomaku. Ako nam se ne ide negdje, ne moramo mi to trpjeti dugo vremena. Dobro, dogovorili smo se, nije nitko svaki put sretan. Nisam ni ja, ni na jednom od svojih poslova nisam uvijek sretan. Ali nešto poduzmeš da to ispraviš. I to je ono što radi mentalno zdrava osoba. Poduzima korak da ispravi nešto. Poduzima inicijativu da popravi svoje zdravlje. Ako ne ide, onda ne tjera sebe na to da pati cijeli život. Neću, zašto bih se patio? Život nije napisani scenarij, mi smo redatelji vlastitog života.
Mentalno zdravlje
Kako bi opisali trenutno mentalno zdravlje ljudi? Terapeuti su bukirani mjesecima unaprijed, puno više ljudi traži njihovu pomoć. Je li to do degradacije mentalnog zdravlja ili je i odlazak terapeutu postao »normalan«?
- I jedno i drugo. Mentalno zdravlje populacije je sve gore. Tome doprinosi brzina života, sve gori porodični odnosi, sve kompliciranije porodice. Imamo razvedene, imamo ljude s djecom iz prvog i iz drugog braka, jednorodne, samohrane. Znači imamo puno poteškoća u kojima djeca odrastaju, kasnije to samo graduira i problemi postaju veći. Onda su tu i očekivanja o kojima smo govorili: moram biti sretan, moram biti uspješan, moram biti najbolji. Ako nisam dobar kao Luka Modrić, onda ne vrijedim. To sve utječe na mentalno zdravlje, i ti su problemi sve izraženiji. Ja testiram učenike u petom razredu, provjeravam njihove sposobnosti, mentalno zdravlje, jesu li anksiozni, depresivni itd. Kad ih pitam čega ih je najviše strah, nekada bih dobivao odgovore poput »da se neću svidjeti simpatiji«, »da me trener neće staviti u prvu ekipu« itd. Danas mi znaju napisati »da neću upisati školu koju želim«, »da ću razočarati svoje ako ne postignem odličan uspjeh«, »da neću uspjeti u životu«. Pazite, dijete u petom razredu se boji da neće uspjeti u životu.
Ali zajednica, brzina, društvo, sve nas je to dovelo do toga. Dobro je što se u društvu to počelo primjećivati. Baš sam na jednom državnom skupu čuo da je u školama, lagao bih o točnoj brojci, nedavno zaposleno oko 150 psihologa. Znači da je na to stavljen akcent. A on se u Istarskoj županiji stavlja već duže vrijeme. Puno se radilo, i to je urodilo plodom. Nedavno sam negdje pročitao, iako ne mogu odgovorno tvrditi da je zaista napravljeno relevantno istraživanje, da u Istri imamo najmanju stopu poteškoća s mentalnim bolestima. Nije to zato što smo od drugog kamena klesani, nismo. Nego zato što se na tome radi. I ovo priznanje koje mi je dodijeljeno ide tome u prilog.
