Pulski tenor Zoran Tomaić održat će koncert, "Iubilaeum" u subotu, 30. studenog s početkom u 20 sati u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Bio je to povod za razgovor s njim o tom koncertu, karijeri i koncertima općenito.

Ništa bez novca

Program jubilarnog koncerta bit će svojevrsni sažetak Vaše dosadašnje karijere.

- Jako se veselim nastupu u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Prvi puta pjevat ću na Maloj sceni. Svaki puta je veliko uzbuđenje nastupiti u svome gradu. Za Pulu me veže sve, rođen sam tu iza Arene. S terase sam u Areni pratio koncerte, a oko Arene sam se susretao s turistima koji su bili nekako drugačiji od naših susjeda i prijatelja. Pula je u mojim očima lijep i čudesan grad bez obzira na stvarno stanje u njemu. Volim Pulu. Za vrijeme studija u Italiji susreo sam se s kompozicijama koje su veliki majstori pisali upravo za pjevače poput mene. Danas je teško razmišljati o vremenu kada nije bilo struje i sve se moralo izvoditi uživo i ništa se nije moglo snimiti. Glazbenici i pjevači imali su pune ruke posla, a autori su stvarali djela po narudžbi za novac. Da nije bilo novca, ništa od umjetnosti ne bi postojalo (kiparstvo, slikarstvo, glazba, opera, arhitektura, itd.). Danas se to zovu javne potrebe u kulturi, a u kulturu se ulažu mrvice koje padnu sa stola od velikih gozbi (ceste, mostovi, tuneli…) Imao sam sreće da moj glas i karakter mogu interpretirati i hrvatske popevke, a volim pjevati i zahtjevnije zabavne melodije, to me zabavlja. Imao sam prilike pjevati na otvorenim scenama i za 50-60 tisuća ljudi. Lijep je to osjećaj. Za sve te predivne melodije stihove su napisali najveće poete u povijesti čovječanstva, neke su skladbe stare i više od 350 godina, ali kad instrumenti zasviraju i intoniraju te čudesne note zvuk poprima neopisivu ljepotu koju prate neodoljiva harmonija i elegancija. Ljepota ne zastarijeva nikad, to je kao ljubav, koja je iskrena vertikalna i ne hvasta se. Nakon toliko godina još uvijek ne razumijem kako je netko mogao napisati tako lijepu glazbu.

Od starih majstora, sakralne glazbe, opernih arija, napolitanskih canzona preko hrvatskih popevki do zahtjevnijih zabavnih melodija, Vaš je repertoar raznolik.

- Boravio sam deset godina u Italiji i poznajem talijansku glazbenu tradiciju; od baleta, sakralne, klasične, operne, narodne pa sve do pop i rock glazbe, stoga mogu kazati da je zadivljujuća talijanska glazbena tradicija nastala kroz stoljeća. Talijani su bili prvi i iz te je tradicije svijet preuzeo mnogo. Glazba je po svom nastanku slavljenje. Iz povijesti glazbe znamo da prvi kultni oblici nisu bili prinos žrtve, nego glazba i ples. Za mene je pjevati senzacija i ne razumijem zašto pjevanje stvara tako dubok osjećaj, kao da se zvuk materijalizira. Ponekad čujem toliko melodija u glavi koje nisam ranije čuo i stvaraju mi ugodu, rekao bih da je to približavanje Bogu, poput otvaranja neke nama nepoznate dimenzije u prostoru i vremenu. Vremena se mijenjaju pa se mijenja i odnos vjere i glazbe. Mislim da svaka glazba koja slavi čovjeka time slavi i Stvoritelja i obrnuto. Ako se pjeva sa srcem, svaka je glazba lijepa. Italija je velika kolijevka kulture. Važno je i da su Talijani od samih početaka izvozili svoje najbolje majstore kao proizvod kulture i umjetnosti po cijelom svijetu. U Hrvatskoj je malo drukčije jer se više zagovara drukčija vrsta glazbe. Ne promiču se klasična glazba i operno pjevanje. Čak se promiče i glazba koja nema nikakve poveznice s nama kao narodom i našom kulturom. Često se talijanski jezik ističe kao jezik melodije, francuski kao jezik diplomacije, visokog društva i mode, njemački tehnike i novije filozofije, engleski kao univerzalni kojeg danas svi trebaju poznavati. Jezik je povezan s položajem pojedine zemlje, tako da znamo da u hladnijim krajevima ljudi dok govore radi hladnoće ne artikuliraju s otvorenim ustima, a u mediteranskim zemljama, gdje je klima toplija, jezik se prilagodio, a s njime i govor iz kojega je nastala pjesma. Hrvatski je jezik lijep i ekspresivan, melodičan te je pogodan za pjevanje. Volim pjevati i na hrvatskom jeziku i njegovim dijalektima.

(Osobna arhiva)

Njegujete vokalnu i stilsku tehniku belkantističkog pjevanja.

- Upisao sam državni konzervatorij "Agostino Steffani" u Castelfrancu Veneto, u klasi maestra Osvalda Alemanna i magistrirao solo pjevanje kao tenor 16. listopada 2000. godine. U toj se školi uči belkantističko pjevanje zasnovano na tehnici pjevanja slavnoga tenora Marija del Monaca, s kojim je on intenzivno surađivao, a i maestro Alemanno savršeno poznaje cijelu staru talijansku školu pjevanja od Carusa preko Giglija di Stefana do Corellija… Iz te su škole izašli i tenori Gianfranco Cecchele, Giuseppe Giacomini, sopranistica Ines Salazar i mnogi drugi. Moj boravak i studij na konzervatoriju bio je poput lijepa sna, sa mnom su studirali kolege iz cijeloga svijeta: Kine, Japana, Koreje, Albanije, Španjolske, Azerbajdžana, Engleske, Argentine, SAD-a. Veliko je bogatstvo upoznati toliku različitost na jednom mjestu. Na neki način kroz život me uvijek pratila sreća jer sam uvijek kada mi je bilo potrebno naišao na dobre ljude koji su se kasnije pretvorili u istinske prijatelje i koji su mi nesebično pomagali. Za vrijeme pandemije, kada smo svi imali puno više vremena, na Facebooku sam pronašao dragog kolegu iz Azerbajdžana koji je bio sa mnom u klasi dvije godine. Azer Zeynalov, krasan lagani tenor, a i danas se sjećam kako je krasno pjevao ariju iz opere "I pescatori di perle" - "Mi par d udire ancora" Georgesa Bizeta. Puno smo se družili. Azer je velika zvijezda u svojoj zemlji i jako mi je drago da je uspio, to su te poveznice koje daju širinu pogleda na svijet. Od davnina se zna da veliki glazbenici nikada nisu poticali iz bogatih obitelji, sjetimo se samo kako su nastali glazbeni konzervatoriji u 14. stoljeću. U Italiji su postojale dvije velike glazbene škole. jedna je bila venecijanska, a druga napuljska. U Napulju su postojala četiri konzervatorija: "I poveri di Gesù Cristo", "Sant’Onofrio a porta Capuana", "Santa Maria di Loreto" i "La pietà dei turchini". Iz potonjeg su stasali veliki kompozitori i glazbeni virtuozi Alessandro Scarlatti, Gian Battista Pergolesi i Giovanni Paisiello. Jedan je konzervatorij bio samo za žene, Dell’Annunziata. I sada se veselim odlascima u Treviso, na usavršavanje vokalne tehnike kod maestra Osvalda Alemanna kojem doista dugujem sve što znam o pjevanju. Svi moji uspjesi su i njegovi uspjesi. Sjećam se kada me radi izrazito dramskog i zvonkog glasa velikog volumena na konzervatoriju prozvao Zoran - il Castigo di Dio (Zoran – Božja kazna), a tada nisam bio svjestan veličine glasa.

Predivna sjećanja

Predstavite obljetnički program.

- Program koncerta bit će sačinjen od meni dragih kompozicija, a koje volim pjevati u ovom periodu svoga života. Bit će tu zastupljeni veliki skladatelji: Bellini, Tosti, Rossini, Gastaldon, Pergolesi, Scarlatti, Handel, Di Capua, Lama, Gastaldon, Zajc, Bovio, De Curtis i mnogi drugi. Na jednom koncertu se ne može otpjevati sve što bih želio i sve skladbe koje bih rado pjevao. Program prilagodim publici jer mi je važno da publika poznaje kompozicije i da sudjeluje u koncertu.

Kao koncertni pjevač nastupali ste sa zborovima, orkestrima, klapama, istaknutim solistima i dirigentima, u velikim bazilikama, katedralama, koncertnim dvoranama. Postoji li neki koncert koji vam je posebno drag?

- Imam predivna sjećanja na glazbene početke. Moj prvi susret s glazbom bio je u pulskoj Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova. Sjećam se male, uske sobice u prizemlju gdje sam kod profesora Crnkovića učio harmoniku i učionice u prizemlju gdje smo pohađali solfeggio. Želju za pjevanjem, otkrivanje svoga glasa i hrabrost potrebnu da napravim iskorak dugo sam potiskivao. Bilo je tu sramežljivog sotto voce pjevanja u crkvi i u gradskom zboru, a svirao sam i pjevao sam s prijateljima uz harmoniku, ali se nisam isticao. No, kako "sreća prati hrabre", napokon sam odlučio polagati prijamni ispit za studij solo pjevanja i uspio sam. Baš na taj dan, 19 godina kasnije, imao sam pak svoj solistički koncert u "Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog". Za mene je blaženstvo kada se izvodi glazba, ljepota glazbe je besmrtna. Imao sam prigodu puno puta nastupati pred tisućama ljudi i energija koju publika stvori dok u tišini sluša glazbu je neopisiva.

Godinama ste se bavili realizacijom glazbeno-scenskih, koncertnih i drugih priredbi, surađujete s mnogim lokalnim i svjetskim umjetnicima, a radite i humanitarne akcije.

- Da, upravo tako, moram napomenuti i suradnju sa Sandrom. Sandro Vešligaj mladi je pijanist iz Pule koji je diplomirao i magistrirao klavir u Zagrebu u klasi maestra Vladimira Babina, a upravo mi je Babin nakon jednog zajedničkog koncerta ukazao na njega. Sandro je mlad i pun je svježine i volje za koncerte, ali i mukotrpne pokuse koje moramo održavati kako bismo na nastupima bili opušteni i sigurni u ono što želimo prenijeti publici. Moram podsjetiti da sam i s profesoricom Tatjanom Lučić, izvrsnom korepetitoricom iz Pule, surađivao 20 godina i od nje sam mnogo naučio, na čemu sam joj neizmjerno zahvalan. Svi ovi uspjesi i sve lijepe stvari koje mi se događaju plod su rada koji je i ona uložila u mene. Ona nažalost više nije sa nama ali u mojim sjećanjima živi vječno. Da nije bilo nekoliko ljudi koji su se stvorili u mom životu, sada ne bih odgovarao na ovaj intervju, a na tome sam im beskrajno zahvalan.

(Osobna arhiva)

Vi ste i humanitarac.

- Moja sestra Tatjana Tomaić i ja humanitarnim radom se bavimo oduvijek jer su to u nas usadili naši roditelji kroz naš kućni odgoj. Sveti Augustin je rekao" Tko odmah daje, duplo daje." Meni je prirodno pomagati kada vidim da netko treba pomoć, smatram da nije dobro okretati glavu, biti sebičan i praviti se gluh i slijep ako to nisi. Lijepo je sjetiti se svih onih akcija "Volim Istru" koje smo radili za Caritas porečke i pulske biskupije. Suradnja s biskupom mons. Ivanom Milovanom pa kasnije s biskupom mons. Draženom Kutlešom koji je u međuvremenu postao prelat i nadbiskup zagrebački. Mons. Dražen Kutleša je upravo u našoj porečkoj i pulskoj biskupiji zaređen za biskupa pa smo još ponosniji da ćemo imati Kardinala iz naše biskupije. Suradnja s ravnateljem Caritasa prečasnim Željkom Zecom je nezaboravna, posebno iskustvo. Ostvarili smo veličanstvenu sinergiju koja je iz tog našeg angažmana stvorila mnoga prijateljstva, zbližila je ljude i mnoge obitelji, a iz te je suradnje nastalo mnogo lijepih i uspješnih projekata na koje smo ponosni. Među njima je i višegodišnja akcija "Volim Istru" podnaslova "Kirurgija sva u bijelom" tijekom koje smo uredili cijeli Odjel opće i abdominalne kirurgije Opće bolnice Pula. Lijepa su sjećanja na nesebičnu suradnju i podršku koju nam je pružala ravnateljica Opće bolnice dr. sc. Irena Hrstić kao i tadašnji šef odjela dr. Edo Matošević te svi kirurzi i sestre koji su imali puno razumijevanja i strpljenja dok smo izvodili radove, a kako su bili dragi pacijenti o tome ne treba niti govoriti.

Dok radimo ovaj intervju dr. Irena Hrstić postat će ministrica zdravstva RH u Vladi Andreja Plenkovića i mislim prva Puljanka na tom mjestu, na čemu joj od srca čestitam.

Zaslužne osobe

Planovi za budućnost.

- Radim na realizaciji vrijednog projekta pod nazivom "Istarski Velikani" na webu. Svi znamo da je današnji svijet okrenut prema virtualnoj stvarnosti i da je internet postao glavni alat modernog vremena. Držim da u Istri imamo važnih javnih osoba koji su svojim radom i opusom kojeg su ostavili iza sebe djelovali na razvitak našeg društva da bi ono danas bilo ovakvo kakvog poznajemo. O zaslužnim osobama iz istarske povijesti se dosta zna, ali je vrlo malo materijala dostupno na webu. U današnje vrijeme se sve vrste informacija traže na internetu jer su lako dostupne i većinom besplatne. Prvi velikan kojega sada pripremam je istarski skladatelj Nello Milotti. Projekt "Evviva Milotti" započeo je 2006. godine uz veliku potporu Istarske županije i jedinica lokalne samouprave. U povodu njegovog 80. rođendana izdana su tri CD-a sa 67 pjesama. CD-i su uz potporu Istarske županije otisnuti u 35.000 primjeraka koji su polučili veliki uspjeh. Projekt "Evviva Milotti Iubilaeum" najveći je etnomuzikološki projekt ikada ostvaren u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji. S razvitkom digitalne tehnologije i novih medijskih uzusa, stvorila se potreba za dostupnost Milottijevog djela široj javnosti preko društvenih mreža. Ideja je stvoriti web-stranicu koja bi poslužila kao platforma na koju bismo postavili cjelokupan Milottijev opus; audio-snimke i notni materijal njegovog životno-glazbenog stvaralaštva koji bi na taj način bio besplatno dostupan svima. Kao vlasnik tih snimaka, ustupit ću ih javnosti bez naknade na toj platformi web-stranice. Zahvalan sam i Istarskoj županiji i Upravnom odjelu za kulturu i zavičajnost koji podržavaju ovu moju inicijativu. Prije dvije godine kolega Bruno Krajcar glavni urednik Radio Pule pozvao me da se pridružim njegovom timu i osmislio sam emisiju koja proizlazi iz svih tih mojih iskustava koje imam na projektu "Volim Istru".

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• INK: Otkazana večerašnja izvedba "Virginije Woolf"