Četvrti dan na rasporedu 69. Pulskog filmskog festivala u hrvatskom programu bili su filmovi "Stric" dvojice redatelja i scenarista Andrije Mardešića i Davida Kapca, te "4:2" Anđelka Jurkasa. Oba filma djeluju čudno, s tim da je ovaj prvi daleko pomaknutiji od drugog koji je zapravo vrlo iskrena ljudska priča.

Prvi je prikazan "Stric", a nakon gledanja nameće se zaključak: možda bi ovako izgledao "Beskrajni dan" da ga je režirao Tarantino i da se on nekim čudom rodio u Hrvatskoj. "Stric" je priča o stricu koji za Božić iz Njemačke dolazi u posjet jednoj hrvatskoj obitelji. Po običaju, ništa nije tu kako se čini, ali ne samo to, nego do kraja neće biti jasno o čemu se tu radi.

Taj Božić slavi se krajem osamdesetih, no u jednom trenutku stric na stol baci smartphone ili nešto što liči na mobitel s ekranom na dodir kakvi su se pojavili tek koje desetljeće kasnije. Taj anakronizam je namjeran kao naglašena teatralnost te neke scene koje bi u normalnim okolnostima bile znak da scenaristi i redatelji uz montažera nisu napravili svoj posao kako treba.

Ovdje imamo ponavljanje, odnosno možda je bolji izraz remiksiranje, scena, svaki put u drugoj verziji, uz ponavljanje čitavih dijaloga, a galeriju čudaka niti da ne spominjem. Sina igra Roko Sikavica koji bi trebao imati 9 godina, a izgleda je po godinama tek nešto mlađi od mame (Ivana Roščić), dok tatu glumi bradati Goran Bogdan koji bi mogao proći kao pater familias.

No, tu je i stric, kojeg autoritativno glumi Predrag Miki Manojlović, jednostavno savršen izbor za jednu takvu ulogu baš zato što izgleda krajnje opasno. Ali, ljudi, to je Miki Manojlović i želimo vjerovati da je on zapravo dobar, jer ipak obitelji nosi darove iz Njemačke, zar ne? Podjela na dobre i loše u ovom slučaju ne vrijedi. Stric je očito nekakav sadist i perverznjak koji voli imati osjećaj kontrole, ali tko je zapravo on?

Na trenutke svojim stilom izražavanja podsjeća na autoritativne figure kakve su dominirale političkim životom regije od kraja osamdesetih naovamo i još uvijek se nisu u potpunosti izgubile. Tu je i lik sestre koju stric drži u nekom podrumu u Njemačkoj te je sustavno zlostavlja te je do Hrvatske vodi u gepeku.

"Stric" je na granici perverzije i subverzije u okviru mainstreama, pomaknut i čudan, s na kraju neizbježnim scenama seksa i nasiljem koje je većinom psihološko. To znači da će polovici publike užasno ići na živce te vjerojatno isprovocirati nečije moralne osjećaje, dok će ga druga polovica koja uključuje ljude koji se vole zvati filmskim kritičarima, baš zbog toga prihvatiti, dočekati ga kao osvježenje i uzdizati ga u nebesa. Samo nagađam.

Ovo nije idealizirana obitelj kakvoj teže glavne stranke hrvatske politike, ova obitelj je rasturena i upropaštena, ali ostaje pitanje čija je to krivnja? Je li glavni krivac za takvo stanje taj stric, taj neki lik, bio on stvaran ili izmišljen, kakvom se u društvima glasno voli zahvaljivati za uspjehe i potiho ga kriviti za neuspjehe? Ili su mama, tata i sin sami krivi? Kost, odnosno komad božićne sirove purice kakvih u filmu ima napretek, je bačena, a na ovima koji su na podu je da se oko nje izglođu.

Drugi film večeri bio je "4:2" Anđelka Jurkasa i sam naslov sugerira da se radi o podsjećanju na slavnu noć u Moskvi kada je hrvatska reprezentacija 2018. osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu. To je samo povod za jednu osobnu priču nadahnutu stvarnim događajima koja se odvija u jednom autu u kojem se vozi bračni par (Bojana Gregorić Vejzović i Ivo Krešić). Dok se voze oni prate prijenos utakmice, ali ne komuniciraju, odnosno barem ne glasom, nego unutrašnjim monolozima koji se pretvaraju u dijaloge i neku vrstu telepatije i te njihove misli pratimo u titlovima.

Kako padne koji gol tako se njihovo raspoloženje mijenja, naviru sjećanja iz njihovog zajedničkog života u kojem su zaljubljenost i sreća zamijenjene distanciranošću i tugom. Ne, ovo nije klasična priča o braku u krizi, nema ovdje ljubavnika ili ljubavnice koja će prije ili poslije iskrsnuti. U pozadini je tragedija. Ako je "Ljeto kada sam naučila letjeti" koji je prikazan večer prije, nekome smočio obraze pokojom suzom, "4:2" izazvat će gorčinu i stezanje u grlu pomiješanima s kontradiktornim osjećajem tuge i ponosa i to ne samo zbog utakmice.

Kada dođe vrijeme Jurkas će u priči napraviti rez, čist i dubok kojim će sve ovo što liči na nevezani eksperiment staviti na mjesto. Taj rez će biti bolan, ali potreban i savršeno precizan i neće biti samo filmski već i emotivni u filmu u kojem se na početku čini da emocija skoro da nema, ali one su tu. Da se nešto sprema dat će naslutiti priča jednog djeteta koje je obitelj držalo na okupu.

Ti monolozi bit će između ostalog ilustrirani i scenama publike koja je finale svjetskog prvenstva pratila u pulskoj Areni, ali u većem dijelu filma izgleda kao da oni tu ne pripadaju, no Jurkas je kao redatelj i scenarist jako dobro znao što radi. Kao što je angažirao Dragu Ćosića da još jednom oživi svoj legendarni prijenos legendarne utakmice, s tim da je ovaj put došlo do nekih promjena koje će vjerojatno izazvati zbunjenost kod pažljivih pratitelja njegove naracije. Također, likovi će u jednom trenutku shvatiti da su u filmu, da oni možda nisu pravi što je tek suptilna najava onog što slijedi.

Jurkasov film traži određenu dozu strpljenja i malo mozganja u povezivanju scena, ali sve to na kraju vrijedi. Čak će i crno-bijela fotografija na kraju biti zasićena bojama, čime će optimizam, koliko god bio suzdržan i bez puno spektakla zauzeti mjesto tuge i to će ispasti baš onako ljudski.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• FOTO, VIDEO / Film o čuvenom Titovom brodu sadrži senzacionalne arhivske snimke. SVJETSKA PREMIJERA BIT ĆE NA FESTIVALU U PULI 20. SRPNJA
• Arena "dekorirana" otpadom dočekuje film