Nina Violić, poznata hrvatska glumica na 69. Pulskom filmskom festivalu predstavlja se dramom "Baci se na pod". Riječ je o filmu u kojem potpisuje scenarij i režiju te tumači glavnu ulogu, a "Baci se na pod" je na programu u Areni u srijedu, 20. srpnja u 23.15 i na Brijunima u četvrtak, 21. srpnja u 21.30.

Biti u pravu ustvari ne znači ništa

- Koliko je scenarij filma inspiriran stvarnim situacijama i događajima? Je li vas za njegovo pisanje možda inspiriralo nešto što se vama dogodilo ili je riječ o čistoj fikciji?

- Scenarij sam krenula pisati prije otprilike deset godina i ideja mi je bila napraviti tri perspektive istog događaja u tročlanoj obitelji, ja sam jedinica i potječem iz tog najmanjeg nukleusa, troje. Unutar tog konstrukta zanimali su me odnosi među likovima, njihova psihička stanja i psihološki profili, sve ono neizgovoreno, nataloženo, nepremostivo u odnosu dvoje ljudi koji su se prestali razumjeti. Htjela sam napraviti film o tome da nismo sposobni ništa u životu doživjeti objektivno i da je sve što živimo i u što vjerujemo samo naša subjektivna slika. Razmišljala sam koji bi to bio događaj, a da je za sva tri lika podjednako traumatičan, i odabrala sam posljednjih pola sata u njihovom zajedničkom životu.

Nisam se bavila razvodom nego nemogućnošću komunikacije, nerazumijevanjem, a najviše time koliko se ne čujemo i ne vidimo jer smo opterećeni sobom. To je, naravno, nužno ispao i film o razvodu, i film o apsurdu u teškoj situaciji, i film o djetetu, ocu i majci, ali prvenstveno film o tome da nema krivca i nema heroja. U današnjem svijetu sve je uređeno tako da moramo naći krivca, kad pronađemo krivca onda nam je lakše sa sobom, jer nije u nama stvar, najteže je čuti svog neprijatelja i pomisliti da je možda i on u pravu iz svoje točke gledanja, to bi značilo da smo slobodni, a nismo. Treba nam potvrda da smo u pravu, a biti u pravu ustvari ne znači ništa. Dozvoliti sebi biti u krivu je prostor velike slobode na koji često nismo spremni jer ga se bojimo. A taj trenutak sam odabrala jer mi je blizak, razvela sam se kad je moja kći imala dvije godine, a i kako je Miljenko Jergović primijetio u tekstu kojeg je napisao o filmu, i ja sam dijete rastavljenih roditelja, iako mi nikad dok sam radila film to nije palo na pamet. Zamisli?

Goran Bogdan i Nina Violić u prizoru iz filma

- Pretpostavljam da je Goran Bogdan bio vaš izbor za glavnu mušku ulogu? Zašto baš on?

- Goran i ja puno smo godina radili u Zagrebačkom kazalištu mladih i bili partneri u mnogim predstavama, onda sam ja otišla u HNK, a Goran je otišao iz kazališta na film jer je postao najtraženiji glumac u regiji. Ta ideja da režiram film pretpostavljala je kod mene i našu dugogodišnju težnju da okupim sebi drage kolege, glumce koje cijenim i koji su mi inspiracija, i stvorim jedan poseban nedodirljivi prostor slobode u kojem ćemo se i na filmu, kao što nam se to povremeno desi u kazalištu, moći igrati, improvizirati i doći nesvjesno do nekih zanimljivih, nepredvidljivih rješenja. Jako sam ponosna na glumački rezultat u filmu, tu mislim i na legendarnu američko-francusku glumicu Lee Delong i na mali neodoljivi zvrk Bruna Frketića Bajića s kojim sam napravila čudo.

Autsajderska, nepripadajuća pozicija

- Kako je to režirati film u kojem i glumite? Tko vam za vrijeme samog snimanja ukazuje na eventualne greške kojih možda niste ni svjesni?

- Snimali smo na jednoj lokaciji tako da su uvjeti bili potpuno prilagođeni glumcima. Ja sam s asistentom Nikolom Ljucom u plan detaljno uključila svaki put kada gledam u monitor svoje repeticije, a kada puštam da se cijela scena odigra, pa dam pauzu ekipi da mogu pogledat monitor. To je ovisilo o probama koje smo pripremali u prostoru u kojem smo snimali. Jednu scenu u koju sam bila potpuno sigurna, pa je nisam detaljno pregledavala u monitoru izbacila sam iz montaže isti čas kad smo je Vlado Gojun i ja pogledali.

- Jeste li se oduvijek željeli baviti režijom? Što biste još u životu voljeli probati, svejedno je li vezano uz vašu profesiju ili nešto drugo?

- O režiji sam počela razmišljati prije desetak godina, prije ne, glumica sam već trideset i to ću sigurno i ostati, u tom poslu sviđa mi se ova autsajderska nepripadajuća pozicija koja vrijedi zlata što se tiče kreativnosti, tu mi poziciju može osigurati samo moj stalni glumački angažman, a to znači da ne ovisim o filmu. Željela bih imati barku i loviti ribu, to već dugo želim ali nikako da se organiziram. Blejim obično za vrijeme ljeta u oglase na Nautici i onda na kraju skužim da je već kraj ljeta i 'ko će sad kupovat' brod, brod se kupuje na proljeće i tako odustanem, a na proljeće uvijek imam sto stvari i tako u krug nikako do barke. Ali jedinu dozvolu koju imam, to je dozvola za barku. Da imam dozvola za bicikl i to bi mi uzeli sigurna sam. A što se tiče ribe znam samo vršu baciti, tako da me tu čeka jedan dug put spoznaje, samo trebam kupiti tu barku.

- Kako su se u priču oko snimanja filma, odnosno spota "Pas sa plastičnim plaštom" uklopili dečki iz TBF-a? Tko se sjetio njih angažirati?

- S TBF-om sam radila predstavu "Garaža" prije deset godina, premijeru smo imali u New Yorku u legendarnoj LaMami i od tada sam zaljubljena u njih i način na koji oni rade. "Pas s plastičnim plaštom" je kako čujem bio hit tjedna na Radio Puli. Jako sam sretna zbog toga, jer ga mi pjevamo već tri godine i nisam mogla dočekati dan da krene u eter, tko god je radio film rekao bi da je ta pjesma zarazna i sad nam se to događa na projekcijama da ljudi pjevaju kad izlaze i sutra postaju pjesmu s tekstovima.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni