DRUGA VEČER 68. PFF-a
"A BILI SMO VAM DOBRI": Posljednji otpor razočaranih veterana
"A bili smo vam dobri" događa se po oblačnom vremenu, u razrušenom prostoru s čijeg krova pogled puca na Zagreb koji je uljuljkan u Advent i tu treba istaknuti fotografiju koju potpisuje Dario Hacek
Scena iz filma "A bili smo vam dobri"
Pulski filmski festival nastavio je s hrvatskim programom, a druge večeri na redu je bila drama "A bili smo vam dobri" redatelja Branka Schmidta koji je i jedan od scenarista uz Sandru Antolić i Ognjena Sviličića.
Grupa branitelja
Kod "A bili smo vam dobri" gorčina i prkos se osjećaju već u naslovu i to nije samo reklama. Ovo je gorak i prkosan, ali ne i pretenciozan film kod kojeg se redatelj ne opterećuje dužinom i kojem je možda najveći problem što neke stvari na kraju ostaju visjeti u zraku iako teško da ova priča može imati kraj koji će istovremeno rasplesti, odnosno zaokružiti fabulu i biti svima prihvatljiv.
Ta priča se vrti oko grupe branitelja iz Domovinskog rata koji okupiraju napušteni zagrebački Paromlin u kojem bi htjeli otvoriti Muzej domovinske zahvalnosti. Da stvari neće ići kako je planirano jasno je otpočetka dok kamera snima derutne prostore nakon čega se prebacuje na izmoždena lica razočaranih branitelja od kojih svaki ima neku svoju priču, no glavni lik je Dinko Ćosić (Rene Bitorajac) koji je, kako to slikovito objašnjava njegov ratni drug Crni (Slaven Knezović), "sj...o 23 tenka", zbog čega ga suborci cijene kao svojevrsnu legendu, no on je ipak samo čovjek od krvi i mesa koji pije tablete, bori se s PTSP-om i pokušava stupiti u kontakt sa sinom koji živi s majkom. Bitorajac je tu maestralno prikazao i jednu i drugu stranu osobnosti čovjeka koji je iznutra rascijepljen, ali i dovoljno racionalan da shvaća što se oko njega događa.
Bitorajac je ovdje iznimno upečatljiv zato što doista djeluje kao glavni glumac odnosno kao vođa koji uživa poštovanje kolega.
Želja veterana da preuzmu Paromlin neće se dopasti vlastima, a ministar koji naposljetku stiže pred branitelje u urednom odijelu i kravati koristi šuplje fraze kako bi se svidio braniteljima, ali to funkcionira do trenutka kada pokuša objasniti da zgrada nije pogodna za useljavanje, što mu Dinko ne vjeruje i na kraju će ministrova laž biti raskrinkana, ali tada će biti prekasno.
U jednom trenutku branitelji se odlučuju na ekstremne mjere i kreću u posljednji čin otpora, no onda na scenu, poput nekakvog Fortinbrasa, stupa njihov ratni zapovjednik kojeg zovu Hunta.
Njega glumi Goran Navojec koji se u filmu pojavljuje možda dvije minute, ali lik je dobro napisan i lijepo odglumljen da Navojec, sa svojom počešljanom kosom, mirnim stavom, smirenim pogledom i pomirljivim riječima zbilja djeluje autoritativno i jasno je zašto ga branitelji cijene. No, vrlo brzo Dinko će shvatiti na čijoj je on zapravo strani, što će film odvesti k finalu u kojem je, izgleda, nemoguće staviti točku na i.
Ipak nakon svega, očekivao sam nešto konkretnije, neki Dinkov završni potez, a ne samo još jedno sporo penjanje stepenicama na krov s kojeg distancirano promatra vatromet.
Schmidt kolikogod da voli svoje protagoniste, ne libi ih se prikazati s povremenim ciničnim odmacima. Branitelji u filmu kao grupa nisu uniformna masa koja udara u bubnjeve domoljublja, iako je njihovo domoljublje neupitno. Schmidt će kroz Dinka povući granicu kada se pojavi Laci, sin branitelja i vrlo proustaški usmjeren s punom glavom teorija zavjere. On je ovdje negativac i inače cinični Dinko otvoreno će se s njim sukobiti i reći mu što misli o njegovim suludim idejama. "Kaj mi imamo s fašistima, imamo svoj grb i svoju zastavu", odbrusit će Dinko Laciju kojeg prilično uvjerljivo glumi Paško Vukasović.
"A bili smo vam dobri" događa se po oblačnom vremenu, u razrušenom prostoru s čijeg krova pogled puca na Zagreb koji je uljuljkan u Advent i tu treba istaknuti fotografiju koju potpisuje Dario Hacek.
Mali svijet
Taj prostor paromlina djeluje kao da se raspada, ali to je mali svijet protagonista u kojem se mogu povezati. Međutim, iznad sve te solidarnosti postoji nešto jače što te veze može lako prekinuti. Postoje stvari koje su jače od principa, jer od ideala se ne živi. Ova grupa koja je prikazana u filmu može biti i neka druga grupa koja želi promijeniti stvari i pobijediti jedan uštimani birokratski mehanizam.
Film je na koncu prilično jasno napisan i sigurno režiran, a dobro se uklapaju i reference na "Call of duty" i kraticu muzeja. Posebna priča je odličan soundtrack koji je skladao "bosanski Psiho" Damir Avdić. To je prijeteća glazba, a dok Avdić pjeva kao da mu se u glasu istovremeno osjećaju priznanje poraza, ali uz suptilnu poruku da nije sve gotovo. Što će od toga prevagnuti, ovisi o onome tko tu poruku prima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
