Rasprava o slobodi
"Lijepa večer, lijep dan" donosi priču o grupi homoseksualaca fimaša u Jugoslaviji 1950-ih
(Foto: IMDB)
»Lijepa večer, lijep dan« Ivone Juka stigao je u pulsku Arenu ovjenčan nagradama i nije teško shvatiti zašto, no kada se slegnu dojmovi i ohlade emocije, vidi se neke očite pukotine.
Rasprava o slobodi
»Lijepa večer, lijep dan« ima taj posebni vizualni pečat, film djeluje lijepo, gotovo grandiozno zahvaljujući crno-bijeloj fotografiji i poseban ga je doživljaj gledati na velikom platnu. Apsolutno, svaka čast direktoru fotografije Draganu Ruljančiću. Drugo, glumačka ekipa je jednostavno sjajna, od Dade Ćosića preko Emira Hadžihafizbegovića sve do nekih manjih uloga, ali uloga koje »kradu scenu« poput Voje Brajovića, Svetozara Cvetkovića ili Stojana Matavulja. Svi su sjajni, a njihove izvedbe pojačavaju krupni planovi i odlične replike, kao i »kulersko« držanje nekih od njih.
Film prati grupu homoseksualaca fimaša, u Jugoslaviji 1950-ih godina, i oni služe kao primjer jedne manjinske zajednice koja trpi čizmu totalitarnog režima. U prvom dijelu film na trenutke djeluje na jednu filmovanu filozofsku raspravu o slobodi, i to funkcionira sjajno, uopće nije dosadno, zahvaljujući vještoj režiji, glumcima, odlično napisanim dijalozima i već spomenutom vizualnom efektu. Na mjestu gdje bi mnogi posrnuli, Juka samouvjereno i punom snagom kreće dalje i čini se da jako dobro zna što radi. Kome to nije jasno u početku, bit će mu jasna ona efektna montaža dok se pjeva borbena pjesma o Sutjesci, a ti se kadrovi izmjenjuju sa scenama torture koju UDBA provodi nad jednim od glavnih likova.
Dakle, film ima sjajne glumce i vrhunsku fotografiju kao i režiju te funkcionira dobro u većem dijelu. No, s druge strane ima i dovoljno rupa da bi se kroz njega mogla procijediti paštašuta nakon kuhanja. Prva takva i najmanja pojavljuje se u samom početku, kada u Zagrebu 1941. ustaše na stadionu razdvajaju Židove i Srbe od Hrvata. Pretpostavljam da je to da bi se dalo neki pedigre likovima za koje kasnije doznajemo da su otišli u partizane, neki postali i narodni heroji. Pretpostavljam.
Motiv(i)
Dalje, za jednu grupu koja se želi držati izvan radara represivnog policijskog aparata, ovi baš i nije da se trude biti anonimni. Izgleda da svi znaju za njih, a oni se ljube u stanu partijskog aparatčika, čak se i seksaju u uredu iznad kino dvorane a taj ured ima stakleni zid. Nema veze što je sala prazna. Zatim, kada odu na more, u Istru, kod spomenutog partijskog povjerenika, ne sumnjaju apsolutno ništa i odlaze se kupati goli i ljubiti se – dok je tu, cijelo vrijeme s njima čovjek s kamerom, koji ih snima. Što li može poći po zlu, zar ne? I zašto tada ne pobjegnu u Italiju, kada im je to bilo u planu? Za ljude koji su obrazovani, dovoljno inteligentni i koji su tijekom rata zacijelo naučili biti konspirativni, zapravo su prilično neoprezni, da ne kažem glupi, a još znaju da im je UDBA za petama jer ih na početku filma ispituju, prijete i vrbuju. Zar ne bi bilo logično da se pritaje? Kad smo već kod toga, što se to dogodi s partijskim funkcionarom Emirom koji je poslan da nadzire i sabotira veselu grupu gay failmaša, da promijeni stranu? Što ga to motivira? Ili je to zbog onog potresa mozga u skladištu? Za ime svega, čovjek ih je bio spreman spaliti, umjesto toga on im »proda spiku« i ovi to… kupe. Ili je to kritika intelektualnih i deduktivnih sposobnosti UDBA-e, jer ako udbaši već znaju za njih, zašto ih odmah ne bace u zatvor? Otkada su toliko prinicipijelni da im trebaju dokazi koje ionako mogu fabricirati? U redu, ovo nije povijesni, dokumentarni film, ali se ipak oslanja na stvarna mjesta i povijesni kontekst. Kada mu to odgovara.
Onda je tu taj kraj filma – nakon što je Emir dobio dozvolu za svoj projekt/partijski zatak koji uključuje snimanje filma, zašto na Goli otok nosi povjerljive dosjee? Tko mu je to dozvolio? Zašto napravi to što napravi s barkom? Da, cjepidlačim, ali o tome ovisi kraj filma. Opet neka simbolika? Konačno, dok se film trudi biti prilično neutralan i antiideološki, toliko se napinje u tome da počinje ličiti na neki pledoaje za neki novi politički manifest. To što vam želi prodati i čime vas želi nahraniti ne nudi vam na štapiću nego vam polako otvori usta i na kraju vam jednostavno gurne niz grlo. Šteta, jer, da se poslužim citatom jednog riječkog benda, »a dan je tako lijepo počeo«.
