(Foto: HAVC PR)
"Tri tjedna kasnije" film je redatelja Miroslava Terzića koji je scenarij napisao uz Vladimira Arsenijevića i Bojana Vuletića. Film o vršnjačkom nasilju i zlostavljanju počinje tamo gdje simbolički zapravo završava – pred zgradom u plamenu što jedan mladić nijemo promatra. Film ima odlično napisane dijaloge poput onog kada profesor kaže učeniku "Trebamo se držati zajedno" i dobiva logičan odgovor "Zašto?" Na puno pitanja koja ovaj film postavlja odgovori neće stići, a ako se to jednom i dogodi bit će prekasno, jer svijet Terzićevog i Arsenijevićevog filma nije izmišljen, nije negdje drugdje, on je stvaran i tu je. I nije od jučer, štogod netko mislio.
Dok inače sjajni "Oče naš" koji je par dana prije prikazan u Areni ima određeno razrješenje, nešto što bi se moglo nazvati poetskom pravdom, ovdje toga nema. Osim ako je ta pravda u onoj šibici i plinu koji dodatno omamljujuje već ionako odavno uspavanu i pijanu savjest nakon velike fešte. "Tri tjedna kasnije" nije čak niti upozorenje, već tihi jecaj nakon kapitulacije jednog sustava vrijednosti koji zapravo nikada nije niti izgrađen. Kao što mi je u jednom intervjuu davno rekao jedan poznati sociolog "Rat (protiv nasilja) je izgubljen, sada možemo samo ublažavati štetu".
Iskreno, nadao sam se barem tračku optimizma i znaka vjere u ljude, no upravo kada se činilo da će se nešto od toga dogoditi, film se vraća natrag i prikazuje ono najgore u jednoj od najmučnijih scena ikada snimljenih. Ta scena nije mučna zato što je vizualno ekstremna, nego zato što je na trenutke toliko obična dok prikazuje jednu osobu koja ravnodušno i jedva zainteresirano prati što se događa. Iako ona bulji u svoj smartphone, nije problem u toj spravici. Možemo se tješiti da je, ali nije. "Tri tjedna kasnije" nije antiutopija, ovo nije "Gospodar muha" ili neko slično djelo iako bi nakon projekcije poželjeli da je.
(Foto: Press)
Dok neki filmovi ne znaju što bi rekli u svojoj minutaži predviđenoj za trajanje dugometražnog filma, jer jednostavno nemaju dovoljno materijala da rastegnu tu scenarističku žvakaću, "Bijelo se pere na devedeset" ima previše toga za reći. Film Marka Neberšnika je pravi vrtuljak emocija i on jako dobro funkcionira, ali do određene granice. Priča koja se najviše vrti oko djevojke Bronje koja doznaje da ima rak ima u sebi dovoljno humora da bude u ravnoteži s dramom koja se događa, no kada dođe vrijeme, film ne bježi od toga da prikaže neke teške scene, ali do tada će vam se glavni likovi već uvući pod kožu i već kada se bude činilo da je gotovo i da je sve predvidljivo dogodit će se nešto nevjerojatno...
Film je nastao prema istoimenom bestseleru Bronje Žakelj i očito se trudio sabiti što više toga u jednu kompoziciju jer to pumpanje emocija na kraju djeluje u suprotnom smjeru, izaziva kontraefekt. Da se razumijemo, nije uopće problem u samoj priči, jer ako se sve to dogodilo i ako je završilo kako je završilo, onda se na kraju možemo samo zadovoljno nasmiješiti. Ali, knjigu vjerojatno nećete pročitati odjednom ili ćete je čitati nekim svojim ritmom, zastati, možda odložiti na trenutak ili je pak nastaviti čitati sutradan, što će biti dovoljno vremena da se provare sve ti događaji i upiju sve te emocije.
Ovako, odjednom, sve to djeluje malo nasilu nagurano, ali na kraju ipak dobro napravljeno.