Pulski filmski festival
"Yugo Florida" dodaje gas u završnici, "Oče naš" ne popušta, a "Momo" ostaje lijepa kulisa
(Art-kino)
"Yugo Florida" djeluje na početku kao jedan od onih filmova koji puno toga obećavaju, ali onda se čini da počnu gubiti dah, no na svu sreću, ovaj film, baš poput vozila iz naslova, nalazi snage da u zadnjoj trećini doda gas.
Tajna
Debitantski film Vladimira Tagića priča je o usamljenosti i to jedna od boljih jer mnogi misle da razumiju ovaj osjećaj i brkaju ga sa samoćom, no mladi redatelj (i koscenarist uz Milan Ramšaka Markovića) zna što radi.
Zoran radi kao montažer u realizaciji nekog reality showa, dok doznaje da mu tata boluje od leukemije. Zorana sjajno, uvjerljivo i sa svim potrebnim nijansama tumači Andrija Kuzmanović, dok je njegovog napornog i ciničnog oca jednako uvjerljivo utjelovio Nikola Pejaković. Zoran u poslu, kojeg ne voli, promatra tuđe živote, a čini se da to nekako radi i u svom životu. On je promatrač, no uskoro će uzeti stvari u svoje ruke, ne baš svojom voljom. Zoran je prazan, kao i ljudi oko njega, kao i oni u reality showu, kao i njegov otac koji broji zadnje dane, i taj otac antipatičan kakav je, uspijeva biti i malo simpatičan u svojoj tvrdoglavosti. Vjerujem da mu, kao liku, mnogi neće niti zamjeriti tajnu koju otkrije pred kraj, kao i da će se mnogi složiti s obrazloženjem zašto ju nikad nije rekao Zoranu.
Iako jako dobar, "Yugo Florida" mogao je biti vrhunski film, možda čak i pravo malo remek-djelo, da nije par sitnica, a one se odnose na trajanje filma i tu ne mislim toliko na minutažu koliko na nesposobnost da se upotpuni srednji dio. U želji da se ode do dubine analiziranja Zoranove usamljenosti, nakrcalo se suvišnih scena. Konkretno, držim da su tri scene samozadovoljavanja malo previše. Zatim je tu Zoranov odnos s bivšom curom koji jednostavno ne ide nikamo.
Pa i u trećem dijelu ono natezanje oko plastičnih čaša moglo se izbaciti i nitko to ne bi primijetio. No, u kontekstu cjeline, to su tek manje primjedbe jer radi se o filmu čijoj se priči, glumcima i likovima te autorima može vjerovati i onaj tko je prošao slične stvari, vjerujem da će se lako identificirati s likovima i pričom koja se zaokružuje i iskupljuje u trećem činu. Uporno ističem taj ključni treći dio jer više od sat vremena u filmu nema nikakve glazbe i onda polako krene i to je znak da se (neke) stvari stave na svoje mjesto.
Istinita priča
Još jedan debitant koji je krenuo žestoko je Goran Stanković s filmom "Oče naš". Mračan, nasilan i brutalan, čak i kada se naizgled ništa ne događa, film je unatoč tim atributima koji bi nekoga mogli odbiti, odlično napravljen. Baziran na istinitoj priči o metodama liječenja ovisnosti u jednoj komuni u Srbiji, film od prve scene daje do znanja da popuštanja neće biti, a to je još jasnije kada se u kadru pojavi Boris Isaković, glumac očito specijaliziran za igranje uloga uvjerljivih negativaca, ovdje glumi svećenika koji one se ogriješe o pravila premlati lopatom. To nasilje je ono koje održava odnose u grupi. Isaković kao svećenik i voša komune ima autoritet pa izvana djeluje kao netko u koga se može imati povjerenja, odnosno nije toliko jednodimenzionalan kako bi se moglo činiti.
S druge strane, Vučić Perović kao novopridošli Dejan nije predstavljen kao dobrica kojeg treba prihvatiti samo zato jer je glavni lik. Kada učini tu prvu ključnu grešku, zacijelo će mnogima biti prva reakcija "Sam si je kriv", no kako film odmiče daje razlog za suosjećanje s njim koji opet kasnije bude doveden u pitanje. Oni koji su upoznati s događajem koji je potresao i podijelio Srbiju sigurno će naći štofa za uspoređivanje, no poznavanje spomenutog događaja nije potrebno da bi se pratio ovaj film u kojeg prati zloslutna atmosfera konstantnog osjećaja zatišja pred oluju, koja ne jednom nego više puta mora doći. Uzgred, na projekciji u Areni jedna je takva mala ljetna oluja cijelo vrijeme prijetila dok su se oblaci nakupljali prošarani munjama da bi konačno pljusak udario deset minuta prije kraja filma. Ipak, dio publike je ostao, i film je prikazan do kraja. Bio sam jedan od onih kojeg je do tog trenutka film previše zaintrigirao da bih propustio kraj. "Oče naš" je i priča o metodama manipulacije i granicama savjesti, koji ne podilazi nikome, čak ni svojim protagonistima.
Kulisa
Nakon nekoliko crnjaka, ipak sam poželio vidjeti nešto opuštenije ili barem optimističnije, a film "Momo" redatelja Christiana Dittera činio se kao dobra prilika. "Momo" je vizualno briljantan, s radnjom koja je veći dio smještena u neimenovani grad za čije je kulise poslužila Pula, pogotovo Arena koja izgleda nevjerojatno, impresivno, ima dobar kontinuitet radnje te film ima simpatičnu protagonisticu koju glumi Alexa Goodall, i negativca kojeg vrlo dobro glumi Claes Bang i to je savršeno ime za glumca. Time sam iscrpio sve adute ovog filma koji me podsjetio na onu razliku između priče i scenarija.
Ovdje nekakva priča čak i postoji jer je kao predložak poslužilo djelo slavnog Michaela Endea, autora "Beskrajne priče". Radi se o nekakvim kradljivicima vremena što je metafora za suvremeni, užurbani svijet podređen radu i profitu, bez mogućnosti zabave, i njima se, kao što je lako pretpostaviti, suprotstavlja djevojčica Momo. Realizacija te priče kroz ovaj film je nemušta, uz dosadne, docirajuće ili nezanimljive, čak i glupe dijaloge koji u cjelovečernjem filmu ne funkcioniraju, a ne pomaže ni ubacivanje Martina Freemana koji nešto pokušava objasniti. Drugi autori, Charlie Chaplin na primjer, su tu temu odavno puno bolje obradili.
