Kao što je 70. Pulski filmski festival otvoren u velikom stilu, tako je i zatvoren, iako s nešto manje ljudi nego prve večeri, ali zato opet s jednom pulskom pričom o jednoj firmi koja je više od toga, i priča i film. Priliku da izvan konkurencije zatvori festival u Areni dobio je dokumentarac "Brod" pulskog redatelja Elvisa Lenića koji je film posvetio pokojnom ocu Rinu koji je godinama radio u brodogradilištu Uljanik kojim se film bavi.

"Država u državi"

Pulsko brodogradilište više je od obične industrije, više od firme u koju su ljudi dolazili raditi, "Uljanik" je po svom sustavu i organizaciji praktički bio, kako je u šali primijetio jedan od sugovornika, "država u državi". Naravno da se radi o pretjerivanju, ali riječ je o firmi koja nije samo dio pulske povijesti nego i dio identiteta ovog grada. Nije se moglo zamisliti Pulu bez Uljanika, pa ipak stvari su otišle u smjeru u kojem skoro nitko nije vjerovao da će otići.

O Uljaniku su direktno ili indirektno ispričane mnoge priče, i još mnoge će biti ispričane a neke su bile ispričane kroz film, no Lenićev "Brod" zaplovio je preksinoć k nekim drugim pučinama. Kad počinje, očekuje se da će to biti standardni dokumentarac, s pričama svjedoka i starim fotografijama i filmovima, uz malo skretanje u montažno eksperimentiranje, no to ne ide tako. Na svu sreću, koliko god da me takav pristup prvih pet ili deset minuta ostavio zbunjenog, uskoro mi je postalo jasno da ovaj "Brod" ide u pravom smjeru, manevrirajući dalje od nekih stilskih klišeja.

Nema ovdje filmskih klipova spašenih iz starih žurnala ili fotografija iz obiteljske arhiva. Nema lica uopće. Samo Uljanik, prekriven hrđom i u stanju raspadanja, onakav kakav je danas. Priče koje pričaju ljudi koji su u njemu radili u početku djeluju kao nabacivanje uspomena u stilu "joj, kako nam je lijepo bilo" i ne djeluju baš povezano, no kako film odmiče, kockice se počinju slagati i jasno je da je Lenić jako dobro promislio kada je išao raditi ovaj film. Od toga kako je Uljanik bio važan za Pulu, od priča o radnoj disciplini do priča o druženju u jednom trenutku se, čak pomalo naglo, dolazi do priče o raspadu.

U kadru je brod prekriven snijegom u zloslutnom sivilu, kada nostalgija još jednom naglašena u rečenici "u socijalizmu je bilo bolje" postaje mantra otpora promjenama koje su dovele do gašenja Uljanika. Jasno je tada i da spomenuta rečenica nije ideološki podgrijana već da se radi o želji za boljim životom. Kada netko od sugovornika počne pričati o novim rukovodiocima koji nisu bili dobri ili nimalo uvijeno sugerirati da je nekome bilo u interesu da Uljanik propadne, "Brod" postaje priča ne samo o Uljaniku nego priča kakvih ima svugdje u Hrvatskoj, zacijelo i šire.

"Brod" je prikazan pred brojnom publikom u Areni (Snimio Duško Marušić Čiči)

Što nakon svega? Lenić pušta da onaj tko gleda ovaj film sam izvuče zaključak, dajući mu dvije strane, jednu koja oprezno optimistički vjeruje da za Uljanik ima nade i drugu koja vjeruje da nema, iako bi vjerojatno htjela da ima.

- Ovo nije film o menadžerima, ovo je film o malom čovjeku i kako su ljudi doživljavali Uljanik, rekao je Lenić prije subotnje projekcije u Areni. Ovo doista je film o malom čovjeku, ali i onom što je iznad njega u sustavu, o onome tko kroji njegov život. Iako se pojedinačna imena ne spominju, spominje se ime dugovječne istarske i pulske vladajuće stranke IDS-a, no ovo nije film "protiv", ovo je film "za", ovo je film koji odaje počast jednom divu koji je, kako sada stoje stvari, na samrti. Možda će je jednog dana netko snimiti novi film o povratku ovog raspadnutog broda u luku, na novopostavljene i perfarbane dokove, no za sada cijelo to mjesto o kojem je nekada ovisilo pulsko gospodarstvo, djeluje kao dio sve dalje i dalje prošlosti. Pitanje je hoće li se netko i te prošlosti jednom sjećati.

Zlatna godina

Lenićev "Brod" preksinoć je zatvorio i trodijelnu istarsku filmsku priču započetu s "Hotelom Pula" Andreja Korovljeva na otvaranju ovogodišnjeg 70. Pulskog filmskog festivala i nastavljenu s "Pelikanom" Filipa Herakovića. Pulski su autori još jednom pokazali da istarski film proživljava odličnu godinu, nakon drugih vrlo kvalitetnih projekata poput dokumentarnog serijala "U ime oca", te filmova "La predstava", "Zemlja ognja" i "To smo mi". Ovo je definitivno zlatna godina za istarski film, a ta godina još nije gotova, tako da nas možda još nešto čeka.

Što se tiče pulskog festivala u cijelosti, iako je žanrovski bio opet raznolik, nekako mi se čini kao da su autori ovaj put iskoračili u neke malo mračnije predjele, u "neotkrivenu zemlju" kako je Shakespeare nazvao smrt koja je tema nekih od filmova te da su se krenuli više baviti i nekim drugim, jednako teškim ali životnim temama, poput nasilja, fizičkog i psihološkog.

Dobre i ne baš dobre stvari

Pored mnogih dobrih stvari koje su se ove godine dogodile na Pulskom filmskom festivalu, bilo je i nekih promjena koje baš i nisu najlogičnije osmišljene, poput dodjele nagrada koja je održana u Malom rimskom kazalištu. Također, ove godine nije bilo niti projekcija za novinare tako da su se neki od nas morali dovlačiti i tražiti linkove filmove od produkcijskih kuća kako bi napisali recenzije koje bi bile objavljene sutradan.

Još jednom se zato najlejpše zahvaljujem svima koji su linkove ustupili, no iduće godine trebalo bi vratiti projekcije za novinare čiji je radni ritam i popis obaveza malo drukčiji od rasporeda festivala. Lijepo je biti navečer u Areni, ali jedno je imati zvijezde nad glavom, a drugo rokove.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni