Ponekad su stvari jednostavnije nego što se čine. Ponekad je odgovor na značajno pitanje sam po sebi lako pretpostavljiv. Kao u slučaju »Sigurnog mjesta«, filma Jurja Lerotića koji odgovor na glavno pitanje nudi već na plakatu, ali to shvatite tek kada dođete do kraja.

Zašto?

»Sigurno mjesto« bavi se temom samoubojstva i to na temelju osobnih iskustava Lerotića koji u filmu glumi glavnu ulogu Bruna, nasuprot Gorana Markovića koji tumači brata Damira koji si na početku filma želi oduzeti život. U tome ga Juraj jedva zaustavi, ali njegov brat svejedno završava u bolnici dok policija istražuje što se tu dogodilo. Ovo ipak nije krimić tako da taj dio traje kratko, a uskoro film ulazi u sferu između realnosti i nadrealnosti kada se Lerotić počinje obraćati Markoviću odnosno Damiru istovremeno kao lik i kao redatelj i scenarist objašnjavajući mu da može govoriti samo što mu on napiše. Usput mu govori da nije u priči mijenjao imena, ali i da su tužili bolnicu.

- Drago mi je da sam te išao vidjeti u mrtvačnicu, kaže mu Lerotić. Znači, tako priča završava… Zapravo, ne baš jer do kraja filma je još više od sat vremena, no gledatelj je stavljen pred svojevrsni svršen čin koji međutim traži da se odgovori na još jedno pitanje: zašto je Damir digao ruku na sebe? Što ga toliko izjeda da je umoran od života? Kakva li se to velika tragedija dogodila, jer mora da se nešto dogodilo, zašto bi si uostalom tako mlad čovjek htio prekinuti vlastiti život?

- Ja mislim da sam ja neko zlo. Misliš da smo oboje neko zlo?, pita Damir svog brata kojem mnogo toga nije jasno iako su dio iste obitelji. Možda se radi tek o nepovezanim rečenicama i buncanju usamljenog pojedinca. Bruno i majka učinit će se sve da pomognu Damiru, no, iako su braća, Bruno i Damir su silom prilika stranci koji se ne razumiju što se vidi i u brojnim krupnim planovima i njihovim licima. Film se vuče pod svojom težinom i nemogućnošću likova da nešto promijene iako bi to htjeli. To je, izgleda, jedna od dominantnih tema filmova na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu.

Iskreno

Iako je poznato što će se dogoditi s bratom, Lerotić slaže priču tako da se čini kao da ipak ima nade i da će sve, nekim čudom, dobro završiti. Iako malo govori, a i ono što govori nema uvijek baš nekog smisla, jasno je da je Damir dobar i želimo da s njim bude sve u redu. Ako radi ničeg drugog, onda zbog brige koju njegov brat i mama pokazuju za njega. No, baš kada se učini da će se stvari okrenuti na dobro, sve se vrati na staro.

Lerotić zna o čemu govori i to se vidi iz filma koji se pretvara u jednu iskrenu osobnu ispovijest što je možda i mač s dvije oštrice koji će od sebe »odrezati« dio gledatelja baš zato što je priča toliko osobna i neuljepšana. Ne samo da Bruno i mama nisu neki nadljudi koji imaju rješenje za sve nego često i ne znaju što u nekom trenutku učiniti, no tako je u stvarnosti. Možda bi se netko drugi na njihovom mjestu ponašao drukčije i pokazao puno više odlučnosti i agilnosti, možda pronašao i neku dobru vezu da se Damir pošalje na liječenje. »Sigurno mjesto« suočava gledatelje s takvim dvojbama djelujući na trenutke kao ponekad diskretna, ponekad otvorena kritika zdravstvenog i policijskog sustava u Hrvatskoj, no u suštini se radi o snalaženju malog čovjeka u sustavu. Primarna priča u »Sigurnom mjestu« je ona osobna, a rasplet otvara novo pitanje koliko jedna obična, naizgled benigna stvar može postati opasna i utjecati na čovjekov život. Dakle, ništa spektakularno, ali zato vrlo opominjuće.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Hrvatskim premijerama prednost za prikazivanje u Areni