Kako komentira aktualnu svjetsku situaciju u sjeni nedavnih razgovora i pregovora Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci, te koja je uloga Europa/Europske unije i Hrvatske u novonastalom "novom svjetskom poretku" - neka su od pitanja koja smo postavili Vladimiru Milinoviću, medijskom stručnjaku, političkom komentatoru i konzultantntu iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija).

- Usprkos stalnom priljevu negativnih vijesti, koje dijelom dolaze i iz dinamike web i društvenih medija, potrebe za stalnim dodatnim angažmanom čitatelja, analitički je jasno da se svjetska ratna kriza, koju su nazivali i "puzećim trećim svjetskim ratom", smiruje. Ako se promatra ton komunikacije glavnih aktera pregovora o Ukrajini, jasna je namjera da se neka vrsta mirovnog sporazuma - sklopi. Iz dinamike rata u Gazi vidljivo je da se on također primiče kraju - predaji Hamasa. Kavkaška ratna kriza je razriješena posredovanjem SAD-a, a indijsko-pakistanska smirena je prije nego što bi eskalacija mogla jače ugroziti ekonomiju Potkontinenta. Međutim, svijet je nepovratno promijenjen.

Vremena se mijenjaju

Svjedočimo li ulasku u novi svjetski poredak, ali ne onakav kakav je očekivan...?

- Teško je oteti se dojmu da živimo u vremenu neprestanih kriza. Trump i američka politika, koja oscilira između izolacionizma i intervencionizma, Putin i agresija na Ukrajinu, trgovinski ratovi, rat u Gazi, globalna energetska i sigurnosna neizvjesnost - sve to djeluje kao niz udara na temelje međunarodnog poretka. Ili na njegovu iluziju. Mi u Hrvatskoj znamo da on zapravo ne postoji, jer nitko nije zaustavio brutalnu agresiju 1991. godine, a svojevrsna intervencija Zapada 1995. i 1999. nije dovela do konačnog rješenja kriza u Bosni i Kosovu, nego do njihova zamrzavanja. Ipak, velik dio svijeta posljednjih je 30-ak godina živio u iluziji sigurnosti.

Glavnog krivca za razbijanje te skupocjene zablude teško je odrediti. Putin je svojim ratom srušio iluziju da je svijet izgrađen na pravilima stabilan i predvidljiv, ali ni Sjedinjene Države, sa svojom politikom unilateralnih poteza, ne mogu izbjeći dio odgovornosti. Kina, Indija, pa i regionalne sile poput Turske, mijenjaju ravnotežu i šire vlastite zone utjecaja. Svime time otvaraju se vrata novog svjetskog poretka...

No što pokazuje ovakva završna faza starog poretka, prije nego na snagu stupi novi svjetski poredak o kakvom upravo pričamo...?

- Svijet nakon Hladnog rata - onaj u kojem se vjerovalo da liberalna demokracija i globalizacija nemaju alternativu - danas je u završnoj fazi. To više nije teorija, nego realnost koju osjećamo kroz cijene energije, sigurnosne prijetnje, klimatske izazove i digitalne tehnologije koje preoblikuju društva. Umjesto novog svjetskog poretka koji bi išao iz jednog digitalnog centra, od kojeg su strahovali teoretičari urota, rađa se nešto drugo. Ali to drugo ipak nije ni multipolarni svijet iz ruske geopolitičke literature, a nije ni sinocentrični BRICS poredak, koji su neki proglašavali neizbježnim.

Nastalo je doba u kojem Europa i SAD igraju zasebne igre, ali ipak u istom timu "globalnog Zapada", u kojem ostaju i Japan, Južna Koreja, Britanija i njezine bivše kolonije Australija i Novi Zeland. Britanija se zapravo ponaša kao da se Brexit nikad nije ni dogodio. Kina i dalje jača, ali daleko od onoga što se htjelo strategijama Belt and Road i BRICS. Rusija je pokazala da može izvesti okrutnu agresiju usprkos sankcijama, ali njezini rezultati nisu na tragu očekivanja. Indija je izišla na svjetsku scenu kao nova najmnogoljudnija zemlja svijeta, ali u matrici veza s Amerikom i Europom.

Svijet u čijoj smo prividnoj stabilnosti uživali jučer više ne postoji. Pokazalo se da Heraklitova gnoma "Rat je otac svega." ipak ispravnija od Fukuyamina "kraja povijesti". Ali sutra ne mora biti tamno i pesimistično - može postati vrijeme nove ravnoteže, u kojoj Europa pronađe jaču i kreativniju ulogu.

Uspostavljaju li se sada četiri pola moći (SAD, Rusija, Kina, Indija) u okviru kojih je EU tek "peti element"...?

- Današnji globalizam sve se više ne može opisati samo kroz četiri velika pola: SAD, Kinu, Rusiju i Indiju. Svaka od tih sila ima svoje sfere interesa i pokušava oblikovati svijet prema vlastitim pravilima. Međutim, Europska unija doista djeluje kao "peti element" - prisutna, bez centra, ali iznenađujuće koordinirana i asertivna na svjetskoj sceni. Jedan je austrijski politički influencer, u trenutku kad je Trump nametnuo carine cijelom EU-u, uskliknuo: "To je to, stigli smo na cilj. Amerika nas priznaje kao jednu cjelinu, a ne zaraćene patuljaste stare sile!"

Međutim, ni Trump ni Putin nisu uspjeli u većoj mjeri natjerati europske države jedne protiv drugih, a Kina ili pogotovo Indija to i ne pokušavaju. Indija, kao najveći svjetski rezervoar mladih inženjera, oslanja se na europska, a ne američka ili ruska vojna rješenja. Kina ima drukčiji ton prema EU-u nego prema SAD-u. Trump uza svu svoju impulzivnost uvažava dolazak ujedinjene "delegacije" Europljana u Washington - koja uključuje i Keitha Starmera, usprkos Brexitu - i mijenja ton kompromisa s Putinom. Putin i njegovi propagandisti obraćaju se cijeloj Europi, jednako prijete Parizu i Londonu, jer se pokušaji subverzije pojedinih država nisu ostvarili.

Europska unija ima ono što ostali akteri često nemaju - normativnu moć i privlačnost vlastitih standarda. Ako Unija uspije tu "tihu moć" pretvoriti u koherentnu vanjsku politiku, neće biti peti, nepotrebni kotačić, nego upravo onaj element koji održava globalni sustav u ravnoteži - potrebni "peti element".

Koja su tri najdramatičnija čvorišta svjetske krize, oko kojih se vrte i politika i svjetski mir...?

- Tri su pitanja koja u ovom trenutku određuju globalnu dinamiku: Ukrajina, Bliski istok i svjetska ekonomija.

Sudbina Ukrajine odlučit će u kojoj će mjeri međunarodno pravo opstati kao okvir. Bliski istok i Gaza kao raskrižje povijesnih putova ostaju prostor bez trajnog mira. Globalna ekonomija pak oscilira između trgovinskog rata SAD-a i Kine te pokušaja drugih država da se pozicioniraju između blokova.

Na prvi pogled, sve to djeluje prjeteće. Ali upravo tu leži i prilika: za Europu i za manje države da diversificiraju partnere, ubrzaju inovacije i stvore otpornije sustave. Kriza je uvijek poticaj transformacije. Europska unija može ostati po strani od Trumpova "carinskog rata" te i dalje trgovati s cijelim svijetom. Sad se vidi i nekima skrivena činjenica da Europa ima gotovo dvostruko više stanovnika nego Amerika, a BDP veći od Kine, pa su sve teze o "nebitnosti" EU-a i njegova proširenog područja zapravo smiješne, ma od koga dolazile.

Uz sasvim malo ironije - Trumpov pomalo šokantni pritisak na Europu pokazao se kao ključni poticaj da se Europa obrambeno i politički probudi iz 30-godišnjeg zimskog sna, tako da ekspert "art of deal" pristupa zaslužuje visoki spomenik u Bruxellesu. Da on nije Europu politički ošamario, još bi se trošilo 1 % na vojsku i ispadalo smiješnim u svjetskim krizama. Ovako, s vojnim budžetom koji se mjeri u tisućama milijardi, nitko ne može gledati podcjenjivački na EU.

I sad dolazimo do Republike Hrvatske. Gdje smo mi u svemu tome, u tim novim geopolitičkim, ekonomskim i sigurnosnim igrama moći i interesa...?

- Hrvatska je zbog svoje veličine i položaja upućena na Europsku uniju. EU nije samo okvir kojem pripadamo nego i sigurnosna mreža i prostor u kojem se najbolje mogu zaštititi naši interesi. Male države izvan takvih integracija teško bi mogle same opstati u ovako nestabilnom svijetu.

No to ne znači da Hrvatska mora biti pasivna. Upravo obratno - unutar EU-a može razvijati vlastiti profil: biti most prema Mediteranu i Balkanu te pouzdan partner u energetskim, prometnim i sigurnosnim pitanjima. Naša geopolitička pozicija, koja je nekad bila teret, postaje prednost ako je pratimo jasnom strategijom. Također, Hrvatska je prirodni most suradnje EU-a s Turskom i naravno Albanijom, i dalje - s populacijski moćnom Indijom.

Naša budućnost

Zaključno, Europa kao projekt mira i vrijednosti - realno očekivanje ili još jedna iluzija? S Hrvatskom u zajedništvu, naravno...

- U današnjem svijetu igara moći Europa je jedina sila koja ne nudi samo moć nego i vrijednosti. Standardi, pravila, vizija održivog razvoja - to su faktori koji ne izgledaju spektakularno, ali dugoročno mijenjaju svijet. Hrvatska, ako ostane vjerna toj logici, može biti dio kontinenta koji ne samo što reagira na krize nego ih i pretvara u priliku za stvaranje stabilnijeg i pravednijeg globalnog poretka.

Naša budućnost tu leži u mudrom korištenju prednostima članstva u EU-u i NATO-u, uz promicanje vlastitih interesa. To je realan, ali i optimističan put, jer nas povezuje s jedinim projektom koji, unatoč slabostima, danas nudi smislen odgovor na pitanje kako iz kaosa doći do ravnoteže.

Povezane vijesti

• EU pritišće Grčku zbog migranata i schengena
• Nitko ne želi globalnu recesiju jer bi i pobjednici u njoj bili gubitnici
• Podjela Europe realnija je nego prije deset godina, ali nije neizbježna