Povijest nas uči da su promjene granica u Europi - iako su moguće - iznimno rijetke i gotovo uvijek rezultat velikih ratova ili dubokih unutarnjih slomova. Trenutni sukobi, poput onog u Ukrajini, svakako nose rizik eskalacije, ali većina stručnjaka procjenjuje da je, unatoč nestabilnosti, vjerojatnost dramatične promjene granica u sljedećih desetak godina ipak niska.

Europa, koliko god bila fragmentirana, još uvijek ima snažne integracijske mehanizme kroz EU i NATO, a iskustvo iz 20. stoljeća nameće oprez oko jednostranih teritorijalnih promjena - kaže Vladimir Milinović, medijski stručnjak, politički komentator i konzultantnt iz INMS-a (Ideje novih medijskih strategija), te dodaje:

Strah od promjena

NATO, Trump, europska obrana, neka nova karta Europe, integracija ili dezintegracija EU-a..., sve je to na dnevnom redu i sve izaziva podosta strepnji...?

- Da, često se spominje mogućnost da "Trump ukine NATO", između ostalog. Ali što bi takav potez značio za američku vojnu industriju i "big five" vojnih brendova? Kako ironično kaže jedan vojvođanski analitičar, "proizvođači oružja su historijski poznati kao trpeljivi i miroljubivi ljudi pa zato vlada mir u svijetu". Suprotno očekivanjima da će Trump raspustiti NATO, on je postigao da se prihvati njegov diktat - ne 2 % za obranu, nego doskora nezamislivih 5 %, čime će profitirati američke vojne industrije - kao najsposobnije u proizvodnji velikih količina opreme, oružja i streljiva - otići u orbitu, a broj zaposlenih strelovito porasti.

Američka strateška preorijentacija prema Aziji, povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću i rastući kineski utjecaj tjeraju Europu prema većoj vojnoj i političkoj autonomiji. To je proces koji može dovesti do redefiniranja europskih sigurnosnih arhitektura, ali ne nužno i do crtanja novih granica. Jačanje europske obrane, razvoj zajedničkih kapaciteta i smanjenje ovisnosti o SAD-u bit će ključni trendovi u sljedećem desetljeću.

Iako su predviđanja o "novoj karti Europe" atraktivna za medije i javnost, stvarnost je znatno otpornija na brze i radikalne promjene. Europa će u sljedećih deset godina vjerojatno biti obilježena političkom nestabilnošću, ekonomskim izazovima i sigurnosnim rizicima, ali bitne promjene granica ostaju malo vjerojatne. Umjesto straha od dramatičnih promjena realnije je očekivati nastavak borbe između fragmentacije i integracije, uz povremene lokalne krize, ali i s jasnom sviješću o važnosti očuvanja stabilnosti i suradnje na europskom kontinentu.

Da nastavimo na tome tragu: ako i bude nekih promjena, da se malo poigramo prognozama, kakve bi one mogle biti i o čemu sve ovise? Jesu li uopće moguće teritorijalne promjene ne samo u Europi nego i drugdje u svijetu?

- Ako se upustimo u igru prognoza i razmotrimo potencijalne promjene granica, važno je razlikovati realne opcije od nerealnih ambicija - i razumjeti što te promjene uopće pokreće, kako u Europi tako i globalno.

U Europi: Iako separatistički pokreti postoje, realne promjene granica u dogledno vrijeme ostaju malo vjerojatne bez velikih potresa. EU i NATO, unatoč slabostima, još uvijek čine snažan okvir stabilnosti. Najveći rizik ostaje na rubovima Europe - u Moldaviji, Bosni, Kosovu i na Baltiku.

Globalno: U Africi i Aziji, gdje su državne institucije slabije, a granice često povučene bez obzira na etničku i povijesnu stvarnost, mogućnost promjena je veća. Isto vrijedi za Bliski istok, gdje su granice često rezultat kolonijalnih dogovora, a ne stvarnih društvenih podjela. U Africi smo svjedočili i raspadu Sudana, kao i trajnoj nestabilnosti u Sahelu, gdje vlade, koje slavi "fake news" psy-op na društvenim mrežama, poput one Ibrahima Traorea, jedva kontroliraju svoje glavne gradove.

Realne opcije: Uključuju postupno jačanje regionalnih autonomija, funkcionalnu prekograničnu suradnju i eventualne mirne referendume pod međunarodnim nadzorom.

Nerealne ambicije: Sve one koje ignoriraju međunarodne norme, računaju na brzu vojnu pobjedu ili zanemaruju volju stanovništva. Povijest pokazuje da takve ambicije često završavaju izolacijom, ekonomskim kolapsom ili čak raspadom države koja ih pokreće.

Prevladat će pragmatizam i potreba za stabilnošću, posebno u razvijenim dijelovima svijeta. Tamo gdje institucije slabe, a društva su duboko podijeljena, mogućnost promjena je veća, ali i rizik od nestabilnosti i mogućnosti da onaj tko izaziva probleme od njih i nastrada. Primjer za to su težnje RS-a za odcjepljenjem od Bosne i Hercegovine. Nakon svih proklamacija realnost RS-a je to da nemaju novca za plaće i mirovine, a ni Srbija ni Rusija taj manjak im neće nadoknaditi, pa svi koji mogu odlaze na rad u Beč ili kao konobari u Hrvatskoj. Tako da umjesto doniranih bjeloruskih tenkova voze kolica s tanjurima po velikim hotelima Slovenije, Hrvatske i u posljednje vrijeme - Albanije.

Ako govorimo o pozitivnoj budućnosti Bosne i Hercegovine, treba s pažnjom i razumijevanjem pročitati veliki tekst objavljen u srijedu u National Interestu, neslužbenom glasilu MAGA pokreta. Ako se taj programatski tekst dobro prouči, jasno je da će na stol kao prijedlog reforme doći - federacija konstitutivnih naroda, po uzoru na Belgiju i Švicarsku. Dakle, promjene granica i raspada BiH neće biti, oni koji su od Trumpa očekivali potporu za odcjepljenje - nisu dobro računali.

Koliko je izvjesna nova Jalta, nova podjela Europe na interesne zone? O tome se također čuju svakojake priče, prije svega vezane uz stanje u Ukrajini i pregovore oko mira, koji bi, posve je izvjesno, Ukrajinu podijelio na dva dijela, slično podjeli Koreje ili Cipra...

- Pitanje o "novoj Jalti", odnosno mogućnosti nove velike podjele Europe na interesne sfere, kao što je to bilo 1945., danas je iznimno aktualno, osobito u kontekstu rata u Ukrajini i rastućih tenzija među globalnim silama. No koliko je takav scenarij realan, i što bi on zapravo značio za Europu i svijet?

Upravo je Ukrajina postala "pokusni kunić" nove svjetske arhitekture: Zapad, suočen s vlastitim slabostima i promjenama u američkoj politici, sve više prihvaća mogućnost zamrznutog sukoba ili podjele Ukrajine po uzoru na Koreju ili Cipar. Takva rješenja podrazumijevaju stvaranje novih "tampon-zona", vojno osiguranih granica i dugotrajne nestabilnosti.

Niz izvora potvrđuje da je podjela Ukrajine, bilo prema "korejskom" bilo prema "ciparskom" modelu, sve realnija opcija u diplomatskim kalkulacijama. S jedne strane, Rusija inzistira na priznavanju teritorijalnih dobitaka i neutralnom statusu Ukrajine, a Zapad, s druge strane, osobito SAD pod Trumpovim vodstvom, sve otvorenije razmatra rješenja koja bi značila de facto ili de jure podjelu zemlje. Pregovori se vode, ali su pozicije Moskve i Kijeva još uvijek nepomirljive, a Zapad sve češće šalje signale da je spreman na kompromis koji bi značio trajnu podjelu.

Povijesna iskustva nas uče da takvi "veliki dogovori" često vode dugoročnim tenzijama i zamrznutim sukobima, a ne stabilnosti. Europa, naviknuta na spor, konsenzualan proces odlučivanja, sada se suočava s logikom sile i brzih, unilateralnih poteza velikih igrača.

Nova podjela Europe na interesne zone danas je realnija nego prije deset godina, ali nije neizbježna. Sve ovisi o razvoju rata u Ukrajini, dinamici odnosa među globalnim silama i sposobnosti Europe da očuva vlastitu autonomiju i jedinstvo. Podjela Ukrajine prema "korejskom" ili "ciparskom" modelu sve je izglednija, ako se ne dogodi ozbiljan politički preokret ili promjena odnosa snaga na terenu. No takav ishod ne bi bio pobjeda ni za jednu stranu, nego bi označio povratak u eru trajne nestabilnosti. Ako se državi kao što je Ukrajina može oduzeti teritorij - tko garantira relativnom pobjedniku takvog "sporazuma" da neće ostati bez Sibira nakon što postane potpuno ovisan o Kini? Kina, uostalom, nikad nije priznala posljednje tri aneksije teritorija dinastije Qing koje je provela carska Rusija.

Da se vratimo još malo na Europsku uniju, u okolnostima kakve su trenutačne, koji je budući smjer EU-a realno očekivati - integracijski ili dezintegracijski? U tom smislu, je li realno novo proširenje Europske unije ili zadržavanje statusa quo, bez obzira na obećanja Ukrajini, zemljama zapadnog Balkana/regije...?

- Većina relevantnih analiza i projekcija za razdoblje do 2035. godine ipak očekuje nastavak procesa integracije, iako ne nužno u homogenom obliku. Najizgledniji scenarij je tzv. diferencirana integracija - Unija više brzina, u kojoj će pojedine članice sudjelovati u različitim stupnjevima suradnje i integracije, ovisno o vlastitim političkim i ekonomskim interesima. Takav model omogućuje napredak u ključnim područjima (obrana, energetika, digitalizacija), ali i ostavlja prostor onim članicama koje nisu spremne ili voljne sudjelovati u svim zajedničkim politikama.

Ipak, nisu isključeni ni elementi dezintegracije, osobito u slučaju produbljivanja unutarnjih podjela, jačanja euroskepticizma ili neuspjeha u rješavanju ključnih izazova poput migracija, sigurnosti ili ekonomske konkurentnosti. No čak i u tim scenarijima riječ je češće o "diferenciranoj dezintegraciji" - povlačenju pojedinih članica iz određenih politika, a ne o potpunom raspadu Unije.

Rat u Ukrajini i nova sigurnosna arhitektura Europe dali su snažan poticaj politici proširenja, kako prema Ukrajini i Moldaviji tako i prema zemljama zapadnog Balkana. EU je formalno otvorio pristupne pregovore s Ukrajinom, Moldavijom, Albanijom i Sjevernom Makedonijom, a BiH i Gruzija su na pragu tog procesa. No, unatoč "novom momentumu", realnost je da će proširenje biti dugotrajan i zahtjevan proces, uvjetovan dubinskim reformama i u državama kandidatkinjama i unutar samog EU-a. Ukratko, mislim da će proširenje EU-a stati na Albaniji i Crnoj Gori, koje imaju relativno jednostavnu situaciju.

Igrači za sutra

Za kraj, nešto o mogućoj budućnosti... Što nas čeka sutra, prekosutra, u dogledno vrijeme...?

- Svijet sutrašnjice, u kojem ne dođe do novog velikog rata - bilo u Europi, Aziji bilo na Indopacifiku - bit će obilježen dinamičnim preustrojem globalnih odnosa, ali i jasnim ograničenjima pojedinih aktera te iznenađujućim povratkom Europe kao ključnog "veznog igrača" nove multipolarne ravnoteže.

Sve u svemu, u svijetu bez novog velikog rata ne postoji jedinstveni pobjednik: multipolarnost, blokovska podjela i stalna natjecanja ostaju realnost. No Indija se uzdiže kao nova sila, Kina i Rusija suočavaju se s vlastitim ograničenjima, a Europa - emancipirana i strateški autonomna - postaje ključni faktor stabilnosti, suradnje i posredovanja u globalnim odnosima.

Povezane vijesti

• EP: Zajednička strategija EU-a za borbu protiv radikalizacije mladih
• EU pritišće Grčku zbog migranata i schengena
• Nitko ne želi globalnu recesiju jer bi i pobjednici u njoj bili gubitnici