Damir Cupać/Ilustracija (Snimio: Vedran Karuza)
Kolumna
PIŠE DAMIR CUPAĆ

Zaigrala mečka štrajka i ispred Korza 16

Pravo na štrajk jedno je od osnovnih radnih i ljudskih prava, ali je u Hrvatskoj vrlo rijetko konzumirano. Rijetki su slučajevi da radnici štrajkaju, a još su rjeđi kada je riječ o radnicima komunalnih poduzeća za koje se misli da imaju siguran i dobro plaćen posao. A najrjeđi su u Rijeci u kojoj je na vlasti stranka kojoj bi radnička prava trebala biti imperativ svih imperativa. No, vremena se mijenjaju pa je tako mečka štrajka zaigrala i na Korzu 16. Zaslužni za to su radnici Autotroleja koji već godinama kubure s nedostatnim brojem vozača koji upozoravaju da je stanje neodrživo i da je kap prelila čašu. Stanje u riječkim komunalnim društvima daleko je od dobroga. Vremena su se promijenila, posao radnika u komunalnom poduzeću i dalje je relativno siguran, ali je daleko od toga da je dobro plaćen. Ima već dvije godine kako su socijalne tenzije u riječkim gradskim tvrtkama i ustanovama takve da je bilo pitanje dana kada će radnici izaći na ulice. Najprije su krenuli radnici Čistoće, ali je socijalnim dijalogom između gradske vlasti i radnika ipak postignut dogovor. Bilo je problema i sa zaposlenima u gradskim vrtićima i osnovnim školama, vatrogascima, ali su kolektivni ugovori na kraju potpisani. Kada je krenula pobuna iz Autotroleja, riječka gradska vlast bila je uvjerena da će pronaći zajednički jezik. Jer ni jednoj vlasti ni u jednom trenutku ne odgovara štrajk. Ali gorega trenutka nego što je bio jučer teško je i zamisliti.

Ilustracija/Zlatko Crnčec (Snimili: Goran Stanzl/Pixsell / Davor Kovačević)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Ulaganja građana ulijevaju optimizam

Hrvati se istovremeno pojačano zadužuju, a s druge strane sve više ulažu neke vrijednosne papire. Građani su sve više osjetljivi na razinu kamatnih stopa u bankama, koje su na oročenu štednju oko 2 posto te traže bolje prilike i alternativni oblik štednje i ulaganja koje im je zadnjih godina uz nešto višu stopu prinosa ponudila država kroz trezorske zapise i obveznice. Građani su prema tim oblicima ulaganja prije svega usmjerili depozite koje su držali na tekućim i žiro računima. Piše to u izvješću HNB-a. Dosad su Hrvati koji su imali ozbiljan višak novca, takvih nije bilo puno, ponajviše ulagali u nekretnine. Svih ovih godina otkako je u zemlju uvedena domaća verzija tržišnog gospodarstva, nekretninsko ulaganje činilo se kao daleko najbolji način štednje. Čak i u vrijeme dok su kamate na depozite bile razmjerno visoke. Čak ni oni najbolji majstori pretvorbe i privatizacije nisu se baš usuđivali uplovljavati u vode iole složenijih financijskih ulaganja kao što su dionice. Hrvatsko je tržište vrijednosnih papira bilo divlje i neregulirano. Bilo je puno sigurnije uložiti u nekretninu. Išlo se po modelu - možda se zaista više može zaraditi na dionicama, posebno u slučaju posjedovanja kakvih povjerljivih informacija, ali opet - stan je stan. Ni zgrada ni stan ni zemljište ne mogu bankrotirati. Uvijek će nešto vrijediti. A najčešće su, takva je bila domaća praksa, svakim danom vrijedili sve više. I takva je praksa bila svih ovih godina, da ne kažemo desetljeća.