Odluka je napisana, a prakticirat će se za Dan Grada Pule, 5. svibnja. Ona ukazuje...

- U znak javnog priznanja s Poveljom »Počasni građanin Grada Pule« nagrađuje se u 2024. godini atletičar, trener, instruktor skijanja Radovan Kirin iz Medulina - za iznimni trenerski rad i osnivanje prvog atletskog kluba u Puli 1961. godine iz kojeg su potekli brojni državni rekorderi i osvajači medalja na domaćoj i međunarodnoj sceni te za vrijedan 50-ogodišnji rad instruktora skijanja, čime je dao značajan doprinos napretku i razvoju sporta i ugleda Grada Pule.

Ne znam kako je reagirao naš istinski sportski velikan, koji je 23. ožujka navršio 88 godina, na još jedno veliko, iako je ovo posebno društveno priznanje. Dobio ih je, raznih priznanja, za sve što je učinio u sportu. Ne u jednom, nego doslovno u brojnim sportovima. Nije to čudno, nimalo, jer gospon Kirin ugradio je 69 godina svog vrlo intenzivnog života u sportsku, društvenu, kulturnu i rekreacijsku priču naše Pule. I kad treba posložiti scenarij njegove priče za prezentaciju javnosti, tada treba biti zbilja vješt, suziti to u prihvatljive obime jednog novinskog teksta.

Prije koji mjesec sreli smo se na Lungomaru. I dok smo si išli u susret, nekih 40-tak metara, već je nešto komentirao i dobacivao. Kirin je to uvijek radio, pola kroz smijeh, pola kroz ironiju, s kojim bi miksom bi naoko ležerniji, a zapravo jasno izrazio stav koji je mogao nekome zasmetati. Iskrenost, otvorenost u stavu, bez neke diplomacije, sirovo uvjerenje koje je u pravilu bilo nepokolebljivo.

Bilo je fascinantno vidjeti čovjeka u 88. godini koji izgleda tako vitalno, bistro i vječno prgavo. Odmah je pred svojim društvom spominjao priču o Melnjaku, tema koja nas posredno povezuje u profesionalnom smislu. Jer Predrag Melnjak bio je sredinom 1980-tih jedan od naših svjetskih vrijednih atletskih talenata, a trener mu je bio, danas nažalost pokojni, Miki Vitasović. Kirin, koji je bio trener »svima« u atletici Pule, teško je prihvaćao da nije uključen u razvijanje fantastičnih potencijala moćnog Puležana Pegija Melnjaka. Bilo je prijepora između njega i Vitasovića, a kako sam u izvještavanjima navodio obje strane, i logičnije mi je djelovalo da Vitasović bude i dalje uz Melnjaka, Kirin se valjda po defaultu durio i na mene.

No, imali smo mi, klinci nogometaši na starom gradskom stadionu, i pretpovijest »durenja« s tim fanatičnim vrhunskim sportskim neimarom. Kojeg, kao klinčarija od 12-14 godina, nismo doživljavali onako kako je njega zrela sportska i ina javnost, s pravom, doživljavala. I kako smo nerijetko imali treninge iza zapadne tribine, na šljaci, nasuprot svlačionice AK 3. Januar, ili iza golova na glavnom igralištu i sudarali se s njegovim atletičarima i atletičarkama na šljakastoj atletskoj stazi, neizbježni su bili njegovi prigovori. Klinci k’o klinci, nakon što bi nas upozorio da ne idemo na stazu po loptu dok su atletičari u sprintu, mi bi zaboravili i eto ti frke. Baš se ljutio i to govorio našem učitelju, Ivanu Bezjaku, koji bi to onda diplomatski smirivao. Kad bi Kirin vidio da netko od pionira-juniora očijuka s nekom od mladih atletičarki ispred svlačionica, samo bi »poprijeko« pogledao, kao da curama kaže pustite ove fudbalerčiće.

Pričali smo više puta kroz zafrkanciju o tome godinama kasnije. Kirin je volio evocirati uspomene, što smo i kroz razgovore za novine činili, napose u vremenu kada se pripremao za mirovinu. Kad mu se pogleda biografija, doista impresivni slijed životnih, sportskih, društvenih dosega, jasno je da taj rođeni Varaždinac, koji je u Pulu stigao 1955. godine ima što za pričati. Nerijetko se u tim njegovim osebujnim izražavanjima doživljenih storija osjeti dah nostalgije. Pogotovo za ljudima koji su, kao i on, dio stare garde. One koja je pionirski stvarala kulturu sporta i rekreacije, osnovala klubove, pokretala mase, i koji su nekoć gajili sasvim drugačije sportske, prijateljske odnose. Kad je svojevremeno Kirin dobio nagradu Hrvatskog olimpijskog odbora »Matija Ljubek« za životno djelo, jedan od najdražih poziva bio mu je kolege iz Umaga, Juraja Radovčića. Rasplakali su se, kazao je Kirin, jer je također impresivni sportski djelatnik prof Radovčić (preminuo prije mjesec dana u 93. godini) bez zadrške i iskreno iskazivao radost za Kirinovo priznanje kao da je njegovo.

Upravo takvi odnosi iz nekog sasvim drugog vremena života su, po Kirinovom kazivanju, najveće bogatstvo koje je mogao steći, izuzmemo li obitelj, djecu, unučad. I to što je sve to u najljepšem mu emotivnom kolopletu doživljavao u Puli i Istri. Okruženju gdje se najbolje osjećao i zbog kojeg je načina života, svih djela koje je ostvario, odbijao unosnije ponude koje su mu se nudile iz drugih gradova i zemalja. Pula mu je, kaže, bila suđena jer tu mu se rodio did Matija, prije nego se vratio u Križevce.

Tu je bila i nona Giselle, Talijanka. U Varaždinu je imao posao, ljubav, s majkom i stan, ali »nešto mi je sinulo u glavi i odoh ja u Pulu«. Od te 1955., kada se javio u DTO Partizan, sportsko društvo koje su vodili profe Crnobori i Girardi, počeo je stvarati pulski sport. Istog popodneva, nakon sastanka, odradio je prvih trening novoutemeljene atletske sekcije. Stanovao je Đačkom domu.

Treniralo se na šljaci, gdje je tada upoznao prave nogometaše, legende Pule, Černjula, Radoševića i druge. Obožavao je rukomet i ubrzo pokrenuo (1956.) podsavez, pa turnire među gradovima Istre, formirao je sa suradnicima 7 klubova. On je postao trener najjače momčadi Riviere, koja ja imala najboljeg vratara u povijesti, kako je navodio, Josipa Pipa Cukona, a bili tu i Đuro Aprom, braća Pekica, Bjelajac, Medić, Peršić, Medica, pokojni nam kolega Gianni Tognon. Vremena su to kad se igralo do Rijeke, gdje se išlo kamionima ili vlakom do Lupoglava, pa pješke preko Učke do Rječine. Nakon povratka iz vojske 1960. osnovao je Atletski klub Pula, koji je nakon fuzije nogometaša Pule i Uljanika postao dio tadašnjeg kratkotrajnog sportskog društva Istra. No, za klub atletike bingo je bio »brak« s 3. Januarom, koji je izdašno pomagao kraljicu sporta.

Postao je i tajnik SOFK-e, ali se nije slagao s politikom financiranja, pa je otišao u Tehničku školu. Forsirao je da svaki učenik mora u neki sport. Bio je učitelj Jelovcu, Karasiju, Klunu, Štembergi, Antoneliću, Mlatcu, Živkoviću, Šverku i drugim sportskim likovima ondašnjeg doba. Radio je i područnoj školi u Kavranu, pa u Marčani, gdje je doprinio izgradnji igrališta i trudio se što više omasoviti sport. Među učenicima bio mu je i Karlo Radolović, kasnije lider BI Uljanik iz najboljih vremena.

Radovan Kirin bio je i kondicijski trener nogometašima Istre, Mati Parlovu, Cvijetku Biliću. Kao voditelj ekipe grada Pule na nekoć popularnim igrama bez granica, radovao se sa sportaši(ca)ma drugom mjestu u Beogradu 1982. godine. Nekadašnji prvak Hrvatske na 300 i 1.000 metara našim je generacijama (srednje) ostao najviše »atletičar«.

Jer Pula je s njim na čelu već 1963. bila ekipni prvak Hrvatske. Karasi, Zlatko i Jakov Homoki, Kurto, Tončić, Kalčić, Ćirić, Kolec, Svetec, Gulin, Živko, pa Mudrovčić, Kercan, Sloković, kasnije djevojke Marić, Banovac, Martinčić, Dobrila, Gašprotić, Foško, dio su njegova djela u atletici. Karasi je bio sprinter prvak Jugoslavije, Zlatko Homoki državni reprezentativac na 400 m, VItasović prvak i reprezentativac Jugoslavije na 3000 m, izvanredni Milovan Savić na 800 m višestruki prvak Jugoslavije i sudionik Olimpijskih igara. Trebalo bi još puno prostora za sve navesti, ali zaokružio bih ovaj atletski opus s time da je Kirin dio svojeg rada ugradio u fantastičan doseg sjajnog Luciana Sušnja, koji je prošlog tjedna preminuo u Rijeci.

U organiziranju manifestacija, maratona, atletskih natjecanja, u doprinosu da se napokon izgradi tartan staza (Uljanik-Veruda), Kirin je uvijek isticao da mu je od presudne pomoći bio najveći prijatelj, kao brat, Nadan Perić. Kao što je u strastvenom pristupu promocije skijanja, pokretanju Ski kluba Istra Dolomiti, imao veliku podršku svestranog sportskog neimara Gorana Verbanca.

Radovan Kirin, kojem je otac Viktor rođen u Puli 1907. godine, gajio je i ljubav za kulturu. Obožavao je ples, glazbu, pohađao je glazbenu školu. Kao mladić je uživao dolaziti u Circolo, gdje je pjevao s legendarnim pulskim glazbenikom Scublom. Učio je puno o glazbi uz povijesne autoritete istarske scene, Renatom Pernićem i Josipom Koplanom. Pjevao je u zboru Matko Brajša Rašan, statirao u predstavama Istarskog narodnog kazališta.

Možda je bilo jednostavnije navesti što to Radovan Kirin nije radio u sportu, kulturi, rekreaciji, društvenim i inim djelatnostima Pule. Njegovo je djelo toliko bogato da je Grad Pula s punim »pravom« Radovanu Kirinu dodijelio status Počasnog građanina. Možda malo zakašnjelo, ali zapravo nikad nije kasno tom neimaru i velikom istinskom zaljubljeniku Pule i Istre, odati priznanje za sve što je učinio za ovdašnju zajednicu. Većim dijelom zbog njega, ali i ogromnim značenjem za isticanje uzora i vrednovanje njihovih epohalno značajnih djela.

Čestitke počasnom Puležanu Radovanu Kirinu!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast