piše ian tataj

Kulturna simbioza: (D)novinari i (ne)urednici

Ilustracija/Ian Tataj (Foto: Pixabay/Arhiva Glasa Istre)

Ilustracija/Ian Tataj (Foto: Pixabay/Arhiva Glasa Istre)


Da je veza između novina i društva gotovo pa neraskidiva, govori činjenica, in primis, da je sama temeljna definicija i etimologija riječi iz koje sve to nastaje, »novost«. Da čovjek ne treba vijesti i novosti, govori možda činjenica da, kada se sretnemo s nekim, većinom ćemo ih pitati »što ima novoga«, a ne »što već znamo?«

Prve su novine izmislili, tko drugi no – Rimljani. »Acta diurna« odnosno »Dnevna zbivanja«, ustanovljene su 59. godine prije Krista, kao prototipni dnevnik zbivanja u samom gradu Rimu, ali i tadašnjoj Republici. U republikansko doba, bilježili su se dijelom službeni i vojni događaji i dekreti, oni senata i magistrata, a dijelom privatni poput obavijesti o rođenjima, vjenčanjima i smrtima. U carsko doba, čini se da je država intervenirala u puno većoj mjeri, i već tad možemo vidjeti pojavu cenzure (dobra stara rimska izmišljotina), režimskog pisanja i apologije režima. Obzirom da Rimljani ipak nisu izmislili sve, pa tako nisu imali tiskarski stroj, Acta su objavljivana na kamenim ili brončanim pločama, i bivala izvješena na javnim mjestima. Taj je dnevnik/tjednik potrajao do 222. godine, kada je nestao, pometen Krizom trećeg stoljeća.

Rimljani, pragmatični i progresivni, imali su čitav sustav prenošenja vijesti osim navedenog, pa su po njihovim mnogim cestama jurili kuriri, proto-poštari, a možda i koji proto-paparazzo, tražeći koju sočnu vijest ili trač iz provincije da prenese u Rim.

Nakon pada Rima, opstali su samo kuriri i javni glasnici, koji su prenosili odluke i novosti vezane za svoje zajednice na trgovima.

Ozbiljni se »napredak« desio presudnim otkrićem tiskarskog stroja u 15. stoljeću, koji je omogućio da se isti tekst replicira u koliko god primjeraka treba; trebalo je ipak više od kojih sto godina da se netko dosjeti tiskati proglase. I to gdje drugdje no u državi pod kojom je živjelo nešto više od polovice Istre, Veneciji! U Njemačkoj, tijekom 16. stoljeća, počele su cirkulirati vijesti s velikih sajmišta, a u Strasbourgu je 1605. Johann Carol počeo tiskati »Relation aller Fürnemmen und gedenckwürdigen Historien«, odnosno, »Izvješće o svim pričama vrijednih spomena«. Još progresivniji Nizozemci su za potrebe svojeg rastućeg građanskog – pismenog društva, oformili prave novinarske kuće. U Amsterdamu se od 1618. tiskao »Courante uyt Italien, Duytslandt, &c.«, odnosno »Aktualnosti iz Italije, Njemačke itd.«. Izlazio je kao tjednik na nekoliko stranica. Ne možemo govoriti o tome tko je točno pokrenuo lavinu, ali jasno, početkom 17. stoljeća nastaju prve prave novine, i taj trend nakon toga nikada nije stao.

Čini se dakle, da novine i čitatelji imaju svojevrsnu simbiozu, a novinarstvo je uistinu stara profesija. Danas, ipak, imamo i pojavu fake newsa, lažnih vijesti, i zgodne epitete novinara koji ih šire (ali ne samo u tom kontekstu).

Tko su to onda »dnovinari«, odnosno, što ih čini takvima? Upitao sam nekolicinu sugrađana, koji su naveli da, među ostalim transgresijama, dnovinara čini pisanje lažnjaka, izvrtanje istine u korist režima, uskraćivanje medijskog prostora pojedincima, temama ili događajima, i, naravno, gonzo odnosno paparazzo pristup.

A temeljna je dužnost novina i novinara da prenose novosti u objektivno istinitom tonu. Oni koji se toga ne pridržavaju, jasno, valjda su dnovinari. No prije no se krivi novinare, postoje i urednici, koji vijesti »s terena« moraju uglobiti u određen broj stranica, i zapravo su odgovorni, odnosno, »krivi« za sve, da pojasnim jednoj sugrađanki koja nije znala tko ili što je urednik. U to ime, proponiram pojam »neurednik«, ako je već nužno nekoga kritizirati u novinskom svijetu.

Novinari su jedna posebna vrsta ljudi; haraju, ponukani kuriozitetom, istražuju, traže detalje koje nitko nije vidio ili smatrao bitnima. Ponekad smetaju, a ponekad, kada su sve opcije iscrpljene, »Koga ćeš zvati? – Novinare«.

Novinar je kao neka čudna mješavina pisca, dušebrižnika, liječnika, advokata i policajca - onaj tko sluša probleme, tko može iznijeti to u javnost, oživjeti duhove prošlosti, podići polemike, potaknuti rasprave, a ponekad, ponekad - potaknuti i promjenu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum