Branimir Vidmarović stručnjak je za međunarodne odnose, doktorirao je u Moskvi na temu kinesko-japanskih odnosa, a sada na Odsjeku za azijske studije Filozofskog fakulteta u Puli predaje povijest. Razgovor o ruskoj agresiji na Ukrajinu počeli smo upravo od odnosa ovih dviju zemalja kroz povijest.

- Najznačajniji događaji su krštenje Rusije u 10. stoljeću kada je Rusija primila kršćanstvo preko Bizanta i, prema postojećim podacima, to se dogodilo u Kijevu. Tada je definitivno centar kulture i vjere bila kijevska Rusija, kneževina koja se kasnije formirala uslijed ratova, prodora Mongola i Tatara i uslijed ratova s Litvom. Ta kijevska Rusija se može smatrati kolijevkom današnje Rusije, ne u direktnom smislu, nego kolijevkom njezine civilizacije, kulture i svjetonazora. Bez kijevske Rusije nema suvremenog ruskog identiteta, vjere i kulture.

Poput naših krajišnika

- Kako se premještao centar vlasti iz Kijeva u Moskvu, kijevska Rusija je postala Ukrajina, poput naših krajišnika i Krajine, predio na kraju ruskih zemalja, i tamo se vrednovalo ratničko iskustvo. Ukrajinski kozaci su bili ratnici. Kada se uslijed raznih buna i ratova fokus prebacio u Moskvu, kasnije Petrograd pa i druge gradove u Rusiji, Ukrajina je postala obrambeni zid i manje bitan teritorij. Slijedi procvat ruskog imperija, pripajanje Ukrajine i Krima Carstvu, razvoj i osvajanje Dalekog istoka, Kavkaza i preskočimo dalje priču, do pada ruskog imperija 1917. Ukrajina je tada nakratko proglasila neovisnost, imala je zanimljivo ime, Ukrajinska Narodna Republika jer su i tamo komunističke tendencije došle do izražaja. Kao i sve državice nastale raspadom ruskog imperija koje su ubrzo pridružene Sovjetskom Savezu, i ta ukrajinska kvazineovisnost kratko je potrajala. Granice današnje Ukrajine formirane su u doba Lenjina. Lenjin i drugi nakon njega imali su ideju stvaranja krovnog sovjetskog identiteta, da ne bude ni Židova, ni Rusa, ni Tatarina, ni Ukrajinca, nego da budu Sovjeti. Ono što je Amerikancima pošlo za rukom, Titu nije, kao što nije ni Sovjetima.

Tijekom tog sovjetskog razdoblja, pa i prije njega, stanovništvo se miješalo, ljudi su prelazili s jednog na drugo područje i nije bila važna etnička pripadnost. Ukrajina je čitavo vrijeme bila na međi raznih interesa, tu su bili Mongoli, Tatari, Rusija, bila je i Austro-Ugarska, a prije nje Litva i Poljska zajedno u savezu, pa kasnije Poljska samostalno. Poljska je držala pod kontrolom veći dio Ukrajine i Ukrajinci su se borili protiv toga, Bogdan Hmeljnjickij čuveni je ukrajinski vojskovođa koji je digao uspješnu bunu da se oslobode poljske vlasti. Međutim, ta poljska (i litavska) vlast ostavila je dubok trag u zapadnoj Ukrajini, a kasnije i Austro-Ugarska, kulturološki, civilizacijski, i zato jest zapadna Ukrajina područje koje više teži euroatlantskim integracijama, tu je veći postotak grkokatolika, na primjer, nego drugdje u zemlji.

U vrijeme SSSR-a nacionalne razlike su gurnute pod tepih, međutim, znamo, nisu nestale. U Ukrajini i drugim republikama je itekako postojala nacionalna samosvijest i nacionalističke tendencije. Sve je to izašlo na vidjelo nakon raspada SSSR-a, ali u blažem obliku, razišli su se mirno, a s obzirom na to koliko je Ukrajinaca tada bilo u Rusiji i Rusa u Ukrajini, nije bilo moguće faktički razdvojiti dvije zemlje. Etnički su svi vrlo slično pomiješani, ima tu i poljskih i litavskih, i njemačkih i tatarskih i turskih i čisto slavenskih. Jedina prava podjela u Ukrajini je bila jezična i kulturološka, a sama Ukrajina dijelila se, onako ugrubo, popola, na istočnu i zapadnu. Istočna je samosvijest bila više vezana uz Rusiju u smislu jezika, političkih odabira, kulture, tradicije, dok je zapadna Ukrajina više naginjala samostalnosti, ujedinjenju Ukrajine, euroatlantskim integracijama, više ukrajinskog jezika, manje vezanja za Rusiju.

Proruski Dombas

- Tijekom prvih desetljeća nakon raspada SSSR-a većih problema nije bilo, još se nije bila razvila građanska svijest u Ukrajini, prvi predsjednici su pokušavali balansirati između istočne i zapadne Ukrajine. Kako se zemlja razvijala, ideje zapadne Ukrajine su postajale jače i eksponiranije, dok se, recimo, stanovništvo Dombasa još tada, krajem 90-ih pokušalo izolirati od ostalih građanskih ideja koje su kolale u Ukrajini i tu je došlo do rascjepa unutar zemlje. Zakarpatska Ukrajina nije ista kao zapadna, stanovnici Krima gdje ima puno krimskih Tatara imaju svoje svjetonazore, dok je Kijev urbano središte koje kombinira jedne i druge.

- Koje su specifičnosti ukrajinskog jezika u odnosu na ruski? Razlikuju se poput hrvatskog i srpskog?

- Ukrajinski jezik se bitno razlikuje od ruskog. Razlike su čak veće nego između hrvatskog i slovenskog, možda prije kao između hrvatskog i makedonskog. Pritom kulturološke i etničke razlike nisu toliko velike. Ako povlačimo paralelu, možemo reći da im se jezici daleko više razlikuju nego hrvatski i srpski, ali su Ukrajinci i Rusi puno više isprepleteni etnički i kulturološki. Situacija je složena. Danas se pokušava povući crta po jezičnom segmentu, da je Ukrajinac onaj koji govori ukrajinskim jezikom a onaj koji ne govori, nije. To je krivo, nije istina, jer dio istočnih Ukrajinaca tradicionalno govori ruski jezik. Pritom sebe smatraju državljanima Ukrajine, ne etničkim Rusima. A zapadni Ukrajinci inzistiraju na čistoći ukrajinskog jezika. Tragediju ovoj situaciji dodaje činjenica da gotovo ne postoji Rus u Rusiji koji nema rodbinu u Ukrajini i gotovo da nema Ukrajinaca koji žive oko Kijeva ili u istočnoj Ukrajini koji nemaju neki rod u Rusiji.

- Je li onda cilj ovog rata ne samo obrambeni štit o kojem Rusija govori, crvena linija iza koje ne dopuštaju približavanje NATO-a, već i pripajanje tih istočnih pokrajina Rusiji?

- Logika ovog rata je, nažalost, a možda je to i bolje, hladno-obrambeno-sigurnosna. Vladimir Putin si je zacrtao da Ukrajina ne smije biti dio NATO-a, da mora biti tampon zona između NATO-a i Rusije. Činjenica je da su ljudi u ovom dijelu Dombasa od raspada SSSR-a imali daleko manji ukrajinski identitet, više proruski. Oni su ti koji su 2014. u strahu da će im se oduzeti ruski jezik organizirali pobunu i izdvojili se. Čak i da se ovaj rat nije dogodio, njih ne bi bilo moguće integrirati nazad u Ukrajinu. Morali bi imati svoju autonomiju jer nisu ni srcem ni dušom, ni politički ni svjetonazorski zajedno s političkim Kijevom i ne bi mu bili lojalni. To je drugi par problema. Ako fantaziramo, što bi bilo da se ovaj rat nije dogodio, da se ispoštovao sporazum iz Minska, Ukrajina ne bi bila u stanju reintegrirati to područje. Oni ne bi prisegnuli na vjernost Kijevu. A treba li ih pripajati ili ne, hoće li to Rusija učiniti, to je pitanje, po meni, financija. Teško je izvedivo jer su to veliki troškovi. Rusija će napose snositi troškove za obnovu Dombasa, to je moguća opcija.

- Ali Krim su pripojili?

- Pripojili su ga s tim da su ljudi koji žive na Krimu, oko dvije trećine njih, bili za to.

Dodik slijedi miris novca

- Upravo ste jednom prilikom rekli da se Rusija poziva na pravo naroda na samoopredjeljenje i time opravdava svoje širenje, za razliku od Amerike koja "donosi slobodu" nekim narodima bez pitanja.

- Rusija ima u zadnjih 20-ak godina tu potrebu da pokušava postupati sukladno međunarodnom pravu, kopirajući kosovski model. Dakle, ako je tamo moguće, onda je svugdje moguće. Međutim, Kosovo je bilo autonomna pokrajina, imalo je svoje administrativne granice pa je to bilo izvodljivije, bila su zabilježena brojna maltretiranja kosovskih intelektualaca pa je to moglo proći po međunarodnom pravu i pravu na samoopredjeljenje.

- Uz rat u Ukrajini naši mediji su često spominjali mogućnost da se sukob prelije na Balkan, apostrofirana je BiH, što se objašnjava separatističkim željama njezinih pojedinih naroda, a nedavno je netko rekao da je "bure baruta" zapravo Crna Gora. Ima li za to ikakve osnove?

- Ja sam tu manje zabrinut. Crna Gora je mala zemlja koja je članica NATO-a i ne može tamo pasti neka trula jabuka a da je netko ne primijeti, američki sigurnosni štit i ovlaštene službe rade svoje. U Crnoj Gori su unutarnja previranja oko političke vlasti i tu se svi igraju s nacionalizmom, s Pravoslavnom crkvom, Porfirijem, ali to je sve nebitno, bitno je da je Crna Gora u NATO-u. Bez dozvole SAD-a se tu ništa ne može dogoditi. Zato možemo biti mirni, ali naravno, mi volimo razvlačiti te teme.

BiH je malo složenija, tu su veće razlike, ali tu imamo igrače, tri entiteta koji imaju otprilike slične ciljeve, svi bi htjeli poštovanje svojih identiteta, nekakvih etničkih granica, htjeli bi snažne pozicije, čak i vojne. Znamo da hrvatskom entitetu pod vodstvom HDZ-a čak imponira model Republike Srpske, kako je to uređeno, jer bi i naši to isto htjeli. Imamo bosanski entitet koji zagovara taj građanski model, ali zapravo nitko od njih ne promovira pravi separatizam, čak ni Dodik. Dodik je čovjek koji, po meni, slijedi miris novca, pragmatičan je, za svoje unutarnje potrebe sastaje se s Putinom, stalno prijeti odcjepljenjem, ali zapravo zna da mu to neće poći za rukom, da Republika Srpska kao samostalni entitet nema političku budućnost, da će se naći pod žestokim sankcijama i trgovinskom blokadom, a onda probaj od toga nešto napraviti. Dakle, BiH je u fokusu NATO saveza i američke sigurnosne mreže, zbog toga ne vidim naznaka da bi se tu nešto moglo dogoditi i da Rusi uopće imaju kapaciteta da nešto tako izvedu. Jedino što se može dogoditi su tzv. kopiranti, mislim na plaćenike. Postoje ruski plaćenici koji su ratovali u Siriji, koji su bili na Dombasu, postoje u sivoj zoni različiti ljudi odmetnuti od sigurnosnih službi koji imaju svoje sheme u glavi kako bi zaradili novac, ostvarili neke ideje.

Putin i ruska državna politika su pokazali, nakon što su Hrvatska, Slovenija i Crna Gora pristupile NATO-u, da je bitka za Balkan izgubljena, da je ovdje SAD pobijedio. Jedino što je ovdje bilo moguće je da se Rusija nametnula kao izvoznik energenata. I zato im je bila strahovito važna stabilnost, da igrači na čijem se području grade plinovodi budu naklonjeni Rusiji i ne blokiraju izgradnju. Dakle, gradilo se političko podmazivanje i energetska mreža. Rusija, naravno, nije htjela biti samo puki trgovac, kao velesila ima veće ambicije, želi imati umove i srca ljudi na svojoj strani pa je cijelo vrijeme ovih 20 godina bilo promocije pravoslavnog bratstva među Srbima i Rusima.

Balkan je američko područje

- Rusiji je bio cilj da ta regija bude stabilna, da ništa ne prijeti izvozu energenata. Zato nikad nisam vjerovao da bi Rusija ovdje pokrenula nekakvu revoluciju zato što je to skupo, glupo, besperspektivno, nikome ništa ne donosi. Sada se situacija promijenila, sada postoji mogućnost da ako bi neke snage pokušale kopirati te pokrete neovisnosti, mogle bi naći razumijevanje i podršku Moskve, ali to svejedno ne bi bilo dovoljno da se zapali čitav Balkan. Još jedanput: ne smijemo podcjenjivati američke sigurnosne službe i NATO strukturu.

- Iako im promakne bespilotna letjelica nad nekoliko NATO-članica?

- Ponekad se smijemo, ponekad smatramo da nisu baš sposobni i da nam propuste dron, ali čitav Balkan je američko područje i oni neće dozvoliti da se ovdje išta dogodi.

- Skočimo s drona na nuklearno oružje. Koliko je realna opasnost od nuklearnog rata? Kažu da Rusi gađaju nuklearke u Ukrajini.

- Rusi ne gađaju nuklearke zato što su to reaktori koji su u pogonu i puno su korisniji takvi, funkcionalni, da možeš kontrolirati pristup struji. S druge strane, nitko lud neće gađati nuklearni reaktor zato što bi se radioaktivni oblak proširio na Rusiju i Bjelorusiju. To je suluda ideja. Rusi su odlučili to maksimalno brzo uzeti pod kontrolu upravo zato da ne bude nekakvih incidenata, da se to područje osigura. Što se tiče nuklearnog oružja, Europa je u slabom položaju kao i za vrijeme Hladnog rata jer su nositelji nuklearnog oružja i prijetnje SAD i Rusija, a glavna bitka za dominaciju je Europa. Europa je uvijek bila na meti i tako je i u ovoj situaciji. Trebamo ne paničariti, ali se ozbiljno odnositi prema toj prijetnji. I glavni tajnik UN-a je isto rekao da je mogućnost realna, nije nepostojeća jer nuklearno oružje postoji, logika njegove primjene i propisa o slučajevima za njegovu primjenu postoji. Vrlo pametni ljudi poput Kennedyja, Kissingera i sovjetskog ministra vanjskih poslova Gromike su 1962. shvatili da je opasnost realna i dogovorili su se o smanjenju napetosti. Zašto si mi danas uzimamo za pravo smatrati da to nije realno?

- Govorite o nekadašnjim liderima kakvih više nema. EU kao da posustaje, počevši od Brexita, odlaska kancelarke Merkel i evo sad je prepustila Americi da se na njezinom tlu obračunava s Rusima.

- Zato što EU realno nema kapaciteta u vojnom smislu da se nosi s ovom situacijom.

- Ali zakazala je diplomacija.

- Da, složio bih se, u ovoj situaciji više nema europske diplomacije. EU može isključivo davati sankcije, ali glavnu riječ imaju NATO i SAD i neke druge zemlje. Uostalom, ni Rusija ne percipira EU kao diplomatskog sugovornika. Zato je sigurnost prepuštena SAD-u, jer Europa nema kapaciteta da se nosi s time. SAD bi, sa svoje strane, najradije naoružanje i vojnu pomoć vratio nazad u Europu, outsorsao Europi, zato što sada nemaju vremena ni volje baviti se Rusijom. Imamo čudnu situaciju: rat je zapravo između SAD-a i Rusije, ali SAD se drži po strani i samo šalje vojno-tehničku i financijsku pomoć Europi.

Opstanak EU-a nije upitan

- SAD-u je najveći trn u oku ipak Kina?

- Tako je, Kina im je najveći strateški interes i strah. Ne samo Kina, nego čitava jugoistočna Azija, Japan, Kina, Indija, Pakistan, problemi sa Sjevernom Korejom, to je to veliko problemsko područje. I definitivno SAD-u nije u interesu da troši svoje resurse, svoj novac, vrijeme, ljude, da bi se aktivno bavili Rusijom, nego su lupili sankcije i pružili financijsku i vojnu pomoć Europi pa vi to sami sredite.

- Sami ste rekli da Europa nema snage nositi se s ovom situacijom. Nema ni lidera koji bi predstavljao sve članice, kao što je nekad bila Merkel. Macron je obilazio Putina, ali bez rezultata.

- Za bilo koje tako velike odluke potreban je konsenzus svih članica. Macron može nešto sam ispregovarati, pokazati odlučnost i volju, ali u konačnici tko će to potpisati. Macron zna da ne može u ime Europe bilo što sam potpisati. Može razgovarati, ali ako nešto sam na svoju ruku u ime Europe potpiše, prvi će se dići Poljaci i baltičke zemlje, stani, jesi li pitao nas. Tako je posložen sustav EU-a, konsenzusni sporazum svih članica EU-a stvara probleme jer postoje sukobi interesa, birokracijska sporost reagiranja i to je ono što je Rusija sve ove godine pokušavala reći Bruxellesu, dajte se dogovorite, nađite jednog s kim možemo pregovarati. Dok je bila Merkel, znalo se otprilike da nju svi slušaju, da Njemačka vodi igru. Sada je teško naći nekog sugovornika, ni Schulz nije dovoljno jak, ni Macron nije dovoljno jak, niti je Poljska dovoljno samostalno jaka, niti je Mađarska samostalno jaka. Nažalost, kada bi EU iznjedrio nekog svog autokrata, koji bi upravljao željeznom rukom, valjda bi se mogli lakše dogovoriti.

- Mađarska ne šalje oružje Ukrajini, a Njemačka prvi put isporučuje oružje nakon Drugog svjetskog rata. Očito su velike geopolitičke promjene na vidiku, u Europi i svijetu.

- Čini mi se da se jugoistočnoeuropske zemlje koje su prije bile u zaleđu, radi prijetnje ruske agresije, sada nameću kao vrlo važan faktor i one će sada oblikovati europsku budućnost. Nakon ovog rata, nitko više neće smjeti prigovoriti Poljskoj i njezinoj nacionalističkoj stranci PiS da krše ljudska prava i slobodu medija, nitko neće imati hrabrosti i političke volje da ide dalje prozivati Litvance za povremeno veličanje nacizma. Zato što su te zemlje sada obrambeni zid i imaju podršku SAD-a, pogotovo baltičke zemlje i Poljska i one sada zaobilaze Bruxelles. Bruxelles je tu nevažan.

- Ne zvuči obećavajuće: zemlje zapadne Europe, simboli demokracije i zaštite ljudskih prava, gube bitku s jugoistokom koji je uvijek samo "želio da kao Zapad bude"?

- Progresivne snage gube bitku, apsolutno. To će sada biti Europa u kojoj će dominirati sigurnosni strahovi i istočnoeuropske zemlje. Njihovo mišljenje i njihov glas će biti važni. Svaki put kad će im Bruxelles nešto prigovoriti, oni će direktno kontaktirati Washington. To je zato što EU sada ima daleko manje svoje temelje nego što je imala prije ove krize. Neće više baš prolaziti zapadni progresivni liberalizam.

- Može li se očekivati neki novi Exit iz EU-a? Raspad Unije?

- Sve se podijelilo na dva bloka, Rusija i zapadna Europa, zna se odakle stiže novac i dok je europskog proračuna, bit će europskog jedinstva. Pojedine članice nisu dovoljno jake da samostalno prežive. Vrlo je opasno sada vezati se za Rusiju ili za Kinu tako da opstanak EU-a nije upitan.

Medijska blokada

- Hoće li se centar svijeta preseliti u Aziju, kako je još moja generacija učila u gimnaziji? Zašto je Kina tako prosperitetna zemlja? Indija?

- Zato što je Kina visokotehnološki generator, ona ubrzano stvara svoje tehnologije, generator je zelenih obnovljivih izvora energije, prednjači u količini visokotehnoloških patenata, ima najnapredniju legislativu što se tiče virtualne realnosti i interneta. Već su jednom nogom u 22. stoljeću što se tiče digitalnog prostora, svemirske politike, da ne nabrajam dalje. Ima veliko i potentno tržište s rastućom kupovnom i vojnom moći. Isto se događa i u Indiji i te će zemlje oblikovati buduće odnose snaga u svijetu zbog toga što SAD i Europa to ne mogu više sami izvesti. Svijet je prerazličit: islamski svijet ima svoje interese, Afrika koja zapravo nije ničija, ima kolonijalne traume i ne želi se vezati za Zapad, ne vjeruje previše ni Kini, ni Europi. Latinska Amerika isto ima svoje traume, u odnosu s SAD-om ima svoje interese. Budući odnosi moći će se bazirati na tome kako se sve te zemlje i kontinenti postave prema ovoj krizi. Indija, Kina, Bliski istok, Afrika i Latinska Amerika, čini se, zasad ne žure odabirati stranu. Drže se po strani. Svi imaju donekle tradiciju svog regionalnog nacionalizma, pragmatizma i nesvrstanosti i ovo je sada za njih prilika da nametnu svoj pogled na svijet a ne da se slijepo priključe Rusiji ili zapadnoj hemisferi.

- Mediji u ratu? Nama vijesti stižu iz Ukrajine i sa Zapada, ruski izvori su pod blokadom. Rusija pak blokira medije s ove strane. Objektivno informiranje, u idealnom svijetu, podrazumijeva više izvora, da građani mogu sami procijeniti što je najbliže istini.

- Rusi su sada zakinuti dvostruko zato što im je država pozatvarala jako puno medijskih kanala koji su bili oporbeni i liberalni i antiratni, sada je to zakonom zabranjeno. Tako da prosječan Rus više ne može doći do objektivne informacije. Sad će se ruska vlada baviti blokiranjem tzv. Vpn-servisa, koji se maskiraju kao adrese drugih zemalja da bi se zaobišla blokada. Nažalost, to se događa i kod nas budući da se već odavno smatra da informacija više nije privilegija slobodnog svijeta, slobodnog pojedinca, nego je pitanje sigurnosti. Države ne žele da im građani drugačije razmišljaju. Za Rusiju sam znao, Rusija ima dugu tradiciju represije, ali me daleko više zabrinulo kako brzo je zapadni svijet posegnuo za represivnim oružjem u smislu medijskih blokada. Temelj našeg slobodnog demokratskog društva, čime smo se ponosili, jest da imamo sve informacije. Sjećamo se da je Feral Tribune funkcionirao čak i za vrijeme autokratskog razdoblja Franje Tuđmana, imali smo različitu političku satiru i oporbu. A sada toga u Europi nema, prevladala je sekuritizacija, povećanje sigurnosti.

- Što je s oporbenim medijima u Rusiji? Kako vi, politički analitičari dolazite do informacija?

- Postoji Novaja Gazeta, čiji je glavni urednik dobio Nobelovu nagradu za mir. Još su aktivni, ali s velikim ograničenjem. Novi zakon u Rusiji koji brani krivo prikazivanje rata u Ukrajini strahovito ograničava medije jer se bilo kakva kritika, sumnja, karakteriziraju kao narušavanje toga zakona. Ne morate zatvoriti medij, ali ste ga osakatili, ne može funkcionirati. S druge strane, postoji ruska agencija Sputnik, državna je i izvještava iz različitih regija svijeta, ima fantastične regionalne ogranke u Kazahstanu, Afganistanu, centralnoj Aziji, fokusiraju se samo na to, nema propagande, faktografski bilježe događaje, ali je EU zablokirao čitav Sputnik i sve regionalne ogranke tako da više ne mogu dobiti na jednom mjestu dobro sročenu informaciju o zbivanjima u Afganistanu.

Možda rat završi 9. svibnja, na Dan pobjede?

- Kakav predviđate ishod mirovnih pregovora?

- Sve mi liči na roman "Kiklop" Ranka Marinkovića, kada na jednom mjestu kaže da se odjednom u naš život uvukla jedna nepoznanica, zagonetno lice koje je ušlo u našu mirnu plovidbu i oduzelo nam čitav smisao za zbilju. Ovo je agresija, ali u Putinovoj glavi to je posebna operacija koja nema definirane granice. On sada sve drži u napetosti, mislim da uživa u tome što nitko ne može skužiti što se događa. Ono što se kaže da je Rusija računala na nešto pa je posustala, da je otpor veći nego što su očekivali, možda je to točno, a možda nije. To je Putinova igra - zbunjivati sve igrače, da nitko ne zna je li to uspjeh, neuspjeh, kada će završiti, koji su točno ciljevi. Imamo tu famoznu denacifikaciju, demilitarizaciju i ključni cilj neutralitet, ali se govorilo prije i o padu vlade, sada više ne, pa se govorilo o Kijevu, više ne, i to nas sve drži u velikoj napetosti.

Međutim, imam osjećaj, s obzirom na to da Rusija voli simboliku i Putin voli velike simbolične poteze - invazija je počela dan nakon Dana vojske, a 9. svibnja je Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, najveći ruski nacionalni praznik, i imam osjećaj da bi se nešto trebalo završiti 9. svibnja. Tog dana mogle bi biti dvije vojne parade, u Moskvi i Kijevu. Rusija je tada pobijedila nacizam, a jedan od proglašenih ciljeva ovog rata je denacifikacija i budući da su Rusi skloni simbolizmu… Oprezno ću sada reći, jer to je tek nagađanje, jer smo izašli iz zone činjenica i možemo govoriti samo o osjećaju, da će i Kijev biti meta, za opsadu i preuzimanje. Ako se strane dogovore o ruskim uvjetima o neutralnosti, možda se to može izbjeći. Rusi će sigurno inzistirati da osim Ukrajine to potpišu i NATO, ili SAD, EU jer mi se čini da Putin neće prihvatiti samo bilateralni sporazum. Jer ovo je još uvijek sukob između SAD-a, NATO-a i Rusije, tako Rusi to gledaju, i mrcvarenje Ukrajine nema veze s Ukrajinom. To je teško shvatiti, ali ovaj rat je kontra Amerike, redefiniranje europskih sigurnosnih granica na grbači Ukrajine.

Nema nacista na vlasti u Ukrajini

- Kakvu to denacifikaciju Ukrajine traži Putin? Ima li tamo zaista više neonacista nego u ostatku Europe?

- Određeni neonacistički elementi, nažalost, postali su dio regularne vojske, ali definitivno nema na vlasti u Ukrajini nacista ni neonacista i te ideje nisu rasprostranjene u društvu. Jednostavno, politika ih je morala uključiti u sustav, kao kod nas, kada imate manjak snage i motiviranih ljudi, onda dođu HOS-ovci i kažu mi bismo se borili. Rusi su propagandom od 2014. toliko raspuhali te ideje o neonacističkoj vlasti u Ukrajini da je prosječni Rus uvjeren da su to nasljednici Hitlera na vlasti i da je Ukrajina okupirana tom zapadnom nacističkom vlašću i da su zapravo jadni Ukrajinci pod tlakom nacista.

Povezane vijesti

• OPASNO MIRIŠE NA RAT Američki vojnici poslani su u Europu, a ostvari li Rusija svoje prijetnje, bit će to veliki rat s teškim posljedicama za cijeli svijet
• Sve je manje nade da Europu čekaju mirni dani. Hrvatska mora biti posebno oprezna, jer će se KRIZA PRELITI SVE DO NAŠIH GRANICA
• ŽIVOT U TRENUTNO "NAJVRUĆOJ" ZEMLJI SVIJETA: Pazinac Denis Ivančić ispričao kako izgleda jedan sasvim "običan" dan u Ukrajini