Iran ima rok od 60 dana za sklapanje nuklearnog sporazuma, dok se nad njim ponovno nadvija prijetnja američke vojne sile. Američki predsjednik Donald Trump poručuje da se nada dogovoru, iako iz Teherana stiže oštra retorika, a Izrael zagovara nove vojne akcije.

Zvuči poznato? Iako je déjà vu tehnički iluzija uma, upravo se to već jednom dogodilo, piše u svojoj analizi CNN. Bliski istok danas se nalazi na gotovo istoj točki na kojoj je bio u travnju 2025., u tjednima koji su prethodili prvim izraelskim napadima na Iran prošle godine i kasnijim američkim udarima na iranske nuklearne objekte.

Povratak na početak

Na prvi pogled može se činiti da su se američko-iranski odnosi vratili na početak. No putanja nije kružna, nego spiralna – i vodi prema dubljoj nestabilnosti, kako za Sjedinjene Države tako i za cijelu regiju.

Ukratko, Trump je u ožujku 2025. tadašnjem iranskom vrhovnom vođi, ajatolahu Aliju Hamneiju, poslao pismo u kojem je predložio dvomjesečni rok za postizanje novog nuklearnog sporazuma. U protivnom, upozorio je, mogla bi uslijediti uporaba sile.

No Trump je, zapravo, dvaput pokušao istu strategiju. U oba slučaja izraelski premijer Benjamin Netanyahu uspio ga je usmjeriti prema vojnom odgovoru. Nakon obje kampanje Trump je tvrdio da je ostvario uspjeh i nanio veliku štetu Iranu, iako su pojedine procjene američkih obavještajnih službi dovodile u pitanje razmjere tih tvrdnji.

Sama činjenica da je Iranu ponovno postavljen rok od 60 dana – očito dio novog memoranduma o razumijevanju – sugerira da bi se isti ciklus mogao ponoviti.

Za Bijelu kuću danas ostaju dva ključna pitanja: što je protekla godina nasilja donijela Bliskom istoku i jesu li svi ti sukobi učinili razvoj iranskog nuklearnog oružja vjerojatnijim ili manje izglednim?

Iran ima još veći motiv za izradu bombe

Na drugo pitanje lakše je odgovoriti.

Nakon atentata na svojeg vrhovnog vođu i velik dio sigurnosnog vrha, kao i nakon napada na vlastiti konvencionalni arsenal, Iran vjerojatno ima veći motiv za nabavu nuklearnog oružja nego ikada prije. Istodobno, čini se da je od tog cilja danas dalje nego što je bio u travnju 2025., kada je obogaćivanje urana bilo na vrhuncu, iako su postrojenja uglavnom netaknuta, a nuklearni stručnjaci još uvijek živi.

Svaka eventualna bomba sada bi se morala razvijati pod intenzivnim američkim i izraelskim nadzorom, dok bi obogaćeni materijal i oprema morali biti izvučeni ispod ruševina uništenih postrojenja.

Važno je pritom podsjetiti da su iranske sposobnosti prije američkih i izraelskih napada bile podcijenjene. No izrada nuklearnog oružja predstavlja posve novu razinu tehnološke sofisticiranosti. Da bi Teheran u sadašnjim okolnostima – obilježenima krizom i iznimnim pritiskom – uspio dovršiti takav projekt, čini se malo vjerojatnim, iako ne i nemogućim.

Odgovor na prvo pitanje ipak je složeniji – i Bijeloj kući ne pruža mnogo razloga za optimizam.

Trump se sada suočava s nasljednicima svojih ubijenih protivnika i mora se nadati da su ih nasilje i gubitak učinili spremnijima na kompromis. Novi vrhovni vođa, Modžtaba Hamnei, koji je u napadu izgubio oca, suprugu i sina, ne djeluje kao osoba sklona brzom pomirenju.

Sjedinjene Države sličan su problem imale i u Afganistanu, gdje su višegodišnji noćni napadi na talibanske vođe iza sebe često ostavljali ogorčene i osvetoljubive nasljednike, dok je za pregovaračkim stolom bilo sve manje umjerenijih sugovornika.

Jačanje tvrdolinijaša

Čini se da ta lekcija nije naučena ni tijekom napada u veljači i ožujku. Izrael i SAD ili nisu znali tko će naslijediti ubijene čelnike, ili im to nije bilo važno, odnosno smatrali su poželjnim ukloniti i one relativno umjerenije.

Proces nasljeđivanja tako je vjerojatno doveo do jačanja tvrdolinijaša u Iranu – ili barem ljudi koji u ozračju kaosa i straha imaju veći utjecaj. Iranski sigurnosni vrh danas djeluje prvenstveno usmjeren na vlastiti opstanak.

Iran je ozbiljno oslabljen. Njegovi čelnici žive pod golemim pritiskom, suočeni s tugom, sankcijama i stalnom prijetnjom novih zračnih napada.

No oštećene su i Sjedinjene Države – na najmanje četiri važna načina.

Prvo, američko vojno odvraćanje danas se čini manje uvjerljivim nego prije nekoliko mjeseci. Američko Središnje zapovjedništvo objavilo je da je pogođeno više od 13.000 ciljeva. Unatoč tome, sposobnost Irana da izazove poremećaje dronovima, minama i projektilima i dalje zabrinjava Washington i njegove saveznike.

Strah nije toliko usmjeren na materijalnu štetu koliko na gospodarske posljedice – rast cijena energenata i mogućnost globalnog gospodarskog usporavanja. Pokazalo se i da je američka spremnost na dugotrajno podnošenje ekonomskih posljedica ograničena.

Narušen odnos s Izraelom

Drugo, ozbiljno je narušen odnos SAD-a i Izraela. Netanyahu je, prema dostupnim informacijama, početkom godine uvjeravao Trumpa da podrži brzu vojnu akciju. Nekoliko mjeseci kasnije, prema pisanju Axiosa, njihov odnos obilježavali su telefonski razgovori ispunjeni međusobnim optužbama i frustracijama.

Sjedinjene Države, koje su tijekom mandata predsjednika Joea Bidena bile kritizirane zbog nedovoljnog obuzdavanja izraelskih akcija u Gazi, sada pokušavaju ograničiti izraelske poteze prema Hezbollahu na sjevernoj granici. Takav razvoj događaja predstavlja izniman obrat.

Treće, Iran je proširio svoj sigurnosni kišobran nad Hezbollahom u Libanonu. Nakon izraelskog napada na južno predgrađe Bejruta, Dahieh, Iran je 7. lipnja izravno uzvratio Izraelu.

Analitičari ističu da je to prvi put da je Teheran napao Izrael kao odgovor na napad izveden u trećoj zemlji. Za mnoge Libanonce ideja Irana kao zaštitnika može zvučati paradoksalno, budući da je upravo Hezbollah uvukao Libanon u sukob. Ipak, iranski odgovor pokazao je razinu samopouzdanja koja je, s obzirom na okolnosti, iznenađujuća.

Trumpova baza podijeljena

Četvrto, narušen je i Trumpov osobni politički ugled.

Pokrenuo je rat koji je podijelio njegovu bazu okupljenu oko pokreta MAGA, pogodio američke potrošače rastom cijena goriva uoči međuizbora te mu otežao predstavljanje samoga sebe kao mirotvorca i potencijalnog dobitnika Nobelove nagrade za mir.

Danas ponovno pokušava vratiti Irance za pregovarački stol – pregovore koje je upravo njegova administracija dvaput prekinula bombardiranjem.

Nema sumnje da Sjedinjene Države i dalje posjeduju golemu moć.

No pitanje koje se ponovno nameće, dok ulazimo u možda novi ciklus 60-dnevnih pregovora pod prijetnjom vojne sile, jest vodi li politika stalnog ponavljanja istih poteza prema većoj sigurnosti ili je upravo ona učinila Bliski istok, Izrael i Sjedinjene Države manje sigurnima nego prije.

Ako je odgovor ovo drugo, tada je možda vrijeme za temeljito preispitivanje dosadašnje strategije, piše CNN.