Bilo je to negdje sredinom 1970-tih godina. Trenirali smo na starom gradskom stadionu, mi pioniri Istre, učeći od Ivana Bezjaka tehničke vještine nogometa. Skučen prostor, u polukrugu iza gola, šljakasto, neravno, a lopte teške i kvrgaste. Nije bilo čudno kad bi nam pobjegle na šljakastu, ajmo je nazvati atletsku stazu. I jednom sam tako krenuo po loptu te u nekom svom filmu promišljanja čuo krik "Pazi mali…". U trenu sam vidio tog snažnog tipa kako me pokušava eskivirati, jedva se održavajući na blatnjavoj šljaci. I da, usput je brojio sve po spisku meni i nogometu. Ta prva slika doživljaja tog korpulentnog tipa, tko bi to tada znao, ostat će zapravo konstantnom u daljnjih 35 godina koliko smo se sretali na različitim punktovima svakodnevice i profesionalnih etapa.

Tinejdžerski odjeci

Nakon što me tada izbjegao, otrčao je krug i navrativši do našeg "polukruga" samo dobacio "jesi ok, pazi drugi put. Vi nogometaši…". Bio mi je tog trena baš simpatičan. Osim što mi je laknulo da se stariji tip više ne ljuti, bilo mi je cool što je provjerom stanja odavao kako iza tog nabrijanog mu stava zapravo je ipak osobnost dobrog lika. Kojih desetak godina kasnije pričao sam i o toj epizodi tinejdžerskog doba s njime, sada već u profesionalnom odnosu novinara i atletskog trenera. Milan Vitasović, o njemu je dakako riječ, bio je trener svjetskog talenta Predraga Melnjaka. Pegi, kako smo ga zvali, krajem 1980-tih godina najavljivao je fantastičnu karijeru sjajnim rezultatima na svjetskim juniorskim prvenstvima. Sjećam se u to vrijeme mojeg glavnog urednika u SN, Vilka Luncera, koji nije volio nogomet(aše) pa me gotovo nikad nije zvao za neki zadatak u Puli i Istri. No, kada se pojavio Melnjak s Vitasovićem, tjedno me zivkao barem 2-3 puta, naručivao veće tekstove o njima te sam dobio napokon i naslovnice SN-a.

Vitasoviću nisam htio govoriti o tome koliko je to bilo dobro za moj status u listu, jer bi mi onda sasvim sigurno počeo predbacivati "eto ti tvoj nogomet, da nije atletike…".

Kad smo u početku suradnje oko Melnjaka još gradili međusobno povjerenje, par je puta u negativnom kontekstu govorio o nogometu. Mislim da nije bio problem u tome da je protiv njega, nego više nezadovoljstvo (ne)pažnjom oko atletike, kraljice sportova koja je u Puli, do izgradnje SRC Uljanik-Veruda 1984. godine, zbilja bila prepuštena sebi. O tome sam svjedočio cijeli vijek trajanja omladinskog pogona, jer smo trenirali na šljaci iza zapadne tribine. Unutar nje, u skučenom prostoru niskog kosog krova, predviđenog za malo skladište, bila je svlačionica atletičara i atletičarki. Trenirali su na šljakastoj stazi oko igrališta i puno po šumi podno Vidikovca, Drenovici, sve do poligona. Sjećam se brojnih članova ondašnjeg 3. januara. Mikija Vitasovića, pa Igora Budisavljevića, pa naravno i velikih Milovana Savića, Ivice Karasija, trenera Kirina te mladih i simpatičnih atletičarki Bojane, Dijane koja je kasnije zasnovala obitelj s neumornim trkačem Ozrenom Rnjakom.

Mikijevi žuljevi

S Vitasovićem sam u vrijeme dok je vodio Melnjaka uspostavio vrlo dobar odnos. U početku nepovjerljiv prema svakome, jer je govorio da mu se osporava trenerska vrijednost i hoće "uzeti" tog wunderkinda, vjerojatno je osjetio podršku u mojim tekstovima. Znao sam da s Radovanom Kirinom ima zategnuti odnos i to ga je dosta opterećivalo. Onda smo se jedne večeri duže zadržali u razgovoru, i nakon toga sam shvatio zašto mi je predbacivao nogometnu pažnju, što ga tjera da djeluje kao prznica, zašto se ne može opustiti i onda kada sve ide barem prividno u pravom smjeru.

Milan Vitasović bio je vrhunski atletičar, ali još onomad je to malo ljudi znalo, kamoli kasnije kad je već bio trenerom dužeg staža. Takva su bila vremena, atletika je medijski bila uglavnom na marginama, posebno u odnosu na nogomet i košarku. Miki Vitasović, inače rođen u Labinu 1952. godine, od 1965. do 1978. skupio je impozantnu riznicu uspjeha. Pod Kirinovim vodstvom bio je prvak Hrvatske za mlađe juniore, ekipno i pojedinačno u krosu na 2000 metara. Kao mlađi senior bio je viceprvak Jugoslavije 1974. na 3000 sa zaprekama. Na prvenstvu Juge za seniore bio je prvak na 3000 metara 1975. godine u Sarajevu. Najbolji rezultat na 3000 metara postigao je u Zagrebu iste godine (8.46,6) i nalazi se na 8. mjestu (2015.) tablice rezultata svih vremena HAS-a. Bio je reprezentativac Jugoslavije, nastupao na Balkanskom, Europskom i raznim drugim prestižnim kupovima. I sigurno je zasluživao više medijske i ine pažnje. Nakon što je zaključio suradnju s Melnjakom, od 1992. do 2004. godine nije se više bavio atletikom. Vjerojatno se nakupilo svega i morao se odmaknuti. U to smo se vrijeme sretali često kod ondašnjeg direktora Elektroistre, inženjera Ivana Fabrisa, a u kojem je poduzeću Vitasović radio. Među inima kao referent za sport, pa smo u tim sjedeljkama često raspravljali na tu tematiku. Sva sreća, Ivan Fabris je bio uvijek veliki ljubitelj nogometa, pa smo ga mogli lakše braniti od Mikijevih "čuj njega, on meni…", početka rečenice koja je nagovještavala da mu je netko ili nešto sjelo na žulj. Fabris je tu bio pravi majstor moderator, jer bi sve okrenuo na zafrkanciju kako bi olakšao da tematika ne krene u krivom smjeru i intenzitetu.

Kasnije su poslovne i ine linije svakog odvele na svoju stranu. Miki Vitasović bavio se među inima i kuglanjem, kao predsjednik KK Elektroistra i smatran je kao jedan od najzaslužnijih za opstanak kuglačkog sporta u Puli. Naravno, nije mogao bez atletike jer je ona bila njegov (su)život. Vratio se u Istru 2004. godine i nastavio odgajati talente. Za njega će upućeni u atletiku kazati da je imao nepogrešivo oko za prepoznati budućeg prvaka, onog u kojeg vrijedi uložiti znanje, trud i iskustvo. Nije volio prosjeke, bio je zahtjevan, otuda vjerojatno i taj odjek malo težeg karaktera i lakog upuštanja u verbalno nadjačavanje. Pod njegovim je kormilom Barbara Belušić postala višestruka prvakinja i reprezentativka Hrvatske te najbolja atletičarka Istre.

Oživljavanje sjećanja

Kad me prije mjesec dana nazvao Ozren Rnjak znao sam dvije stvari. Njegov broj na mobitelu znači javljanje čovjeka punog adrenalina, inicijative i energije. I kao drugo, nešto se atletski događa. Ukratko, kazao mi je da mu se sin Ivan 8. kolovoza na rođendanu rasplakao kad se prisjetio Milana Vitasovića. Zašto? Jer je pod njegovim vodstvom ostvario veliki iskorak kao atletičar i postigao najbolji rezultat u maratonu. Ivan i tata mu Ozren su emotivni tipovi, kao što su strahovito vezani uz atletiku i svijet koji ju čini. I nazvali su Vitasovićevog sina Gorana da točno utvrde prošlo vrijeme. Naime, malo je kome vjerovati, koji je znao Mikija Vitasovića, da je prošlo već punih pet godina da je preminuo zbog teške bolesti. Te 2016. godine bio je u 64. godini i toliko je toga još trebao učiniti za atletiku, za obitelj, ali u konačnici i za svoje zadovoljstvo. Kao što nije bilo baš velikog odjeka njegove uspješne aktivne karijere, tako je i nakon njegova odlaska njegovo trenersko djelovanje, zapravo sve ono što je učinio u atletici tijekom 50 godina, činilo se, ostalo u sjeni. No, eto, i u današnje vrijeme jurnjave za materijalnim, negativnim predznacima u većini društvenih i inih odnosa, zapostavljanja nekadašnjeg i zaborava nekadašnjih, ipak ima onih koji osjećaju da je dužna memorija ljudi koji su dali svoje doprinose u različitim područjima našeg društvenog života, nešto što bi trebalo njegovati. Radi tih ljudi, ali i kao poticaj mladima.

Mladi Rnjak i Vitasović junior, povukli su priču, tata Rnjak je raspirio vijest, zarotirala se inicijativa i unutar tri tjedna uspjelo se organizirati Memorijalna utrka Miki Vitasović. Dobitnik nagrade za životnog djelo Saveza sportova Grada Pule (2007) nakon pet godina dobio je ipak dužnu pažnju svog svijeta, atletike. Za početak je oživljavanje memorije na Vitasovića najvažniji iskorak. Bili su na Verudi zato i Milovan Savić, Igor Budisavljević, Elvis Peršić, Radovan Kirin, bila je i obitelj, dirnuta kao kada je i sin mu Goran prije nekog vremena, primajući posthumno priznanje Hrvatskog atletskog saveza ocu Milanu. Posebno je emotivno bilo to što mu je uručio slavni Sergej Bubka, koji mu je kazao da je njegov tata bio istinski veliki zaljubljenik u atletiku. U idućim izdanjima Memorijala, uvjeren sam, organizacija i veličina manifestacije uhvatit će visine intenziteta njegova entuzijazma.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog