Čim mlada osoba malo stasa, neovisno o bračnom stanju i statusu te ostalim uvjetima, ukoliko financije ikako dozvoljavaju - čitaj krediti, želi svoj prostor, svoj stan, ili ono što bi Ježurka Ježić rekao "moja kućica moja slobodica". I onda krene sve samo ne lak put do stana.

Ukoliko roditelji nemaju neku zemlju, staru kuću, nekretninu koju će prodat, slijedi dugotrajno i mukotrpno otplaćivanje kredita. Iz mjeseca u mjesec. Stalno. Bez pardona. Mjesecima, godinama, desetljećima. I, napokon je stan kupljen, djeca već diplomirala, oženila se, pošla, a tek je sada stan službeno kupljen, odnosno otkupljen. Napokon nema više kredita, uskoro će penzija pa se niti ne bi moglo to otplaćivati.

I taman kada se pomisli da se sve složilo, da su se sve kockice posložile i da će se sve ono što se mjesečno otplaćivalo za kredit moći staviti sa strane, za štednju za starije dane, opet nevolje u raju.

Kada se birao stan, u mladosti, gledale su se brojne karakteristike, ali ne i nužno etaža, na kojoj je etaži smješten, o toliko toga je trebalo voditi računa, tko će paziti još i na etažu, tko zna što će biti za 20, 30, 35 godina. Možda će upravo stepenice, svakodnevno hodanje održavati formu, kondiciju, te će se upravo zahvaljujući stepenicama održavati "tiki, tiki herc", noge i opća kondicija.

No, onda odjednom dođu bolesti, godine prolaze, i jednostavno - potreban je lift. Za pokretne stepenice ipak nema mjesta u zgradama. No, između želje i potreba i realnosti, ima puno toga, a predznak, ili štogod već, se zove financije. Dakle, ipak je u šoldima sve. I ne samo u šoldima, ovdje ne vrijedi niti ona "kad se male ruke slože". Što će barbi iz prizemlja lift kada praktički s ulaza dođe do stana, te može komotno reći da nije njegov problem što su nonići s petog kata praktički zarobljeni gore i gledaju kako da prodaju stan, zamijene, presele se jer i sam odlazak po namirnice i sve ostalo predstavlja veliki problem.

A nemaju svi djecu, unuke i drugi rod koji može uvijek uskočiti i pomoći. Ukoliko se svi ne slože, nema ništa od toga. Težiti visini dakle nije uvijek dobro, iako se u mladosti nerijetko gleda na pogled, na činjenicu da stan bude izvana teže dostupan lopovima, premda apsolutna sigurnost ne postoji. Sam pogled na pano ispred nekih novih zgrada po Puli, prikazuje da se najprije prodaju stanovi na višim etažama, posebice tamo gdje pogled jednostavno puca bez granica daleko, daleko, preko sedam gora i mora.

Prizemlje ne nudi atraktivan pogled, no treba li već u mladosti, kao u basni o cvrčku i mravu razmišljati o starijim danima, iako ni svim mladim osobama, posebice onima s djecom, kolicima, život bez lifta nije uvijek lak.