Studij u povojima, kritike na čekanju

Rijeka, Zagreb, Trst, Ljubljana. Godinama su srednjoškolci, nakon završetka prilikom upisa na fakultet ili akademiju razmišljali o ova četiri grada koji su bili smatrani kao vrsni sveučilišni centri.

Najčešće su odabirali Rijeku i Zagreb, za vrijeme Juge često i Ljubljanu, koja je i kasnije nekima bila mjesto studiranja zbog izbora brojnih fakulteta i jer nije tako daleko, ali i Trst, a posebice su to činili oni koji su znali talijanski. Naravno, studiralo se i drugdje, kako u bivšoj državi, tako i vani.

Osim odlaska na studij, odabira fakulteta, stjecanja novih saznanja, to je značilo i svojevrsno osamostaljenje, korak u novi život, stjecanje novih prijatelja, nova životna iskustva i početak novog života.

No, zadnjih godina pulsko je Sveučilište uvelike prosperiralo i otvorili su se brojni novi studij. Mnogi roditelji su odahnuli, jer će njihova djeca imati veću mogućnost odabira željenih studijskih programa i neće im morati plaćati smještaj, put i neće tako dodatno opteretiti kućni budžet, a dijelu mladih osoba je laknulo što će moći studirati u komotnijim uvjetima.

No, sve ima svoje pozitivne i negativne strane. Dok s jedne strane mnogi odlaskom iz mjesta stanovanja vide mogućnost perspektive napredovanja i osamostaljenja, drugima je važnije da mjesto boravka bude ujedno i mjesto studiranja, po mogućnosti s kvalitetnim programom.

Istina je da hiperprodukcija sveučilišta, fakulteta i studijskih programa ne mora značiti ujedno i kvalitetu, ali i da u većim gradovima nisu svi fakulteti jednako kvalitetni i da se uvijek, u svim segmentima, pojavi netko iz nekih u najmanje ruku "egzotičnih" mjesta/fakulteta s nekom diskutabilnom diplomom.

Isto je tako važno da otvaranje fakulteta slijedi potrebe tržišta i da ti ljudi nađu zaposlenje, a trebalo bi i mijenjati svakih nekoliko godina ponudu studijskih programa da ne dođe do hiperprodukcije kadrova i povećanja broja nezaposlenih.

Najava otvaranja studija medicine u Puli pokrenulo je najviše polemika i uzročno-posljedičnih pitanja o nužnosti toga studija i za potrebe pulske bolnice. S jedne strane tu su liste čekanja u bolnici, doktora ni za lijek u cijeloj zemlji, kao ni ostatka medicinskog osoblja. Nameće se i pitanje zbog čega mladi ljudi ne žele u zdravstvena zanimanja. Je li je razlog taj što je godinama unazad bila hiperprodukcija liječnika koji nisu mogli pronaći zaposlenje, ili pak dužina studija te veći stres kojima su liječnici izloženi u odnosu na prošlost, sve češće tužbe, sve osvješteniji pacijenti…

Hoće li blizina mjesta stanovanja i fakulteta utjecati na povećanje broja upisanih studenata medicine? O kvaliteti nečega što je još u povojima nezahvalno je govoriti, treba čekati barem da krene prva generacija, da se vide prvi koraci novoosnovanog fakulteta, stoga treba pričekati s kritikama. I pozitivnim i negativnim. No, na medicinu se, uvijek i svugdje gleda s posebnom pažnjom, jer svatko bi želio dospjeti u ruke nekom kvalitetnom doktoru.