PIŠE Milan PAVLOVIĆ
Pecanje u mutnom
Ako smo išta imali prilike naučiti u sad već gotovo tri desetljeća hrvatske samostalnosti, to je da ni na jednu nedaću ili krizu koja nas je u zadnje vrijeme zadesila političari u pravilu nisu imali ni rješenja, a ni adekvatan odgovor. Oni na vlasti vrijeme su najčešće trošili tvrdeći da se radi o „vrućem krumpiru“ koji su od nekog naslijedili i čekajući da se problem sam od sebe riješi, dok je oporba krize koristila da bi na teret vladajućih izgovorila sve i svašta. No kad to izgovoreno s jedne i druge strane jednom prosijete i odbacite svo politikantstvo, populizam i jeftino pecanje političkih poena, nekakav suvisli odgovor na ono zbog čega su započinjali polemiku, pronašli biste tek u izuzetno rijetkim slučajevima.
No to što u pravilu nemaju rješenja političare ne priječi da se roje oko kriza, jer one su sjajna prilika da se na valu nečijeg velikog nezadovoljstva, kojim u pravilu krize rezultiraju, poradi malo na bildanju vlastitog političkog rejtinga. Aktualna događanja oko Uljanika dokaz su da je jedan od omiljenih sportova političara sa svih strana političkog spektra – pecanje u mutnom. Već od prvih izvanrednih događanja u brodogradilištu u siječnju ove godine određene političke opcije pokušale su zajahati val radničkog nezadovoljstva, a kako se kriza u Uljaniku i brodogradnji produbljivala, rastao je i broj političara koji su na tom problemu svojim više ili manje suvislim doprinosom dolazili do medijskog prostora.
Međutim to je za izbjegavanje političke štete bilo kasno jer nezadovoljstvo dijela radnika i javnosti već se kao bujica s pulskih ulica sručilo na IDS i uzdrmalo temelje one političke stabilnosti u koju su još na početku ove godine bili sigurni. S obzirom na to kako diše političko tijelo, sasvim je izvjesno da se nezadovoljni birači IDS-a neće preliti na desnu stranu političkog spektra već će ti glasovi ostati na ljevici ili će iz protesta otići Živom zidu. Namirisali su to i u toj stranci pa su već neko vrijeme počeli aktivnije „obilaziti teren“. No kako rješavanje problema, nije baš neki forte tradicionalnih stranaka, tako promociju na nekakvim suvislim rješenjima za budućnost Uljanika i njihovih radnika ne nude ni iz Živog zida.
Dok za Uljanik svakim danom ima sve manje vremena, iz Živog zida ovoga tjedna fokus stavljaju na novoizgrađenu kuću za odmor predsjednika Uprave Uljanika Giannija Rossande i propituju zakonitost ishodovanja građevinske dozvole za njezinu gradnju. Na stranu što su u zadnjih nekoliko godina kuće za odmor doslovce preplavile Poluotok i da to što je Rossanda odlučio kreditom ući u taj posao dokazuje da baš i nema nos za prepoznati kad je pravi trenutak, ali koliko je ta njegova poduzetnička avantura u ovom trenutku doista bitna za Uljanik i procese koji se u njemu dešavaju? Naravno, cilj Živog zida i nije Rossanda, već je cilj IDS koji mu je kroz Istarsku županiju kojom upravlja izdao taj navodno sporni dokument. A ako se i dokaže da izdavanje dokumenta nije bilo sporno, kako su to iz Županije jučer dokumentima potkrijepili, i da je sve bilo u skladu sa zakonom i sa tada važećom prostorno planskom dokumentacijom, zar će biti važno? Politički potez je odigran, efekt je postignut, a igra može ići dalje.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
