Aktualna situacija u Uljaniku i hrvatskoj brodogradnji rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Iz dana u dan nižu su razmišljanja i komentari najveći dio kojih, povučen uglavnom populističkim ili politikantskim motivima, vrvi imperativima i koristi fragmente problema za izvlačenje pojednostavljenih zaključaka o jučer, danas, ali i sutra pulskog brodogradilišta. S druge strane ozbiljni ekonomski analitičari uglavnom ukazuju kako se „slučaj brodogradnja“ ne može i ne smije gledati izvan šire ekonomske slike i da, kao i svugdje u svijetu, država mora imati aktivniju ulogu u procesima vezanim uz tu stratešku djelatnost kako zbog razmjernog suučesništva u krivici za nastalo stanje, tako i zbog dugoročnih posljedica koje bi propašću djelatnosti izvjesno pretrpjela.

S problemima hrvatske brodogradnje doktor ekonomskih znanosti i sveučilišni profesor Ljubo Jurčić imao se prilike iz prve ruke upoznati kao ministar gospodarstva u vladi Ivice Račana, a na pitanje o Uljaniku kaže kako se njegova priča nominalno mogla odviti i na drugi način, međutim, dodaje, imajući u vidi sve aktere od Uprava, kooperanata, lokalne zajednice, političkih stranka, te Vlade RH i pratećih ministarstava, to jednostavno ide tako kako ide i ne može drugačije.

-To je način poslovanja koji je dijelom prenesen iz Jugoslavije kada je svaka od republika imala neku djelatnost kojom je vukla sredstva iz središnjeg fonda, a za Hrvate je to bila brodogradnja. Gradio se brod, lokalna zajednica, društvene skupine i slično i onda bi se na kraju faktura za to poslala banci za međunarodnu ekonomsku suradnju ili centralnoj banci bivše države. Kad se prešlo u tranziciju i u novu državu promijenili su se određeni akteri, ali taj modalitet se defakto nije mijenjao. Radilo se po istom modelu i uvijek kad bi gubici isplivali na površinu napravio bi se lokalni, politički stranački pritisak i poslala faktura hrvatskoj državi da gubitak pokrije. Ako gledamo od devedesetih to je prvo išlo u ciklusima od dvije godine, onda se to smanjilo na godinu dana, a sada je došlo na ciklus od tri mjeseca premda je situacija daleko ozbiljnija, jer nekad se na taj način pokrivao materijal, proizvodnja i proces, a sad se pokriva samo plaća. Zato držim da u toj priči nema nevinih i samo je pitanje radi li se o etičkoj, moralnoj ili zakonskoj odgovornosti. Naravno da nije svačija odgovornost jednaka, ali svi sudionici bez sumnje su odgovorni. Dakle po tehničkim uvjetima, po znanju, iskustvu, uvjetima, infrastrukturi i brendu hrvatskog broda na svjetskom tržištu mi smo imali sve uvjete da gradimo dobre brodove i da brodogradilišta budu efikasna, ali to se nije dogodilo. Nedostajala je politička odluka da se prestane s kompenziranjem gubitaka brodogradilišta i da se umjesto toga brodogradnja osovi na zdrave noge.

-Koliko je tim modelom kompenzacije gubitaka propuštena prilika prilagođavanja naše brodogradnje tržištu koje se u nekoliko zadnjih desetljeća strelovitom brzinom mijenjalo?

-Brod je jedan od najsloženijih proizvoda koji danas postoje na tržištu i države koje su imale iole uvjeta da krenu u proizvodnju brodova one su to učinile zato što dijelovima koje ugrađujete u brod možete pokrenuti čitavo gospodarstvo. Nemate složenijeg proizvoda od broda, a s obzirom da se radi o najvećem mobilnom proizvodu koji funkcionira u najekstremnijim uvjetima za njegovu izgradnju potrebno je imati iskustvo i znanje. I Hrvatska je sve to imala. Japan je u taj posao ušao pedesetih godina, Južna Koreja šezdesetih, a Kina krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Kako su oni bili novi nisu mogli odmah raditi složenije brodove već su se učili na jednostavnijim, a kako imaju daleko veće i jeftinije resurse ono što su mogli proizvesti proizvodili su po daleko nižim cijenama od Europljana.

Kad je Europa to shvatila pokrenula je projekt Partnership koji je imao za cilj odreagirati na dolazak jeftinih brodova s Dalekog istoka, pa je zaključak bio da se europska brodogradnja makne u izgradnju složenijih brodova i u razvoj brodske opreme koja mora biti na novom tehnološkom nivou. (Milan PAVLOVIĆ)

Povezane vijesti

• Svjetleći divovi ne svijetle
• Hrvatska brodogradnja želi uvoziti radnu snagu
• Uljanikova knjiga narudžbi vrijedi milijardu eura