STRUČNJAK ZA SAMOOBRANU I NAORUŽANJE
KRISTIAN DRUŽETA, tajnik Vijeća za prevenciju kriminaliteta Grada Pule: "Vrijeme je za postavljanje video nadzora koji bi bio centraliziran, a podaci ažurirani i pregledavani na vrijeme"
Kristian Družeta
Koncept urbane sigurnosti, kao jedan od pokazatelja kvalitete života unutar lokalnih zajednica, postaje sve važniji segment u njihovu funkcioniranju. U razgovoru sa stručnjakom za samoobranu i naoružanje Kristianom Družetom, tajnikom Vijeća za prevenciju kriminaliteta grada Pule, a ujedno i savjetnikom pulskog gradonačelnika za urbanu sigurnost, saznajemo kakva je sigurnosna situacija u gradu Puli, koje su zadaće Vijeća za prevenciju kriminaliteta te kako se možemo zaštititi od napada na ulici.
Iako je, ističe Družeta, Pula jako siguran grad, a Hrvatska jedna od sigurnijih zemalja u Europi, to ne znači da nema prostora za poboljšanje i podizanja sigurnosti na višu razinu.
- Pula po statistici nema velik broj prijavljenog nasilja, no ako pogledamo izvještaje u novinama u posljednjih nekoliko godina, uočit ćemo da postoje neke lokacije u gradu na kojima se ponavljaju oblici nasilja, a ponajviše se to događa među adolescentima. Riječ je najčešće o noćnim izlascima, na mjestima koja su mračnija i koja nisu dovoljno osvijetljena. Tu dolazimo do pitanja urbane sigurnosti i kako utjecati na smanjenje takvih kaznenih djela, kaže naš sugovornik, pritom komentirajući da su statistički podaci policije koji se odnose na prijavljena kaznena djela određeni pokazatelji stanja društva, ali nisu uvijek i njegovo stvarno stanje.
- Nasilje je izrazito kompleksan problem, a kada govorimo o njemu, govorimo o društvenom problemu. Kada gledamo s aspekta kriminaliteta, govorimo o problemu koji se najmanje kao takav prijavljuje. Djela koja se odnose na oduzimanje imovine se najčešće prijavljuju jer ljudi imaju korist od tih prijava, posebno ako imaju nekakvo osiguranje koje će im nadoknaditi tu štetu. Kada govorimo o kaznenim djelima s elementima nasilja, onda se takvi slučajevi najmanje prijavljuju, osobito seksualno nasilje koje se još u manjoj mjeri prijavljuje od fizičkog, tvrdi Družeta. Kad govorimo o napadačima, napominje da se mogu podijeliti na procesne predatore koji zbog svojih patoloških problema napadaju žrtve, a jedan od takvih primjera je silovanje. S druge strane su napadači na resurse, odnosno oni koji će od žrtve htjeti uzeti novac ili mobitel. Među vršnjačkim nasiljem ono se ostvaruje često s ciljem ostvarivanja dominacije nad žrtvom.
Na pitanje kako se možemo zaštititi od takvih situacija, Družeta odgovara da bi, iako je to teško, trebalo odabirati mjesta koja nisu toliko mračna, osvijetljene ulice kojima ćemo se kretati prema kući ili od kuće i na kojima lakše možemo zatražiti pomoć. Trebalo bi, kaže, paziti i na koji način ulazimo u zgradu i u stan te ključ od ulaznih vrata na vrijeme pripremiti, što često zaboravljamo. Usto, naši bi prijatelji i bliske osobe trebali znati gdje se krećemo i gdje idemo.
Tečaj samoobrane održan na Filozofskom fakultetu
No, ukoliko se napad ipak dogodi, treba znati da se prema zakonu možemo obraniti. Taj sukob uobičajeno prolazi kroz četiri faze.
- To su uočavanje, sprečavanje, razrješavanje konfliktne situacije i suočavanje s posljedicama sukoba. Prilikom faze uočavanja, trebamo promatrati što se događa oko nas na ulici. Ako gledamo u mobitel i šetamo cestom, onda nemamo kontakt s našim okruženjem i definitivno smo izloženiji. Ukoliko vidimo da netko ide prema nama, prvo moramo probati verbalnom komunikacijom riješiti situaciju i mogući sukob. Kada govorimo o razrješavanju, dolazimo do trenutka kada nas netko napada verbalno ili fizički, u kojem nam zakon dozvoljava nužnu obranu ako je ona potrebna. Na kraju dolazimo do suočavanja s posljedicama, ako smo se uspješno obranili trebamo nazvati i policiju i prvu pomoć, kaže Družeta.
Pričajući o tečajevima samoobrane koje u posljednje vrijeme pohađa sve više ljudi, Družeta kaže da je poznavanje tehnika i taktika samoobrane nešto što nam može pomoći da se u razrješavanju sukoba obranimo i što će nas učiniti teškom metom te odvratiti napadača od njegovog nauma. Samoobrana je, dodaje, prilično kompleksna i nije ju dovoljno promatrati samo s aspekta nužne obrane, već treba sagledavati širu sliku: s kim se družimo, gdje se krećemo, što radimo i kako pridonosimo da do toga ne dođe. To je, napominje, životno dobra vještina koja izuzetno pomaže u svakodnevnom životu.
Na pitanje o utjecaju urbane sigurnosti na privlačenje gostiju i postizanje dobrih turističkih rezultata, Družeta odgovara da je ono od iznimno velike važnosti te da turistički djelatnici nekada ni ne prepoznaju koliko je sigurnost ključna za njihovu djelatnost.
- Turisti kroz ankete izražavaju da im je kod odabira destinacije jako bitan čimbenik upravo razina sigurnosti. Smatram da bi svi turistički djelatnici trebali ulagati više truda i novaca u sigurnost svojih gostiju, pa do sigurnosti na plažama, do preporuka koja mjesta posjetiti ili ne posjetiti, kaže naš sugovornik.
Zakon dozvoljava nužnu obranu
Pričajući o planovima Vijeća za prevenciju kriminaliteta (VPK) Grada Pule, Družeta ističe da je ove jeseni učinjen korak naprijed. Krenuli su, kaže, sa širenjem urbane sigurnosti koja probleme komunalnog reda, sigurnosti građana i prevencije kriminaliteta nastoji sagledati multidisciplinarno. Taj pristup, dodaje, traži otvorenost svih ključnih ljudi u zajednici.
- Ima više kritičnih točaka u gradu gdje se događa vandalizam, a nadam se da će se već ove godine napraviti izvješće o stanju sigurnosti u Gradu gdje će se po užim područjima grada davati statistika. I tu je problem kad govorimo o prevenciji, jer nam ona ne daje rezultate odmah već dugoročno, pa za sanaciju Grad troši 300 do 500 tisuća kuna godišnje, dok je za prevenciju teško dobiti takav iznos iako je ove godine iz proračuna za VPK Grada Pule, u svrhu prevencije iznos povećan na 50 tisuća kuna, dok je dosad to bilo 25 tisuća. Nadam se da će to biti usmjereno prema analizi stanja i podizanje svjesnosti o ulozi svakog pojedinog partnera u vijeću, kao i građana, kaže Družeta. Pričajući o gradu, često koristimo izraz "smart city", a često zaboravljamo "safe city", veli on.
U prevenciji i otklanjanju devijantnih ponašanja bi trebali sudjelovati svi zajedno, kako policija koja je "senzor", tako i sve ključne institucije i udruge.
- Obilježavanje pojedinih kalendarskih dana nije dovoljno da bismo nešto prevenirali. Škole imaju značajnu ulogu i zbilja provode preventivne programe, što je dobro, no potrebna je puno veća uključenost svih građana. Tu nije izražen samo kriminal, već su tu i vandalizam, međuvršnjačko nasilje, nasilje na internetu, alkoholizam i zloporaba droga. Tu je i sigurnost prometa koja često prolazi ispod radara i mislimo da je nešto nebitno. No, u tom se kontekstu može pričati i o planiranju samog Grada i upravljanju urbanom sredinom.
VPK Grada Pule djeluje još od 2004. godine, a od tada je, kaže Družeta, mnogo toga učinjeno. No, ističe da je vrijeme za konkretnije razvijanje urbane sigurnosti, što bi uključilo i postavljanje video nadzora koji bi bio centraliziran na jednom mjestu, a podaci bi mogli biti ažurirani i pregledavani na vrijeme. Uz njih su u postizanju sigurnosti jako važan čimbenik i kontakt policajci kojima se građani mogu obratiti na ulicama.
Iako se u svijetu urbana sigurnost počela razvijati 80-ih godina, a u Europi 90-ih, kod nas je to još uvijek novo područje. Mi u Gradu Puli nemamo niti jednu studiju viktimizacije, nemamo istraživanje o percepciji sigurnosti građana, a to su sve počeci analize stanja da bi se nešto i moglo razvijati u gradu, tvrdi on.
- Na posljednjem sastanku rekao sam da Vijeće za prevenciju kriminaliteta ne bi trebalo biti politička kozmetika. Većina građana ne zna da postoji ovo Vijeće i koja mu je uloga pa se nadam da će se ono više okrenuti javnosti, kao i da će se ono aktivirati više i po mjesnim odborima, konstatira Družeta.
Kada govorimo o obiteljskom nasilju, velik je problem što žrtve jako dugo čekaju dok se ne odluče prijaviti zlostavljanje. Većinom ne prijavljuju takva kaznena djela zbog nepovjerenja u institucije te zbog sekundarne viktimizacije, što znači da se žrtve ne žele ponovno izlagati obliku podsjećanja na to što su doživjele.
- Smatram da veliku ulogu igra zajednica, odnosno ljudi oko te žrtve, bliske osobe i prijatelji koji bi na vrijeme trebali prepoznati nasilje, prijaviti ga i pomoći toj žrtvi. Problem je što se u našem društvu ljudi vode time da ne žele zabadati nos u tuđe poslove, što je u ovim situacijama loše, kaže Kristian Družeta.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
