Toplo vrijeme nakratko nas je zavaralo, marčana bura i tramuntana iznova su spustile večernje i jutarnje temperature, ohladile su kamene zidove u uskim vodnjanskim ulicama. Dimnjaci bi se trebali opet zadimiti, samo kad bi bilo dovoljno drva. A da bi lakše ispratili ovu dugu zimu, mnogi u Vodnjanu upravo naručuju novu turu drva, očito su se preračunali protekle jeseni i sada su ostali kratki. Pošto drva, majstori?! - Jeftino. Skoro za niš. Mi to poklanjamo, mi smo kao Caritas, kaže jedan od dostavljača drva sa smiješkom u kutu usana. - Odlučili smo sve dati. Pokloniti. Jedino one usluge ča nudimo po kućama, e te ćemo naplatiti. Koje? Ma znaš one, kaže njegov drug i šegavo se smije. - Za te se usluge moramo oprati, lijepo obući i nešto dobro pojesti. A, to nas košta, veliki su troškovi, nastavlja zagonetno s očitom aluzijom na šporkarije. - Čekaj, zašto mi slikaš traktor? Da nisam u kontra smjeru? - Ne, dobro si. Sigurno da slika kad više ni traktora za vidjeti u Vodnjanu, ča ne, uključuje se u razgovor jedna gospođa. - Ben, onda more. Samo mi zamuti tablicu. I javi ko ćeš drva. Ćemo ti dati za niš, he he, smije se društvo dok zelena drva s prikolice traktora lete u šupu.