RAZGOVOR
Mr. dr. Anđela Počekaj, više od 47 godina radi u ordinaciji obiteljske medicine u Puli: "U ovom poslu, ako imaš dušu, ne možeš otići kući i zaboraviti na sve"
Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)
Ona je jedna od onih predanih liječnica koje pomažu pacijentima i nakon što su odavno stekle uvjete za mirovinu. Premda je u studenom navršila 70 godina i ostvarila 47 godina radnog staža, mr. dr. Anđela Počekaj još uvijek radi u ordinaciji obiteljske medicine u Zdravstvenoj stanici na Verudi.
- Ordinaciju u zakupu mogu imati do 70. godine. Odlučila sam ostati pri Domu zdravlja, sada ne više kao zakupac, da prekid u mom radu ne bude nagli. Dom zdravlja je dužan raspisati natječaj za primanje liječnika u radni odnos za ovu ordinaciju. Ukoliko se netko javi, odlazim u mirovinu. U protivnom, nastavljam raditi i to sa zadovoljstvom.
- Ni nakon toliko godina rada s pacijentima niste se umorili. Odakle crpite snagu?
- Ako se daješ, ako si pozitivan, onda se tako i osjećaš. Kad na taj način razgovaraš s pacijentima, onda dobiješ i volju za rad. Zato mi mnogi pacijenti kažu da je u mojoj ordinaciju ugodno. Moje pacijente pratim još od njihovih školskih dana, jer sam bila školski liječnik.
Rad liječnika se promijenio
- Od 1994. bili ste ravnateljica Domova zdravlja Pula i radili u ordinaciji, a od 2005. do kraja 2010. ravnateljica Istarskih domova zdravlja. Nakon toga ste se opet vratili u ambulantu.
- Odlučila sam se vratiti u svoju ambulantu koja mi je uvijek puno značila. Nalazim u tome zadovoljstvo i dobivam energiju za dalje. Pronalazim zadovoljstvo u okruženju svojih kolegica, medicinskih sestara, prijatelja i pacijenata. To mi puni dušu. Kad nekog poznaš 30, 40 godina, to su ti prijatelji. Kad imam loše dane samo pogledam u fotografiju unuke na zidu i sve prođe. Ona ima pet i pol godina i već je izrazila želju da želi raditi u zdravstvu. Moja kćer, također liječnica, dodaje - ni u ludilu. Bit će puna stresa i bez šoldi.
- Koja je razlika između rada liječnika nekad i sada?
- Kompjuter, mobitel, ubrzani način života promijenio je rad liječnika. Pacijenti više ne moraju dolaziti po recepte u ordinaciju. To ima svoje prednosti, ali i nedostatke. E-mailova dobijem k'o u priči, kao i telefonskih poziva. Pacijent kaže "imam temperaturu, ostao sam kući". Sve je to u redu, ali ja volim vidjeti čovjeka kako izgleda i porazgovarati s njim. Danas najviše nedostaje više razgovora s pacijentom. Toga nema dovoljno.
- Koji broj pacijenata imate upisano u kartoteku vašeg tima?
- Upravo sam dobila podatak iz HZZO-a, u ambulanti imam 2.143 pacijenta.
- Zašto tako puno?
- Ovdje na Verudi su bili školski liječnici, a oni su imali normativ do 2.550 pacijenata. Zbog toga je tako i ostalo, ali to je jako puno. Inače je prosjek 1.750, ali teži se da bude 1.500 pacijenata po liječniku. Tako bi trebalo biti, jer imamo starije pacijente s više potreba i puno bolesti.
- Je li se mogao preduhitriti tako velik nedostatak liječnika obiteljske medicine u Istri?
- Da, mnogi se pitaju zašto se nije na vrijeme razmišljalo. To je lijepo govoriti, ali zaboravlja se da nikada nije bilo dovoljno novca. Zadnji godina i covid je jako potrošio zdravstvo. Osim toga, odlaze liječnici i medicinske sestre koji pronalaze bolje prilike, neke druge specijalizacije, druge centre… Kad sam ja bila ravnatelj, što sam mogla? Vodila sam računa da ne budemo u minusu i da sve funkcionira. U moje vrijeme HZZO i Ministarstvo su svake godine raspisivali specijalizacije i bilo je puno liječnika koji su se javljali, jer je bilo i nezaposlenih. Danas nije tako.
- Osim što su otišli iz Hrvatske, zašto danas nedostaje toliko liječnika?
- Ako ćemo pravo, danas ljudi žele miran život, bez stresa. Čak ni novci nisu presudni. U ovom poslu, ako imaš dušu, ne možeš otići kući i zaboraviti na sve. Ja ne mogu. Ali tu je važan i odgoj. Zahvalna sam mojoj obitelji, mojim trima sestrama i mom životu koji me naučio da se dajem. Kad dobiješ pohvale, daješ još više. Kćer mi kaže: "Ti moraš raditi". Mislim da bih bila dobar edukator, savjetnik ili mentor.
Više od 100 pacijenata dnevno
- Vi ste već toliko dugo u tom poslu da puno lakše odrađujete ono što mlađima možda predstavlja problem. Kakav je posao liječnika obiteljske medicine?
- Moraš biti veliki psiholog, psihijatar, otac, majka. Moraš imati puno strpljenja, razumijevanja, dobro detektirati problem. Moraš imati sve to u sebi, a najviše od svega vrijedno je iskustvo. Mladi su liječnici prestrašeni, drže se protokola, ali u medicini nema pravila. Moraš biti oprezan. Ovaj covid i viroze stvorili su posebne situacije. Stoga je uvijek dobro konzultirati se s kolegama. Imaš pacijente koji izdrže puno toga i dođu kada su već ozbiljno bolesni.
- Koliko dnevno pacijenata prođe kroz vašu ambulantu?
- U prosjeku obradimo oko sto do 110 pacijenata, kako koji dan. Od toga u ambulantu dođe njih 40 do 50, ali tu su i e-mailovi, telefonski pozivi, poput "Doktorice, boli me grlo, ne mogu doći, pošaljite mi lijek". Ne vidiš pacijenta. To je neki novi stil. Nekad je bilo naručiš se, čekaš i dođeš na red. Zdravstvo nije kao nekad, sve je otišlo nekim drugim putem. Zato kažem pacijentima: "Ja sam savjetnik, a ti si sam sebi liječnik".
- Zašto danas malo liječnika želi specijalizirati obiteljsku medicinu?
- Mladi su shvatili da život treba živjeti. Kad zbrojim četiri godine Medicinske škole, šest godina Medicinskog fakulteta, četiri godine specijalizacije, pet godina magisterija, sve to ne ulazi u plaću i neće utjecati na moju mirovinu. Mirovinu će mi spasiti to što sam radila i nakon 65. godine i dugotrajan radni staž. To će me izvući kao i ono što sam dodatno radila, primjerice kao mrtvozornik, predavač i sve ostalo. Kao privatnik koncesionar isplaćuješ si manju plaću da bi ti ostalo, primjerice, za nabavku klime i drugih stvari potrebnih u ordinaciji. To se poslije osjeti na mirovini. Ipak u životu treba živjeti skromno, zadovoljiti se malim stvarima, pomagati i davati se. Onda osjećaš da ti je život ispunjen.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
