RAZGOVOR

Mr. dr. Anđela Počekaj, više od 47 godina radi u ordinaciji obiteljske medicine u Puli: "U ovom poslu, ako imaš dušu, ne možeš otići kući i zaboraviti na sve"

| Autor: Jasna ORLIĆ
Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)

Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)


Ona je jedna od onih predanih liječnica koje pomažu pacijentima i nakon što su odavno stekle uvjete za mirovinu. Premda je u studenom navršila 70 godina i ostvarila 47 godina radnog staža, mr. dr. Anđela Počekaj još uvijek radi u ordinaciji obiteljske medicine u Zdravstvenoj stanici na Verudi.

- Ordinaciju u zakupu mogu imati do 70. godine. Odlučila sam ostati pri Domu zdravlja, sada ne više kao zakupac, da prekid u mom radu ne bude nagli. Dom zdravlja je dužan raspisati natječaj za primanje liječnika u radni odnos za ovu ordinaciju. Ukoliko se netko javi, odlazim u mirovinu. U protivnom, nastavljam raditi i to sa zadovoljstvom.

- Ni nakon toliko godina rada s pacijentima niste se umorili. Odakle crpite snagu?

- Ako se daješ, ako si pozitivan, onda se tako i osjećaš. Kad na taj način razgovaraš s pacijentima, onda dobiješ i volju za rad. Zato mi mnogi pacijenti kažu da je u mojoj ordinaciju ugodno. Moje pacijente pratim još od njihovih školskih dana, jer sam bila školski liječnik.

Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)

Rad liječnika se promijenio

- Od 1994. bili ste ravnateljica Domova zdravlja Pula i radili u ordinaciji, a od 2005. do kraja 2010. ravnateljica Istarskih domova zdravlja. Nakon toga ste se opet vratili u ambulantu.

- Odlučila sam se vratiti u svoju ambulantu koja mi je uvijek puno značila. Nalazim u tome zadovoljstvo i dobivam energiju za dalje. Pronalazim zadovoljstvo u okruženju svojih kolegica, medicinskih sestara, prijatelja i pacijenata. To mi puni dušu. Kad nekog poznaš 30, 40 godina, to su ti prijatelji. Kad imam loše dane samo pogledam u fotografiju unuke na zidu i sve prođe. Ona ima pet i pol godina i već je izrazila želju da želi raditi u zdravstvu. Moja kćer, također liječnica, dodaje - ni u ludilu. Bit će puna stresa i bez šoldi.

- Koja je razlika između rada liječnika nekad i sada?

- Kompjuter, mobitel, ubrzani način života promijenio je rad liječnika. Pacijenti više ne moraju dolaziti po recepte u ordinaciju. To ima svoje prednosti, ali i nedostatke. E-mailova dobijem k'o u priči, kao i telefonskih poziva. Pacijent kaže "imam temperaturu, ostao sam kući". Sve je to u redu, ali ja volim vidjeti čovjeka kako izgleda i porazgovarati s njim. Danas najviše nedostaje više razgovora s pacijentom. Toga nema dovoljno.

- Koji broj pacijenata imate upisano u kartoteku vašeg tima?

- Upravo sam dobila podatak iz HZZO-a, u ambulanti imam 2.143 pacijenta.

- Zašto tako puno?

- Ovdje na Verudi su bili školski liječnici, a oni su imali normativ do 2.550 pacijenata. Zbog toga je tako i ostalo, ali to je jako puno. Inače je prosjek 1.750, ali teži se da bude 1.500 pacijenata po liječniku. Tako bi trebalo biti, jer imamo starije pacijente s više potreba i puno bolesti.

Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)Mr. dr. Anđela Počekaj (snimio Milivoj MIJOŠEK)

- Je li se mogao preduhitriti tako velik nedostatak liječnika obiteljske medicine u Istri?

- Da, mnogi se pitaju zašto se nije na vrijeme razmišljalo. To je lijepo govoriti, ali zaboravlja se da nikada nije bilo dovoljno novca. Zadnji godina i covid je jako potrošio zdravstvo. Osim toga, odlaze liječnici i medicinske sestre koji pronalaze bolje prilike, neke druge specijalizacije, druge centre… Kad sam ja bila ravnatelj, što sam mogla? Vodila sam računa da ne budemo u minusu i da sve funkcionira. U moje vrijeme HZZO i Ministarstvo su svake godine raspisivali specijalizacije i bilo je puno liječnika koji su se javljali, jer je bilo i nezaposlenih. Danas nije tako.

- Osim što su otišli iz Hrvatske, zašto danas nedostaje toliko liječnika?

- Ako ćemo pravo, danas ljudi žele miran život, bez stresa. Čak ni novci nisu presudni. U ovom poslu, ako imaš dušu, ne možeš otići kući i zaboraviti na sve. Ja ne mogu. Ali tu je važan i odgoj. Zahvalna sam mojoj obitelji, mojim trima sestrama i mom životu koji me naučio da se dajem. Kad dobiješ pohvale, daješ još više. Kćer mi kaže: "Ti moraš raditi". Mislim da bih bila dobar edukator, savjetnik ili mentor.

Više od 100 pacijenata dnevno

- Vi ste već toliko dugo u tom poslu da puno lakše odrađujete ono što mlađima možda predstavlja problem. Kakav je posao liječnika obiteljske medicine?

- Moraš biti veliki psiholog, psihijatar, otac, majka. Moraš imati puno strpljenja, razumijevanja, dobro detektirati problem. Moraš imati sve to u sebi, a najviše od svega vrijedno je iskustvo. Mladi su liječnici prestrašeni, drže se protokola, ali u medicini nema pravila. Moraš biti oprezan. Ovaj covid i viroze stvorili su posebne situacije. Stoga je uvijek dobro konzultirati se s kolegama. Imaš pacijente koji izdrže puno toga i dođu kada su već ozbiljno bolesni.

- Koliko dnevno pacijenata prođe kroz vašu ambulantu?

- U prosjeku obradimo oko sto do 110 pacijenata, kako koji dan. Od toga u ambulantu dođe njih 40 do 50, ali tu su i e-mailovi, telefonski pozivi, poput "Doktorice, boli me grlo, ne mogu doći, pošaljite mi lijek". Ne vidiš pacijenta. To je neki novi stil. Nekad je bilo naručiš se, čekaš i dođeš na red. Zdravstvo nije kao nekad, sve je otišlo nekim drugim putem. Zato kažem pacijentima: "Ja sam savjetnik, a ti si sam sebi liječnik".

- Zašto danas malo liječnika želi specijalizirati obiteljsku medicinu?

- Mladi su shvatili da život treba živjeti. Kad zbrojim četiri godine Medicinske škole, šest godina Medicinskog fakulteta, četiri godine specijalizacije, pet godina magisterija, sve to ne ulazi u plaću i neće utjecati na moju mirovinu. Mirovinu će mi spasiti to što sam radila i nakon 65. godine i dugotrajan radni staž. To će me izvući kao i ono što sam dodatno radila, primjerice kao mrtvozornik, predavač i sve ostalo. Kao privatnik koncesionar isplaćuješ si manju plaću da bi ti ostalo, primjerice, za nabavku klime i drugih stvari potrebnih u ordinaciji. To se poslije osjeti na mirovini. Ipak u životu treba živjeti skromno, zadovoljiti se malim stvarima, pomagati i davati se. Onda osjećaš da ti je život ispunjen.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater