Groblje je svečano inaugurirano 17. kolovoza 1846., a njegovo širenje (u četiri etape, tri u austrijskom, jedno u talijanskom periodu) prati i širenje grada. Do tada su se ukopi obavljali pored pulske katedrale
Desno grobnica židovske obitelji Fodor; dolje Max Nitchmann (preminuo 1940.); Anna Vidoto (1914. 1941.)
Pula ima dva groblja: „Mornaričko“ (Marinefriedhof) i „Gradsko“. Ovo prvo zapravo čeka pravi kulturno-povijesni tretman, mada oduvijek plijeni interes svojom ljepotom i specifičnošću za austrougarsku povijest grada. Međutim, ono od puka češće posjećeno, a to je pulsko gradsko groblje, poznatije i kao „Monte Giro“ (tal. „monte ghiro“ - brdo puhova, čita se sa „g“, a ne „đ“), pravi je muzej grada na otvorenom. Koliko smo ga puta posjetili i ostali iznenađeni starošću njegovih nadgrobnih spomenika i fotografijama na njima?
Tajne Gradskog groblja Pule otkrila je knjiga Raula Marsetiča Il cimitero civico di Monte Ghiro a Pola 1846-1947 izdana 2013. godine. Knjiga je nastala kao rezultat interdisciplinarnog istraživanja u potpunosti baziranog na arhivskom materijalu. Cilj rada bio je kroz istraživanje pulskoga groblja u razdoblju 1846. – 1947. prezentirati kompleksnost koja je determinirala urbani, tad uglavnom talijanski identitet grada Pule. Uz povijesna razmatranja, autor prilaže i popis grobnih mjesta i ukopa (imena i prezimena pokopanih) zaključno s 1947. godinom.
Marsetič ističe da je ta lokacija odabrana jer nije bila podložna nastanku ustajalih voda poput okolnih nizina. Groblje je svečano inaugurirano 17. kolovoza 1846., a njegovo širenje (u četiri etape, tri u austrijskom, jedno u talijanskom periodu) prati i širenje grada. Do tada su se ukopi obavljali pored pulske katedrale. Poput mornaričkog, i gradsko groblje također govori o kozmopolitizmu grada: u gotovo potpuno katoličkom gradu do 1947. godine imamo 15 pokopanih osoba židovske vjeroispovijesti, 71 protestanata, 47 pravoslavaca i 2 muslimana. Najveći broj ukopa u mirnodopsko vrijeme zabilježeno u razdoblju 1907. – 1914., kada je Pula dosegla svoj vrhunac veličine pred katastrofu Prvog svjetskog rata, kada je većina civilnog stanovništva bila evakuirana iz grada.
Ukupno je u razdoblju 1888. – 1947. zabilježeno više od 38 tisuća ukopa na pulskom gradskom groblju. Masovni sprovodi dogodili su se 1914. za žrtve potonuća broda „Baron Gautsch“, 1944., povodom anglo-američkog bombardiranja Pule i 1946., nakon eksplozije na Vergaroli.
Natpis „Beati i morti che muoiono nel Signore“ (Blaženi mrtvi koji umiru u Gospodinu) postavljen je na ulaz u groblje 1867. i riječ je o parafraziranom biblijskome stihu iz knjige Otkrivenja Ivanovog (Apokalipse) u XIV. poglavlju.
Hodajući osvjetljenim grobljem za blagdan Svih Svetih i ove godine, teško je bilo ne primijetiti u starom dijelu one mračne grobnice, bez svijeća i drugih posmrtnih darova. Grobna su to mjesta Puležana kojima je ili izumrlo svo potomstvo, ili onih kojima potomci više ne žive u našem gradu, a tu prvenstveno mislim na ezule, Talijane, koji su napustili Pulu u razdoblju 1946. – 1947. „Okinuo“ sam nekoliko fotografija nadgrobnih slika naših anonimnih davnih sugrađana. Zub vremena će ih najvjerojatnije redom uništavati. Valjalo bi ih sve poslikati, arhivistički klasificirati i objaviti javnosti u digitalnome obliku.