Paola Vučeta je 19-godišnjakinja koja se na odjelu hematologije svaki dan suočava s najtežim bolesnicima. Ljudima prkosnog pogleda prema smrti pomaže na teškom i neizvjesnom putu ozdravljenja. No ponekad potrošni i vremenski ograničeni život kapitulira, oslabljen bolestima ne može više izdržati i naprosto se preda. Kroz to vrijeme Paola u izolacijskom bloku prati bolesnike s dijagnozom akutne leukemije. Medicinska je sestra koja radi u krajnje složenim uvjetima. No očito je da funkcionira pod stresom, kontrolira emocije i tako svladava naporan, zahtjevan i za nju iznimno izazovan posao.

Paola Vučeta je sasvim obična djevojka, željna života, zabave, provoda i svega što prirodnim putem prati tu dob kad više nisi dijete, ali ti fali korak, dva do neformalnog stjecanja statusa ozbiljne žene. Ono što je izdvaja od vršnjakinja je posao koji radi i dnevno bavljenje teškim bolesnicima čije su dijagnoze opasne, liječenje komplicirano, a budućnost neizvjesna. Odgovornost koja je pred nju postavljena sa sobom nosi goleme pritiske i logično je pitanje kako se to održava na psihofizičko stanje te medicinske sestre s tek navršenih 19 godina.

Nedugo nakon što se prošle godine zaposlila u opatijskoj Thalassotherapiji, na sasvim solidnom radnom mjestu medicinske sestre, shvatila je da to baš, nedovoljno dinamično i predvidivo, i nije za nju. Malo je takvih poput Paole koji su spremni napustiti za mnoge posao iz snova u Thalassoterapiji Opatija za onaj koji joj je dodijeljen u KBC Rijeka. Ona je učinila baš to. I odmah je bačena u vatru. Na jedan od najtežih odjela. Nije prošlo dugo prije nego se direktno suočila sa smrću. Niti 20-godišnjakinja ubrzo je shvatila da se sa stresom koji proizvodi njen posao može nositi. Ali uz neophodnu pomoć mame, dnevnog terapeuta čiji je zadatak samo poslušati ono što je njena kćer toga dana odradila i doživjela. Paola je „Hrvatska za 5“, osoba koja želi napredovati težim, nesebičnim putem, trošeći sebe kroz pomaganje drugima. Žrtvovala je dio svog mira da bi odradila misiju zdravstvenog radnika. Slike i scene koje će doživjeti na takvom poslu neminovno će je pratiti kroz cijeli život.

Kad je u jutarnjoj smjeni njen 12-satni radni dan počinje prilično rano, formalno u 7 sati, no već petnaestak minuta prije ona je na odjelu, na primopredaji noćne smjene. Četiri ih je: glavna sestra, pa jedna sestra koja ide u izolaciju, a dvije su na samom odjelu. Paola, kao najmlađa, po nepisanom pravilu uvijek ide u izolaciju. Tamo je sama, u tom prostoru je pet, šest boksova. Trenutno je u njima pet pacijenata s jako niskim nalazima. To su pacijenti koji ne smiju biti u doticaju s drugim ljudima jer im se može jako rušiti krvna slika. Paola je za rad u izolaciji i među jako grijanim boksovima posebno opremljena: nosi masku i mantil ispod kojeg je toplo, gotovo nepodnošljivo, preznojava se, ali funkcionira. Ako je potrebno, dnevno se presvlači i po nekoliko puta.… Pacijentima se, naime, ni po koju cijenu ne smiju prenijeti infekcije. Na njih se strogo pazi i zato je velik pritisak na medicinskoj sestri koja brine o njima. A to je Paola koja u svojoj smjeni sve radi sama: od podjele hrane i lijekova do svih oblika pažnje o izuzetno osjetljivim pacijentima. Njihova dijagnoza je akutna leukemija. Zato njihovo liječenje ima neizvjestan ishod i svaka prognoza je nezahvalna.

„Često se radi o dosta mladim ljudima, neki čak imaju i manje od tridesetak godina. Svi su fizički odvojeni po boksovima. Međusobno ne komuniciraju. Imaju, doduše, mobitele, ali to je to. Sestra iz druge smjene i ja smo im jedino stalno društvo. Sve što dobivaju izvana strogo je dezinficirano. Težak je to posao, i fizički zahtjevan za mene koja imam jedva 50 kilograma, no htjela sam ga raditi. Otkad znam za sebe privlačilo me da postanem medicinska sestra. Pacijenti u boksovima dobivaju kemoterapiju, uz stariju sestru ja im je najčešće pripremam. Prije nekoliko dana sam je po prvi puta pripremala sama! To se radi u digestoru u dnevnoj bolnici. Sa sobom uzmem sve što treba i dođem do jednog aparata u zidu u koji se unose boce dok kroz rupe u taj prostor ulaze dvije ruke. I za to se posebno oblačimo: imamo zaštitni mantil i dva para rukavica. Citostatici koji su sastavni dio kemoterapije mogu ispasti opasni. Zbog toga smo izloženi određenom riziku, ali jako pazimo da sve radimo po protokolu. Kad to napravim, opet se vraćam na odjel, provedem proceduru ulaska u izolaciju i boksove te pacijentima dajem pripremljenu kemoterapiju. Oni imaju takozvani CVK, centralni venski kateter ili portakat. To je kad se pacijentima na operaciji skupe krvne žile i onda im kroz jednu iglu dajemo kemoterapiju. Tako se izbjegavaju moguće komplikacije. Svi pacijenti na dnevnoj razini dobivaju kemoterapiju, ili venozno ili supkutano. Znam da se neki od toga mjesecima oporavljaju. Sada je, doduše, došla nova skupina lijekova s jako dobrim djelovanjem pa nakon kemoterapije manje povraćaju i bolje je podnose. Kad završe kemoterapiju, dan nakon zadnje ture pacijenti dobivaju injekciju za dizanje leukocita. Onda idu doma na tjedan, dva pa se vraćaju“.

„Dosta se istih ljudi ovdje mora vratiti, dolaze, odlaze i opet dolaze. Neminovno je i ljudski da s njima stvaramo određeni odnos. Svima je teško kad se dogodi smrtni ishod. Posebno kad je to ovdje, kod nas, u jednom od boksova izolacije. Teško mi je kad vidim mladog pacijenta, osobu u ranim godinama, prepunu želje za životom. Osjećaš žaljenje, ali nastavljaš funkcionirati. Na neki način posao nosim doma. Nemoguće se iz toga što dnevno vidiš i proživiš izolirati u potpunosti. Ispala bih osoba bez ikakvih emocija. Nerealno je očekivati da ću izlaskom iz bolnice i prolaskom kapije već uz prvu kavu zaboraviti sve što se događalo tijekom 12-satne smjene. Ljudsko sam biće i normalno je da reagiram. Pomaže mi što popričam s mamom, to mi je neki oblik pražnjenja i terapije. Kad sam kući ili kad krenem na posao razmišljam kakva je situacija u izolaciji, kakvo je stanje svakog pacijenta i što će me dočekati u svakom boksu. Podsvjesno, očito, posao jako utječe na mene. Od toga ne bježim. Smatram da je upravo to dio moje posvećenosti. Razgovori s mamom pomažu, oni su dio rituala kojim, vjerojatno, izbacujem stres. Mogu se nositi s time jer želim pomoći ljudima, želim sudjelovati u njihovom liječenju i procesu oporavka. No da bih im što više i bolje pomogla, moram se usavršavati. Rad na ovako teškom poslu i izazovnom odjelu dio je tog procesa. Ovdje ću očvrsnuti. Trenutno posao ipak ne utječe na mene i moja raspoloženja preko neke prihvatljive granice, ali s vremenom, kad se nakupi puno iskustva i raznih proživljenih situacija, vjerojatno ostaju nekakvi tragovi i ožiljci. Ružno je za reći, no mi koji radimo upravo ovaj posao smrt prihvaćamo drugačije. S njom se stalno susrećemo, ona je neizostavni dio ovog odjela. U dva mjeseca koliko sam ovdje u izolaciji je bilo sedam smrtnih slučajeva. Osobno sam bila s jednom gospođom kad je umirala. Očekivao se takav ishod. Već kroz dan je bila smetena, nerazgovjetna. Dali smo sve od sebe da dobro prođe, reanimirana je, trudili smo se i borili za nju, ali bez uspjeha. Dok se to dešavalo funkcionirala sam pod adrenalinom, no kad je pacijentica preminula bilo je ipak depresivno. U trenutku kad je odlazila bila sam s njom sama. Sjećam se svega dobro. Unatoč svemu ovome nije mi krivo da sam na ovom odjelu. Ovo je odlična podloga za daljnje usavršavanje. Shvatila sam iz neposrednog iskustva i događaja u kojima sudjelujem da imam potencijal za prevladavanje teških situacija i same smrti. Očito se mogu kontrolirano nositi sa stresom koji se tu proizvodi. Prednost mi je što sam mlada, svježa u svemu tome, nisam još potrošena i imam energiju. Nakon posla dođem doma i ispušem se kroz razgovor s mamom. Radim to svaki dan, to je obavezno, to se ne propušta. Ako se ne vidimo, onda razgovor obavimo telefonski. Ne govorim joj o imenima pacijenata, poštujem njihovu diskreciju. No zato joj opišem neke situacije, sitnicu ili događaj koji su mi obilježili dan. Potužim se ako mi tako dođe, izbacim iz sebe opterećenje. Treba mi tih petnaestak minuta. Tada se pročistim.

I onda, kad to obavim, odem van s prijateljima. Isključim se iz teme bolnice i posla, privremeno zaboravim na izolaciju i boksove, bolesti i pacijente. Čovjek mora zadržati neku svoju rutinu i način života. Zabava i opuštanje su možda najbolji lijek za održavanje zdravog života“.

Paola Vučeta je na odjel hematologije došla nakon obavljenih razgovora, procjene osobnosti i njenih sposobnosti kao kandidata. Primijenjenom psihologijom evaluira se svakog potencijalnog kandidata za posao. Obzirom na karakter, znanje, potencijal i ambicije traži mu se adekvatno radno mjesto. Tako je i Paola ispunjavala neke testove, obrasce, izrađivao se njen profil i tko god ju je predložio za hematologiju, na koju je isprva pristala, u potpunosti je pogodio.

„Test je bio takav da su me među svim ostalim pitali kako se nosim s tuđom patnjom, je li smrt problem i kako bi se s time na radnom mjestu nosila. Očito su ih moji odgovori zadovoljili. Ovdje sam sada prošla dva mjeseca probnog rada. Naviknula sam se, koliko god je teško. Hematologija je odlična podloga za daljnje usavršavanje. Neke stvari koje tu naučim, mogu primijeniti svugdje“, kaže naša sugovornica čija ambicija ide i korak dalje – upisat će Fakultet zdravstvenih studija za višu medicinsku sestru. Cilj joj je, ako se za to stvore uvjeti, raditi na hitnoj. Privlače je brzina i dinamičnost. To je Paola Vučeta. „Hrvatska za 5“.

Povezane vijesti

• PROBLEM STANOVA U PULI Mirko Jurkić (HDZ): "Nedostaje nam 80 medicinskih sestara, a u gradskim stanovima živi se ilegalno". Grad Pula nedavno je kupio nekoliko stanova, saznajemo cijene i lokacije
• Njemačka medicinska sestra optužena za pokušaj ubojstva novorođenčadi
• "Jenny s Novog Zelanda": Boris Johnson bio je samo još jedan pacijent