Dražen mi je dao ljubav, podršku, stalno mi je govorio - mali, završi školu, ali drž' se sporta. Jedino ćeš se tako izvući. Već je bio zvijezda, a prema meni koji sam imao samo sedam, osam, godina ponašao se kao da smo ravnopravni. Kad god je mogao, omogućio bi mi da budem s njim. Davao mi je neke bonove za pojesti. Nakon treninga, on bi pio Radensku, ja Pepsi! Kad je tragično umro, ubilo me to

Kad slušaš njegovu životnu priču, ne znaš bi li se prije nasmijao ili zaplakao. S usponima i padovima koji su ga obilježili poput tetovaža koje ne možeš skidati s tijela jer su duboko srasle s tkivom, danas je ipak čvrsto na nogama. A imao je, za ona YU vremena kada je odrastao, ispunjene sve pretpostavke da zaglavi najprije u kakvom domu i onda, naravno, u zatvoru. Trebalo je tu biti, gledajući socijalnu i obiteljsku anamnezu, i krađa i obijanja i premlaćivanja i zastrašivanja i nasilja i svega sličnog. Pa upravo zato ne možeš, a da se ne zapitaš: kud se od samog rođenja i prvih mu dana na ovom tako predivnom, a isto tako nepravednom svijetu, toliko sranja zalijepilo za tog dobrodušnog dečka kojeg samo čudom mistična, privlačna, izazovna i u ona vremena krajnje opasna ulica, nije ponijela nekim od brojnih puteva bez povratka. Putem gdje su, reći će sam bez zgražanja ili osude, završili mnogi koji je dobro poznavao.

Iz Mitrovice u - Vodnjan

- Gle, care, da ti kažem: s osam mjeseci umire mi majka. Rođen sam dolje, u Titovoj Mitrovici. Ubrzo, što ćemo, otac Šukrija kaže: idemo za Istru. Odredište: Vodnjan. Ej, nitko me ništa ne pita. A i što bi me i kako pitao. Tata se bavio s pravim ciganskim poslovima. Trgovina. Ono, na malo. Tu malo uzmeš, tu malo daš… Preživljavalo se nekako. Roba, tekstil, sve se radilo. Nego, mama… Mislim da je umrla na dan kad je umro i Tito. Rekli su mi poslije da je stari pobjegao iz JNA, iz Beograda, na sprovod. OK, par godina Mitrovice i mi za Vodnjan.

Dakle, tu se nešto trguje, nije baš da smo gladni. Četiri nas je braće i sestara. Sultana danas ima 46, Mevruz 44, Đavid 42 i ja 40. Tada, u Vodnjanu, mi smo malodobna djeca, brzo prilagodljivi, snalažljivi, ali djeca. I Cigani, Romi, zovi me kako hoćeš. Važno je samo da si čovjek. I onda novi šok – otac nas napušta! Odlazi čovjek, izbacio nas je, oženio se i otišao za drugim životom. Prije dva mjeseca, eto ti života, umro mi je na rukama. Ovako, kaže i namješta se u neku pozu pokušavajući predočiti taj strašan čin kad sin ispravnim, biološkim putem ispraća oca na vječni počinak. A da su im odnosi bili… Hm, može se samo pretpostaviti kakvi... 

No, Jetiš Eko Bajrami, taj dobri duh pulskog sporta i stadiona "Aldo Drosina", šišač trave, glavni portir s golemim, nezaobilaznim i zaraznim osmijehom, neformalna zvijezda VIP salona stadiona u kojem se u poluvremenima utakmica pojavljuju razni frajeri dogovarajući preprodaje kuća, auta, firmi ili nogometaša, e taj Eko Bajrami, on je duša NK Istre 1961. Gradska legenda. Onaj kojeg svi znaju i pozdravljaju, pa makar s njime nikad ni kavu nisu ni neće popiti, jer im se životni putevi neće tako poklopiti. (PIŠE Robert FRANK)

Povezane vijesti

• JETIŠ EKO BAJRAMI: JOSHUA JE GAZDA, A PULEV ME RAZOČARAO Od silne želje da stigne do pobjede, Bugarin je "izgorio"