Piše Robert Matteoni
Kad "igraju" gledatelji, sve je lakše i logičnije, destrukcija uvijek gubi
Bila je 1984. i iz ovog kuta čini mi se još jedna memorija prahistorije. Ali znate kako kažu stariji ljudi, u čije cipele svi uskočimo protokom vremena, što je više godina za nama to se čini da je brže prošlo. Dakle, iako je 42 godine od tog dana, detalje pamtim(o) dobro jer je intenzitet doživljaja bio maksimalan. Igrali smo Uljanik i Grobničan, odlučivali o prvaku lige Rijeka-Istra i promociju u Republičku ligu. U Uljanik smo dvije-tri godine prije stigli nas 4-5 juniora iz Istre, na poziv trenera Ivana Pržiklasa koji je momčad preuzeo po ispadanju u niže lige. Pržiklas je tada bio još jedan od zaposlenika Brodogradilišta, nekoć vrlo talentirani vezni igrač Istre u generaciji koja se pod Aldom Drosinom tretirala jednom od najznačajnijih u povijesti. Pržiklas je stvarao neku novu priču u Uljaniku, pomlađivao kadar. U dvije sezone se napredovalo dva ranga. U sezoni o kojoj govorim, Uljanik je bio pri vrhu i, tipično za Pulu, zaoštrila se rasprava da ne može grad imati dva kluba u višem rangu, ondašnjoj jakoj skupini Hrvatske lige. No, u svlačionici smo, u samačkom domu, pored male pošte, željeli u svakom slučaju osvojiti prvo mjesto, pa neka se politika, sportski savezi i naposljetku najvažniji »igrač« Brodogradilište Uljanik odrede prema našem statusu.
