PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ
Ti si samo hrana, Senade
Ne može tu k'o pas umrijeti, nije to za čovjeka, kroz suze govori prijatelj Senada Pondre. Grca. Zajedno su radili, zidarili, znaju se godinama. Primio bi ga on u svoj stan, bio je i sam beskućnik, ali kaže da jedva on stane u tu izbu koju je dobio na korištenje. Nema kako, nema s čime, ne zna koga pitati za pomoć. Senad leži u tom smeću, broji dane, odnosno noći. Jer sve je tamo noć. U toj pećini koja broji više štakora od stanovnika grada. Leži na nečemu što bi valjda trebao biti jastuk, omotan pokrivačem. Pokraj njega tava s ostacima hrane. Nesnosno smrdi. Po vlazi, urinu, ustajalosti, svemu. U nosnicama još dugo ostaje taj vonj. Ovo društvo vonja na propast. Možda zvuči previše ljutito, izrečeno u bijesu, ali društva koja dopuštaju da ljudi žive na ovakvim mjestima, da umiru u takvim ćumezima, ta društva zaslužuju da ne postoje.