Korona je kao i svugdje u svijetu obilježila ove mjesece, pa tako i prvih sto dana Plenkovićeve vlade, druge po redu u kojoj su mnogi najvažniji resori ostali u rukama ministara iz prve.

Bez obzira na to što premijer i HDZ i dalje nemaju konkurenciju, pogotovo ne s ljevice jer je SDP dezorijentiran, mlak, izgubljen i s minimalnom šansom za oporavak, ne može se reći da su ova tri mjeseca za Plenkovićev kabinet bila ležerna i laka.

Pucnjava pred Banskim dvorima, drastičan porast novozaraženih, afera Janaf, oštri duel predsjednika države i premijera samo su neki od događaja koji su potresali Hrvatsku. Bilo je i ugodnih pomaka, prije svega nastojanja da se smanji govor mržnje i ekstremizam i radikalizam, usmjeren prema nacionalnim manjinama. Prošla je i turistička sezona, bolje od očekivanja, ali lošije nego što je mogla biti.

Ukratko, bilo je svega i svačega, a Hrvati kao da su se naučili živjeti u sustavu gdje sve odluke donosi jedna stranka i jedan čovjek i gdje nema prave političke konkurencije. Danas Andrej Plenković suvereno vlada političkom scenom, priznaju mu to i građani kojima HDZ nikako nije drag. Naprosto nema konkurencije.

Verbalni obračun Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića nitko nije dočekao baš s oduševljenjem. Pale su teške riječi, više su se obojica koncentrirala na ono što je bilo, a manje na ono što danas jest. Neki su Milanovićeve verbalne eskapade doživjeli kao jedini pokušaj opozicije u odnosu na trenutačnu vlast, ali se na kraju sve svelo na povratak u prošlost, osobne uvrede i nivo kakav se ne očekuje od čelnih ljudi države koja je pred velikim izazovima. Sigurno je samo to da Milanović nije bio pokretač mržnje, već da je epicentar mnogo bliži stranci koju sada Plenković vodi, kao što je sigurno da sam premijer ulaže velike napore da Hrvatska napokon postane pristojna europska država u kojoj neće biti prijetećeg ekstremizma.

Ali, ta verbalna opereta je za sada završena i bilo bi krajnje neodgovorno da vlada nastavi s tihim bojkotom šefa države i da se u političkom životu sve svede na natezanja Pantovčaka i Banskih dvora. Isto tako mnogo od onoga što je Milanović izrekao posljednjih dana treba uzeti ozbiljno, prije svega o načinu funkcioniranja famoznog nacionalnog Stožera civilne zaštite. Potpuno je jasno da gubimo bitku protiv korone, kaotična je situacija i u zdravstvu i ovaj light švedski model kojim nastojimo spasiti gospodarstvo, ali ugrožavamo i zdravstveni sustav i građane ne daje rezultate.

Nitko ne priželjkuje lockdown, ali u ovih sto dana nacionalni Stožer učinio je nevjerojatni broj grešaka. Prva, dopustio je u ljeto da noćni klubovi unište sezonu, što je rezultiralo odlaskom turista mnogo prije nego što bi to bilo da nismo naglo zabilježili porast zaraženih. Svadbe, razne vjerske manifestacije i nepotrebna okupljanja većeg broja ljudi donijeli su štetu hrvatskom gospodarstvu, a Stožer je pokazao da je produžena ruka politike koja popušta raznim pritiscima.

Drugo, potpuno je zapušteno zdravstvo, dugovi veledrogerijama su eksplodirali, liječnici i sestre ostavljeni su na milost i nemilost događajima koji sada dramatično prijete cijelom sustavu. Vlada je imala samo jedan cilj, a to je da se sačuva ekonomija i da više ne bude prisiljena firmama davati milijarde da prežive. Taj je strah, nažalost, doveo do toga gdje smo danas, a kada samo u Zagrebu dnevno ima više od 1000 zaraženih posve je jasno da će se nešto morati učiniti. Europski premijeri, koji su također pred zidom, od talijanskog Giuseppe Contea, britanskog Borisa Johnsona, slovenskog Janeza Janše, austrijskog Sebastiana Kurza pa sve do njemačke kancelarke Angele Merkel, bili su odlučniji i krenuli prema mjerama koje će sigurno štetiti gospodarstvu, ali će pomoći smirivanju stanja. Mi čekamo, iako nitko ne zna što čekamo u trenutku kada je zdravstveno osoblje na koljenima, a nije isključeno ni da nećemo imati dovoljno respiratora. Ako je jedini cilj da zaposleni u zdravstvu ne dobiju ni božićnice, a rade za primanja koja su katastrofalno niska u odnosu na sve u Europi, onda je zaista vrijeme da se zapitamo je li resor zdravstva u Plenkovićevoj vladi pred krajem.

Afera Janaf razotkrila je sve ono što dobro znamo od prije, da u Hrvatskoj postoje privilegirani, nedodirljivi i da na kraju javnost nikada do kraja ne sazna pozadinu tih, zapravo, gadljivih afera. Stvarno je nemoguće da nitko godinama nije znao za bogaćenje Dragana Kovačevića, za stanove koje je kupovao, klub koji je imao da jača svoj položaj i brani svoju poziciju. Kao što je krajnje čudno da nitko nije znao za poslove Josipe Rimac. Nažalost, to je hrvatska stvarnost i gotovo smo se pomirili da živimo u takvom okruženju.

Događaj pred Banskim dvorima svakako je krajnje zabrinjavajući. Suludi i zločinački napad svakako je još jedan pokazatelj društva u kojem živimo, prije svega zbog činjenice da mnogi imaju kod kuće arsenal oružja, da se mladi ljudi na društvenim mrežama slikaju s oružjem, pa i nastavnice u školi, a da reagiramo tek kada se dogodi nešto dramatično. Strašno je i saznanje da mnogi mladi odrastaju u atmosferi mržnje, a da odgojne institucije ne čine ništa da im ukažu na to. Mnogima, prije svega u malim sredinama, u glavi još uvijek traje rat, koji je, kako je Milanović u više navrata rekao, završio. I nema nikakve potrebe za držanjem oružja i indoktrinacijom mladih ljudi.

Vlada Andreja Plenkovića zaista je učinila velike napore da se jednom zauvijek prekine sa spiralom mržnje. Treba odati priznanje generalu Tomi Medvedu koji je imao snage, usprkos osobnoj tragediji koju ima iza sebe iz devedesetih, da sudjeluje u tom procesu, iskreno i hrabro. Svakako je to jedan od najboljih poteza vlade u ovih prvih sto dana.

Kada je riječ o politici, Plenković može i dalje reći da je sretan čovjek. S takvom opozicijom lako je voditi vladu, bez obzira na iskušenja kojih nije bilo malo. Ovo što premijer doživljava od opozicije su samo ubodi komaraca koje vješti komunikator kao što je on lako neutralizira. Građani su zapravo sretni da državu vodi čovjek u kojeg imaju povjerenja. Plenković vješto kormilari i vlastitom vladom, a već u prošlom mandatu je pokazao da je spreman na sječu vlastitih ministara koje je do jučer zdušno branio.

A što je s Europom, koju premijer toliko zagovara? Bombardirali su nas vijestima da stižu puste milijarde, kojih i dalje nema. Sada gradimo proračun za sljedeću godinu upravo na tim novcima, a računati na EU - kada je riječ o financijama - jako je skliski teren. Teško je predvidjeti i što nas čeka zbog činjenice da se zatvaraju gospodarstva Njemačke i Italije, naših prvih partnera. Što nas čeka tokom zime ako se epidemija nastavi ovim tempom? Sve su to teška pitanja s kojima se Andrej Plenković susreće, a tek će se susretati sljedećih sto dana, bez obzira što opozicija, takva kakva jest, ne traži prave odgovore na njih.

Povezane vijesti

• Crobarometar: Plenković popularniji od Milanovića
• Plenković o Milanovićevoj kandidaturi: Ovo je demokratska država i SVATKO SE MOŽE KANDIDIRATI
• Nije mi jasno kako se Milanović koji je napravio toliki dug može kandidirati