Nogometna bajka
Tri turnira za zaborav, tri za vječnost. Ovako je Hrvatska gradila svoju mundijalsku legendu
(Pixsell)
Svjetska prvenstva su, što se hrvatske reprezentacije tiče, u ovom trenutku pravilno raspoređena. Tri su donijela čudesne dosege i uspomene za vječnost, a isto toliko ih je bilo za brzi zaborav. Zato je možda najbolje započeti prebiranje po sjećanjima baš na tim bolnim točkama i ostaviti šećer za kraj, s time da u tu nesretnu kategoriju može ući i Južna Afrika 2010. jer to je jedina globalna smotra na koju se Hrvatska, tada pod vodstvom Slavena Bilića, nije kvalificirala.
Mundial u Južnoj Koreji i Japanu 2002. je donio minimalne poraze (0:1) od Meksika i Ekvadora, između kojih se ugurala senzacionalna pobjeda nad Italijom (2:1), što je bilo dostatno za treće mjesto u skupini G i ispadanje. Tada je izbornik bio Mirko Jozić, a četiri godine kasnije tu ulogu je u Njemačkoj imao Zlatko Cico Kranjčar. Epilog je bio isti. Poraz od tada aktualnog svjetskog prvaka Brazila (0:1) i neriješeni rezultati s Japanom (0:0) i Australijom (2:2) značili su treće mjesto u skupini F.
Idući Mundial je propušten, a u Brazilu 2014. stigla je nova bolna frustracija. Otvaranje s domaćinom okončano je porazom (1:3), začinjenim ljutnjom na suca zvanog Yuichi Nishimura. Naime, taj Japanac je počastio Brazilce nepostojećim jedanaestercem u 71. minuti, koji je Neymar pretvorio u gol za njihovo vodstvo 2:1.
Drugo kolo skupine A iznjedrilo je vodopade optimizma jer je tadašnji izbornik Niko Kovač složio taktiku za deklasiranje Kameruna (4:0). Suparnik je, doduše, od 40. minute igrao bez isključenog Alexa Songa, s time da je tada na semaforu pisalo 1:0, ali to nije umanjilo navijačku euforiju, koja je uskoro tresnula na tlo i razbila se na milijune komada. Naime, Hrvatska je u zadnjem kolu izgubila od Meksika (1:3) i još je dobro prošla.
Vatrene je poslije srebra u Rusiji dočekalo pola milijuna ljudi/Foto PIXSELL
I to je to, kada je u pitanju gorčina. Ono slatko, čudesno i nezaboravno prvi put je bilo na meniju u Francuskoj 1998. Bio je to debitantski nastup hrvatske reprezentacije na globalnim smotrama. Ćiro Blažević složio je momčad prepunu karaktera koju je djelomično pomazio i ždrijeb. Naime, u skupini H suparnici su, pored Argentine, bili također debitanti, Jamajka i Japan. Povrh toga, redoslijed utakmica je bio iznimno povoljan.
Za početak je savladana Jamajka (3:1), a Mario Stanić se upisao u povijest kao strijelac prvog gola Hrvatske na Mundialima. Zatim je pao i Japan (1:0), zahvaljujući čudesnim obranama Dražena Ladića i majstorstvu Davora Šukera koji je na kraju balade bio najbolji strijelac tog Svjetskog prvenstva sa šest postignutih golova. Minimalni poraz od Argentine (0:1) nije imao veliki značaj.
Prvo odličje
U osmini finala odigrana je tvrda utakmica s Rumunjskom (1:0), od koje će se pamtiti samo krajnji rezultat i Šukerovo mjerenje pulsa prije izvođenja jedanaesterca za pobjedu. Nakon toga je stigla poslastica, u obliku četvrtfinala s Njemačkom. Naime, EURO 1996. u Engleskoj donio je Elf u istoj fazi natjecanja i poraz (1:2), protkan bijesom zbog odluka suca Leifa Sundella iz Švedske, koji je u 56. minuti pokazao drugi žuti karton Igoru Štimcu i priznao pobjedonosni gol Mathiasa Sammera, iako je prije toga Marcus Babbel napravio prekršaj na Nikoli Jerkanu.
Novi dvoboj dvije godine kasnije djelovao je kao idealna prilika za ravnanje računa. Njemačka je bila bolja u prvom dijelu, no Ladić je opet briljirao na golu. U 40. minuti je Christian Wörns sašio Šukera na centru i priskrbio si crveni karton, i to je bilo to. Red Ladićevih obrana i golovi Roberta Jarnija i Gorana Vlaovića bacili su Elf na koljena. Šuker je, pak, postavio konačan rezultat (3:0).
Polufinale protiv domaćina bilo je bolno jer je iznjedrilo poraz (2:1) i jedina dva gola Liliana Thurama u, kako će se kasnije pokazati, 142 nastupa za Francusku. No, zato je utakmica za treće mjesto raspametila naciju. Golovi Roberta Prosinečkog i Šukera te novi set Ladićevih intervencija donijeli su pobjedu nad Nizozemskom (2:1) i vjeru u blistavu budućnost. Tada baš nitko nije mislio da će Hrvatska do idućeg prolaska skupine na Mundialu čekati dva desetljeća.
Društveni fenomen
Ljeto 2018. godine zauvijek će ostati upisano zlatnim slovima u povijest hrvatskog nogometa. Iako je kraj te bajke iz Rusije donio poraz od Francuske u finalu (2:4), osjećaj je bio jednak osvajanju svjetskog naslova. Jednostavno, hrvatska nogometna reprezentacija tada je nadrasla sportske okvire i postala društveni fenomen koji je ujedinio zemlju od Iloka do Dubrovnika, a Zlatko Dalić je postao ultimativni heroj nacije.
Bogata povijest ispadanja u prvoj fazi natjecanja nije nudila pretjerano puno razloga za optimizam. U središtu pažnje bili su superteškaši poput Njemačke, Brazila, Francuske i Argentine, a Hrvatsku se gledalo kao reprezentaciju sposobnu za dobar rezultat, ali ne i za povijesni iskorak. No, to se promijenilo nakon stopostotnog učinka u skupini D. Tu su redom padali Nigerija (2:0), Argentina (3:0) i Island (2:1).
Povrh toga, i ždrijeb se otvorio. Barem se tako činilo na prvu. Naime, osmina finala protiv Danske odlučena je kroz jedanaesterce (1:1, 3:2), uz snažan pečat obrana Danijela Subašića, a na idućoj stepenici čekala je Rusija koja je na isti način senzacionalno eliminirala Španjolsku (1:1, 4:3). Zbornaja se, međutim pokazala kao tvrd orah. Još jednom se otišlo do jedanaesteraca i opet je Subašić presudio (2:2, 4:3).
Vrhunac se dogodio u polufinalu protiv Engleske. Nakon ranog gola Gordog Albiona činilo se da će hrvatski san završiti na korak do cilja. Međutim, Ivan Perišić je poentirao za izjednačenje, a Mario Mandžukić je u produžetku režirao preokret za povijest i veliki finale u kojem je Francusku pogurao sudac Nestor Pitana. Hrvatska je u velikom dijelu te utakmice bila ravnopravan, pa i bolji suparnik, no odlučili su detalji, sreća i argentinski djelitelj (ne)pravde. Luka Modrić je te godine osvojio Zlatnu loptu.
Rusija 2018. pokazala je da i mala zemlja može sanjati velike snove, a to je potvrđeno u Kataru 2022. Jedini Mundial održan u zimskim mjesecima opet je bacio naciju u trans. Pobjeda nad Kanadom (4:1), uokvirena remijima bez golova s Marokom i Belgijom, značila je proboj kroz skupinu F, a nokaut faza je pokazala da Hrvatska ne može bez dramatičnih završnica. U osmini finala eliminiran je Japan, naravno, s bijele točke (1:1, 3:1). Zatim je na red stigao Brazil.
Osnovni dio te utakmice završio je bez golova, a na kraju prvog dijela produžetka Neymar je savladao Dominika Livakovića. Cijeli svijet je u tom trenutku pomislio da to to. Zapravo, skoro cijeli. U 117. minuti sijevnula je brza akcija koju je Mislav Oršić okrunio asistencijom za gol Brune Petkovića. Izvođenje jedanaesteraca je, naravno, otišlo na hrvatsku stranu (4:2). U polufinalu je Argentina bila prekrupan zalogaj (0:3), a utakmica za treće mjesto okončana je pobjedom nad Marokom (2:1) i drugom uzastopnom medaljom, odnosno trećom u šest nastupa na globalnim smotrama.
