U sklopu vrlo dojmljive manifestacije Dan nogometa - kroz pravnu, povijesnu i diplomatsku perspektivu - održan na Pravnom fakultetu u Rijeci, bilo je vrlo zanimljivih tema. Završni panel bio je, međutim, drugačiji u odnosu na pravne i institucionalne tematike. U njemu su sudjelovali akteri prvog brončanog pohoda hrvatske nogometne reprezentacije, ondašnji predsjednik HNS-a Branko Mikša, izvršni direktor HNS-a Duško Grabovac te igrači Mario Stanić, Goran Vlaović i Dario Šimić. Moderator tog panela bio je Robert Matteoni, kolumnist Sportskih Novosti i Glasa Istre, koji je jedan od najupućenijih kroničara stvaranja i razvoja sjajne brončane generacije iz 1990-ih.

Klubovi slijednici

- Mislim da je važno kazati kako je ta generacija zapravo izvorište imala u čileanskoj selekciji U-20, kada je šest naših igrača bilo važnim akterima osvajanja svjetskog zlata. Oni su se pripremali godinama u Medulinu, kroz selekcije NSJ, pa sam tu s njima ostvario prve kontakte i zadržao ih do danas, gotovo 40 godina - kazao je Matteoni, kojeg smo pitali u početku o samom skupu u Rijeci. - Izvrsna manifestacija je u pitanju, što me ne čudi jer izv. prof. dr. sc. Vanja Smokvina, osim što je voditelj Centra za sportsko pravo, politike u sportu i sportsku diplomaciju, nositelj Jean Monnet katedre iz EU sportskog prava, politika u sportu i sportske diplomacije, je iznad svega nogometni zaljubljenik. Smokvina je prodekan pravnog fakulteta u Rijeci, a važno je naglasiti da je upravo dobio i drugi mandat u najvišoj arbitražnoj instituciji sporta, CAS. Prof. Smokvina ima samo 40 godina i iznimno je dojmljiva njegova akademska evolucija i od velike koristi za hrvatski nogomet i sport uopće. Što se tema tiče, bilo ih je zbilja odličnih.

Koje biste istaknuli?

- Pa recimo, tema Klubovi slijednici - između prava i tradicije, koja je tretirala kako se preuzima nasljeđe klubova prije Drugog svjetskog rata, ili u novije vrijeme nakon stečajeva, ili nekih drugih opcija koja klubove primorava na promjene. O tome je iz kuta HNS-a govorio Vlado Iveta, dok je vrlo zanimljivo i konkretno bilo tumačenje slučaja "Dinamo" od strane dva profesora sa zagrebačkog pravnog fakulteta, prof. dr. Siniše Petrovića i dipl. iur Petra Ceronje. Ukratko, oni su pravnom ekspertizom pokazali da Dinamo nije nasljednik Građanskog, a da i onaj klub koji danas egzistira nije slijednik dioničkog društva koji je prije više od dva desetljeća ugašen, zajedno s dugovanjima. Slično je bilo i predavanje izv. prof. Marinka Lazzaricha s riječkog sveučilišta, a koji je temeljito objasnio povijesni kontekst postojanja HNK Rijeke. Te priče su važne jer većina klubova Hrvatske, zbog velikih mijena u društvu, imaju kompleksnu povijest, isprepletene tradicije i dvojbena naslijeđa. Lazzarich je inače sociolog i bilo mi ga je drago sresti nakon dugo vremena, jer smo bili protivnici u juniorskim danima Rijeke i Istre, kasnih 1970-ih godina - dodao je Matteoni.

1998. godina?

- Uvijek se lijepo vratiti na te dane kada ste u društvu onih koji su stvarali tu legendu. Sve njih sretnem puno puta u raznim situacijama u nogometu i eventima, ali ovako je drugačije. S pričom iz 1998. godine, odnosno godina koje su vodile tom senzacionalnom uspjehu, imate dojam da ste se vratili u vremenski kontekst pa to oživi memorije i emotivno prisjećanje.

Tuđmanova ekskluziva

Možete li izdvojiti neke posebnosti, od svakog sudionika u panelu? Recimo, Branko Mikša, nekad gradonačelnik Zagreba, bio je određen od strane predsjednika Tuđmana da vodi HNS uoči Francuske 98’?

- Ha, pokojni predsjednik određivao je sve predsjednike HNS-a dok je bio živ, pa tako i Mikšu. Upravo je on govorio o tome da je Tuđman bio strastveni ljubitelj nogometa i aktivno mu pomogao. Određivao je puno toga, pa sam pola u šali i pola u zbilji pitao Mikšu je li uz pokojnog Ćiru Blaževića sudjelovao u izborima momčadi. Odgovorio je da nije krojio sastav, ali znakovito dodao da je svakako imao utjecaja na Ćiru.

Postoji li iz francuskih dana neka posebnija anegdota?

- Sukladno ovom skupu u Rijeci, Mikša je istaknuo da je nogomet bio ne samo važan za narod u kontekstu natjecanja, nego je bio i vrlo važan alat diplomacije. Pričao je u tom kontekstu da se na utakmici četvrtfinala protiv Njemačke očekivalo da će se sastati kancelar Helmuth Kohl i Tuđman. Bilo je to vrijeme kada predsjednik Tuđman nije bio baš dobro viđen u vrhu europske politike, odnosno Hrvatska nije imala baš dobru fazu odnosa s Nijemcima. Kohl i Tuđman nisu se sreli prije utakmice, ali jesu u poluvremenu, gdje je njemački kancelar kazao da je dobra utakmica, a Tuđman mu uzvratio da je još bolji rezultat. Kako je Mikša dalje kazao, Kohl je predvidio još golova, a Tuđman je uzvratio "da, ali na našoj strani".

Meni je otkriće bilo to što je Mikša kazao da su se Kohl i Tuđman ipak uspjeli naći u četiri oka nakon utakmice, u posebnoj prostoriji te da su kroz desetak minuta postigli neke dogovore, prije svega na otopljavanju odnosa Hrvatske i Njemačke te otvorili opet put zajedničke intenzivnije suradnje.

- Ono što je osobno s moje strane, to je da sam kašnjenje predsjednika Tuđmana na izlasku sa stadiona u prvi tren shvatio kao da je otišao na neki drugi izlaz. Imao sam 15-ak minuta stresa, jer me glavni urednik stalno zivkao i pitao "imaš li izjave Tuđmana" obzirom da sam to obećao. Sada i znam odakle kašnjenje, iako je sve za moj posao dobro završilo jer Tuđman je bio toliko ushićen da mi je dao 6-7 minuta intervjua, ekskluzivno - prisjetio se Matteoni.

Duško Grabovac je bio, uz Mladena Vedriša, predvodnik osamostaljivanja HNS-a i stvaranja hrvatske reprezentacije 1990-ih?

- Da, Grabovac je iznimno važan akter povijesti hrvatskog nogometa, a o tim odvajanjima od FSJ, pa organizaciji prve utakmice, i to sa SAD-om u Zagrebu, kada su tiskali dva plakata. Jedan za Hrvatsku, o međudržavnoj utakmici, a drugi za šire okruženje u kontekst međunarodnog susreta. HNS još nije bio odvojen od FSJ-a i moralo se pravno zaštiti organizaciju, da je ne bi netko blokirao. Ta je utakmica bila osobito važna i za Hrvatsku na simboličnom, geopolitičkom planu. Naime, dolazak SAD-a u Maksimir bila je jasna politička poruka Amerikanaca da podržavaju Hrvatsku te je imala velikog političkog odjeka.

Mario Stanić bio je strijelac prvog gola Hrvatske na Mundijalima?

- Mario je sjajan momak, upoznao sam ga još kad je došao u Maksimir, i to nakon što je s malo torba jedva nekako izašao iz opkoljenog Sarajeva. Pričao je o tome, naglašavajući da nije mogao tada ni u najljepšem snu pomisliti da bi mogao ostvariti ni približnu karijeru koju je ostvario. Pogotovo ne da će igrati na Mundijalu, postići prvi gol i osjetiti radost osvajanja brončane medalje. Bila je zgodna priča kako je Blaževića najprije odbio kad ga je pred Francusku pozvao na stranu i kazao da li bi mogao igrati desnog beka. Odbio je, kaže Stanić, ali šefa, kako su igrači zvali Ćiru, to nije diralo. Rekao mu je, slušaj, ajde ti sada u sobu i dođi mi za dan-dva sa stavom da prihvaćaš. Ako ne...

I bijaše tako Stanić desni bek, a ujedno i strijelac prvog gola s Jamajkom. Goran Vlaović je bio strijelac prvog gola uopće na velikim turnirima Hrvatske?

Vlaović ugasio ton

- Da, pričao je o tome Goran s posebnom emocijom, jer gol protiv Turaka u Sheffieldu bio je senzacionalan doživljaj za sve nas koji smo tamo bili. Turci su bili višestruko brojniji od naših, a njihova galama bila je zaglušujuća cijelu utakmicu. Kad je Vlaović poentirao, kao da je netko ugasio ton na stadionu, a čuli su se samo naši malobrojni navijači iza gola gdje je pao pogodak. Vlaović je ustvrdio, i svi su se složili, da je upravo na EURU 96 u Engleskoj stvoren preduvjet da se dvije godine kasnije, uz to veliko iskustvo, iskoristi kvaliteta Vatrenih i ostvari bronca. Stanić je dodao, opet uz potvrdu svih, da je ta bronca temelj na kojem je Hrvatska napravila veliki iskorak, i stvorila reprezentativni pravac na kojem se, kasnije, događao pohod na srebro u Rusiji i broncu u Katar.

Naposljetku Šimić, koji je najmlađi.

- On je istaknuo kako je ta generacija bila sjajna jer je njega i druge mlađe primala otvorena srca i pomagala im da postanu važni igrači. Jedna od tema nam je bila kako se teško nakon tako velikog uspjeha, pogotovo igračima koji su igrali u velikim klubovima Europe, vratiti u našu zbilju i raditi u tzv. folklornim uvjetima i odnosima hrvatskog nogometa. Šimićeva je priča u tom smislu drugačija od drugih jer se uhvatio u koštac s lošim statusom nogometaša u HNL-u i s Mariom Jurićem je pokrenuo HUNS, nogometni sindikat 2010. U trinaest godina napravili su iznimno važne stvari za poboljšanje statusa igrača. Naravno, dotakao se i aktualnih mu zaduženja u Dinamu, što je ipak odveć kompleksna priča za ovu priliku - zaključio je Matteoni.