Irenu Kolesar, veliku kazališnu i filmsku glumicu, najšira publika poznaje kao Slavicu, junakinju istoimenog filma Vjekoslava Afrića iz 1947. Bio je to prvi poslijeratni film u bivšoj Jugoslaviji, a s tom je ulogom, kako piše filmski kritičar Nenad Polimac, Irena Kolesar (Slavonski Brod, 22. studeni 1925. - Zagreb, 3. rujna 2002.), "postala prva hrvatska filmska zvijezda, koju su na ulicama salijetali kao da je riječ o Vivien Leigh ili Lani Turner". "Slavica" je, "imala gotovo dva milijuna gledatelja u poratnoj Jugoslaviji, što je rekord kojem se nekoliko godina kasnije uspjela približiti jedino hollywoodska glazbena komedija 'Bal na vodi'". Neosporna je činjenica da je Slavica obilježila karijeru Irene Kolesar, no ova je velika glumica i iznimno skromna osoba, ostvarila brojne druge filmske i antologijske kazališne uloge u kazališnim kućama tadašnje države. Radila je s najvećim redateljima i glumcima svoga doba - od Bojana Stupice i Marka Foteza, Marije Crnobori, Svetlane Bojković, Elizabete Seke Sabljić, Relje Bašića… Glumačku karijeru je prekinula u 47. godini, vratila se iz Beograda u Zagreb. Živjela je iznimno skromno s malom mirovinom, a preminula je 2002. u zagrebačkom Domu umirovljenika. No, nije zaboravljena. Velike zasluge za to ima Vladimir Balašćak, glumac i rođak Irene Kolesar, autor knjige "Osmeh porculanske figurine", monografije Irene Kolesar, koja je objavljena na samom kraju 2020. godine u izdanju Društva Rusina Srijemska Mitrovica i NAR-a, Novi Sad. Sadržajno ali i dokumentima i fotografijama iznimno bogato djelo, više je nego dovoljan razlog za razgovor s Vladimirom Balašćakom.

Nije zaboravljena

- Građu za knjigu "Osmeh porculanske figurine", monografiju o Ireni Kolesar, prikupljali ste više od dva desetljeća ili kako piše u bilješci o priređivaču, pola svog života. Vaša je, možemo reći, životna misija njegovanja sjećanja na poznatu dramsku i filmsku umjetnicu Irenu Kolesar imala dva razloga - umjetnički i obiteljski.

- Irenu Kolesar i mene povezuje naše zajedničko rusinsko podrijetlo i jedno mjesto, gdje je anđelu u letu ispalo pero i u dodiru sa zemljom stvorilo malo selo u fruškogorskom gorju, Berkasovo, mjesto naših djetinjstava, i mog i njenog, zatim kazalište, koje ne može direktno promijeniti svijet, ali može biti onaj kamenčić u cipeli koji žulja i napominje da svijet možemo učiniti boljim.

Irena je trajno utjecala na moj put, da kao i ona pokušam, borim se i stvaram ljepši svijet za ljude. To je ono što nas spaja i to su naše misije.

- Knjiga je impresivna: prikupili ste i objedinili više od 100 dokumenata, fotografija, svjedočanstava, novinskih članaka… o velikoj glumici Ireni Kolesar. Što smatrate najdragocjenijim materijalom?

- Ono najdragocjenije što nosim je osjećaj i potvrda da Irena Kolesar nije zaboravljena, mada mi se tako na tren učinilo, ali čak naprotiv, ona je tu i uvijek će biti. Ona je napravila temelje filmu i kazalištu i na tim temeljima se dalje gradilo. Ne mogu posebno izdvojiti koji mi je dio materijala najbitniji, ali mogu slobodno reći, sve mi je najbitnije i sve mi je podjednako važno. Njena sjećanja iz rata, svjedočanstva o borbi protiv nacizma, stvaranje magije kazališta u toku rata, pisamca Bele i Miroslava Krleže, Ive Andrića, riječi svih njenih kolega koji njen rad i ličnost stavljaju na mjesto koje zaslužuje... onda ta lirska pisma Baškima Fehmiua, brata Bekima Fehmiua od kojih bi se mogla napraviti knjiga krasne ljubavne poezije…. Sve je to divno, i za to je vrijedilo živjeti.

Dugujem neizmjernu zahvalnost svima koji su svoju riječ utkali u knjigu o Ireni, posebno gospodinu Rajku Grliću i gospođi Miri Šuvar, bez čije suradnje ne bi bilo ni "Osmeha porculanske figurine".

Veliki pijetet

- Koliko je bilo teško doći do građe za knjigu? Prikupili ste materijal i iz brojnih ustanova, kazališta čija je članica ansambala bila Irena Kolesar. Prijatelji i kolege, a riječ je u najvećem broju o poznatim umjetnicima i osobama iz javnog života, Irenu Kolesar redom opisuju kao veliku glumicu, plemenitu, nenametljivu i samozatajnu osobu. Kakva je za Vas bila Irena?

- Pisanje i sakupljanje građe o Ireni, počeo sam još dok je Irena bila živa, još od druženja s Marijom Crnobori. Teško je bilo.... bio sam tada student, sredstva za kulturu i umjetnost mizerna, ali volja i entuzijazam bili su ogromni i nepresušni. Moja je velika sreća bila da sam postao najmlađi član ansambla predstave "Sarajevska audicija". To mi je omogućilo brojne kazališne turneje, susrete s ljudima i lakši dolazak do materijala. Znao sam juriti diljem cijele Hrvatske i bivšeg ex Yu prostora, radi samo jedne ili dvije fotografije i pisma. To mogu samo luđaci i zaluđenici. Nema granice, nema prepreke kad je umjetnost u pitanju. To je ljubav. Potrajalo je to, skoro više od dva desetljeća, ali vrijedilo je. Na kraju se sve poteškoće brzo zaborave i u sjećanju ostaju samo krasne stvari. I knjiga. Koja nije niti moja, niti Irenina, nego svih nas i sjećanje na vitalnost jednog vremena.

Već na spomen Ireninog imena, sva vrata su mi se svugdje i s osmijehom otvarala: i Odsjeka za povijest kazališta HAZU-a, Pozorišnog muzeja Srbije, HNK-a Zadar, beogradskog Jugoslavenskog dramskog pozorišta, Dubrovačkih ljetnih igara… Sve kolege, kolegice, kritičari, bez iznimke svi su mi rado izlazili u susret, s velikim pijetetom prema Ireni. To mnogo o njoj govori.

Njezina životna priča nadmašuje sve kazališne i filmske priče koje je tumačila. O tome svjedoče svi. Nasmijana, na izgled krhka, ali veoma hrabra, veliki entuzijast, znala je stvari postaviti na pravo mjesto. Znala je bez patetike pričati o ratnim danima, kad se nije imalo vremena tugovati za poginulim drugovima, o smrti, strahu, gladi i ljubavi.

Nikad nije voljela pričati o nagradama i odlikovanjima. Malo je poznato da je na Prezidijumu Narodne Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije 24. svibnja 1950., kojim je predsjedao dr. Ivan Ribar, na prijedlog Josipa Broza Tita, Irena Kolesar odlikovana za istaknuti heroizam i zasluge, i to Ordenom za hrabrost i Ordenom zasluge za narod III. reda. Da me sad čuje ljutila bi se i rekla: "Ja se nisam borila za ordenje, nego za slobodu svih naroda, bez izuzetka". To je bila ona. Sjećala se djetinjstva, mirisa lipe u selu Berkasovu, gdje je odrastala kod bake i djeda, zatim Slavonskog Broda kojeg je oduvijek s velikom ljubavlju spominjala. Žao mi je što se rano povukla. Uvjeren sam da se razboljela kad se razboljela i Jugoslavija. Sa zemljom za koju se borila, koju je stvarala i koju je umjetnošću gradila otišla je tiho i ona. S osmijehom porculanske figurine koji potvrđuje da zaborav ne postoji i da je sjećanje vječno.

Moji susreti s ljudima koji su o njoj govorili, poput Relje Bašića, Marije Crnobori, Predraga Ejdusa, Ivana Bekjareva, Jelisavete Sablić, Svetlane Bojković, Branke Petrić Fehmiu, Branke Veselinović, Rade Đuričin, Mire Šuvar, samo su mi potvrdili to da je Irena bila simbol jednog vremena, jednog revolucionarnog žara i entuzijazma kakav se danas rijetko može sresti.

Nakon filma "Slavica" statistika na ovim prostorima bilježi nagli porast broja imena Slavica i Irena. Ljudi su ta imena davali svojim novorođenim djevojčicama. Za to je valjalo živjeti, i da nije ništa drugo napravila, to je više nego dovoljno i tako veličanstveno i puno ljubavi.

Dubrovačka Ofelija

- Za potrebe knjige intervjuirali ste i nekoliko velikih umjetnika i umjetnica, a među njima je i bliska prijateljica Irene Kolesar, Marija Crnobori, velika glumica rođena u Banjolama. Možete li nešto reći o tim susretima?

- Svaki susret je priča za sebe, bajka puna najljepših i najdubljih ljudskih emocija. Marija Crnobori je tako jednostavno i s lakoćom pričala o životu, o teškim životnim stanjima, o smrti, što je bilo svojstveno samo njoj, posljednjoj europskoj tragetkinji. Prvo što je učinila, dovela me do jedne klupe u parku ispred gradilišta Jugoslavenskog dramskog pozorišta, sjeli smo na klupu, i onda je kazala: "Vidiš, tu gdje si sjeo, sjedila je Irena Kolesar, tu smo sjedile skupa". Recitirala mi je Raičkovića i Ireninu omiljenu poeziju, svrstala je Kolesaricu u vrhovnu Talijinu sveštenicu. Pokušala je sakriti koliko je bila tužna zbog Irenine samoće i bolesti, ali nije mogla suzdržati suze. Na kraju smo oboje plakali, ali je Marija to vješto projicirala, govoreći da mi sad plačemo od sreće, jer pred nama niče iz zgarišta novo Jugoslavensko dramsko pozorište, a oboje smo mislili na Irenu. Bile su veliki intimusi. Marija joj je bila kao starija sestra.

- O Ireni vrlo iskreno, s dubokim poštovanjem govore zaista brojne legende svijeta umjetnosti.

- Mira Stupica je na vrckast, šaljiv način opisivala tko je sve bio ludo zaljubljen u čuvenu Slavicu, te kako je bila ljubomorna na Ireninu vitku liniju, ali i o ozbiljnom radu Bojana Stupice, koji je iz tadašnje Jugoslavije pokupio najbolje kazališne djelatnike i stvorio jedno neuništivo kazalište. U tom kazalištu je bila i Irena. Što je skromnija bila, sve je veći magnet postajala za ljude koji su je obožavali.

Branka Veselinović se u 101. godini do sitnih detalja sjećala Irene i napominjala da je Irena svoj umjetnički rad ugradila i u osnivanje Ateljea 212, HNK-a Zadar, odigravši tamo prvu profesionalnu predstavu "Dom Bernarde Albe", te da je Irena desetljećima bila zaštitni znak Dubrovnika, jer je Ofeliju igrala više od stotinu puta.

Predrag Ejdus je žalio što Irena nije radila na kazališnim akademijama, da svoju ratnu kazališnu školu i svoje znanje prenosi na nove generacije.

Ivan Bekjarev je potresno govorio o njenoj skromnosti i kazao: "Ako je nekom skromnost bila mana, onda je to Ireni".

Branka Petrić Fehmiu je naglasila: "Ako je život trka, ona je svoj cilj postigla", govoreći o svojevrsnom gledalačkom fenomenu, koji je trajao desetljećima kasnije.

Svetlana Bojković se sjećala ozbiljnog repertoara i uloga koje je Irena ostvarila.

Relja Bašić, taj krasni i grandiozni gospodin hrvatskog glumišta, spremio mi je afiše, programe, fotografije, stare kazališne ulaznice, sve je divno zapakirao, dočekao me u zagrebačkoj Esplanadi, šetali smo Ilicom, pričao mi je o njezinoj slavenskoj toplini, te me nagovorio da po ugledu na njegov "Teatar u gostima", osnujem Teatar "Irena Kolesar", što sam i učinio. Njihove krasne energije, i Reljina i Irenina, osjećaju se i danas u toj kazališnoj trupi. Tako će biti do mog posljednjeg daha.

Gospođa Mira Šuvar posjećivala je Irenu do zadnjeg dana, sačuvala njena pisma i albume sa snimanja Slavice.... i dala mi je mnogo snage da zaokružim priču o Ireni, napominjući mi da se za Irenino ime nikad nisu vezivale ružne priče i afere.

Do mene još uvijek dolaze informacije, dopiru materijali, fotografije, nova sjećanja.... To je dobro, obogatit ćemo sljedeće izdanje. Kao što bi rekli kazališni profesori, nikad nemojte biti zadovoljni napravljenim, uvijek može bolje.

Ratni dnevnik

- Posebno je zanimljiv ratni dnevnik Irene Kolesar. Mogao bi biti objavljen kao zasebna knjiga?

- Ratni dnevnik Irene Kolesar je zlata vrijedan. U njemu ćete prepoznati sam vrh nekadašnje hrvatske i jugoslavenske kulturne elite. On je jedno veliko svjedočanstvo o borbi, patnji, podizanju morala, iskrenih i pravih vrijednosti, revolucionarnog žara, stvaranja umjetnosti u neljudskim uvjetima. Zamislite Irenin sklop, krhka i naizgled nježna, gledala je smrti u oči, ranjene drugove, nosila pušku, a nekoliko sati kasnije bila na probama novog komada, šivala si kostim i igrala predstave na oslobođenim teritorijima. To mogu samo snažni. Ratni dnevnik je knjiga u knjizi koja može biti inspiracija za nove dramatizacije, kazališne predstave, monodrame, radio-drame…. Ideja ima za deset života.

- Kako se Irena "nosila" sa Slavicom koja je obilježila njenu karijeru?

- Definitivno je Slavica obilježila njezinu karijeru, s njom je trijumfirala i pobrala lovorike neprolaznosti. Nakon svih patnji, koje je donio rat, lik Slavice je bio kao melem na ranu, a Irena je nakon te velike slave, takoreći, holivudske popularnosti, koje je itekako bila svjesna, bila još skromnija, neusiljena, neposredna, divna. Ona je bila bujica divnih tonova i emocija, i takva, kakva je bila sklopila je vječno prijateljstvo između sebe i običnih ljudi, poštovatelja kazališta i filma.

- Planovi za predstavljanje knjige?

- Vrijeme je olovno za kulturu i umjetnost. Planovi se zbog pandemije globalno prave veoma obazrivo. Ali, ipak, ja planiram hrabro i ambiciozno. Čim ove mjere popuste i situacija se malo smiri, evo nas u Hrvatskoj i Istri s jednom krasnom izložbom kazališnih i filmskih fotografija i knjigom o Ireni. Početak će biti u Puli, jer je ona u mom srcu, kako bi se sjećali, pričali o Ireni, Slavici, da širimo ljubav i dobru i plemenitu energiju, možda baš i u sklopu nekog od narednih festivala. Želja mi je da kroz knjigu Irena i ljubav od koje je ona bila satkana ponovo dopre do svih nas.

"Osmeh porculanske figurine" je mali doprinos, svih nas, za nju. Samo jedna mala kap u moru zahvalnosti, naspram onog grandioznog i uzvišenog što je Irena Kolesar učinila za nas.

Povezane vijesti

• MINISTRICA DIVJAK: Izvješće Europske komisije došlo je u pravo vrijeme za Hrvatsku
• MAMIĆ TVRDI DA JE ŽRTVA TAJNIH SLUŽBI bivše Jugoslavije i navijača Hajduka
• NAŠA NOVINARKA INTERVJUIRALA  ROBOTICU PEPPER. Pepper joj odgovorila: Već poznajem već neke humanoide poput Vas. Ako želite, možemo se kasnije zagrliti ili plesati