UZ NEDAVNO OBJAVLJENU MONOGRAFIJU
VIRGILIO GIURICIN: Ukoričeno 65 godina plodnoga rada
Fotografija Virgilia Giuricina
Na naslovnici knjige dominira slika koju je Giuricin realizirao davne 1971. i s njom dobio niz priznanja na međunarodnoj sceni. Fotografija je jednostavna: prikazuje težaka koji tegli kotač voza
Nedavno je rovinjski fotograf Virgilio Giuricin objavio monografiju gdje je sažeo 65 godina svoga rada. Od fotoreportera dnevnika na talijanskom jeziku La Voce del Popolo Giuricin je predanim radom stigao do titule međunarodnog majstora fotografije. Na naslovnici knjige dominira slika koju je Giuricin realizirao davne 1971. i s njom dobio niz priznanja na međunarodnoj sceni. Fotografija je jednostavna: prikazuje težaka koji tegli kotač voza. Ne znam gdje ga je fotograf susreo, informacija je nebitna jer ne utječe na ukupni dojam umjetničkog djela.
Fotograf poručuje gledatelju da fotografska umjetnost slijedi logiku suprotnu slikaru: dok slikar polazi od bijele površine i u njoj postupno gradi, fotograf putem objektiva obavlja selekciju, čisti sve što mu osjetila nude da bi se fokusirao na jedan detalj: u tom slučaju čovjeka koji nosi teški drveni kotač.
Drži ga čvrsto, leđa su napregnuta zbog težine, pred njim i oko njega je nebo, nema ceste, nosi teško breme u samoći. U određenom trenutku umjetnik je izvršio selekciju, primijetio je da je seljaku kolo-kotač postao teret, a ne olakšanje. Pognuta ramena seljaka podsjećaju na ona Isusova, na leđa božjeg sina koji nosi križ na putu prema Golgoti. Seljakov križ je kotač, nešto se na putu dogodilo i jadan čovjek mora ga nosit, voz s volovima ostao je negdje duž ceste, lepršavost i lakoća života su prekinute. I mi se, poput jadnog seljaka, gubimo u hodu kroz vrijeme, događaju se stvari koje nam pokazuju težinu života, koje nas stavljaju pred razne kušnje. Podnosimo teret i idemo dalje.
Ne znam ako je ta slika ispunjena vjerom, uvjeren sam da je ona plod vjere jer kad je umjetnik sam u činu stvaranja, oblikuje svijet po volji duše, djeluje snagom ispečenog zanata, ali otvorenog srca. Drugačije ne ide. Giuricin je oblikovao svoju monografiju polazeći od te slike pa knjigu krasi naslov: "Pamćenje kroz vrijeme".
Kolo ima svoju skrivenu simboliku. Prijatelj Ljubo De Karina, kipar iz Brseča jednom je napisao: "... etimologija riječi vrijeme u hrvatskom se jeziku dovodi u vezu s glagolom vrtjeti. A vrtnja je jedna posebna vrsta kretanja, gibanja, vrtnja je promjena. Tek kroz promjenu postoji vrijeme".
Slijedeći Ljubin trag dolazimo do riječi kolovrat koja nas upućuje na staroslavenski znamen koji označava beskrajan krug rođenja i smrti. Čitam da se riječ sastoji od dva dijela: kolo, koji označava Sunce, i vrat koji označava vrtnju. Giuricinov seljak nosi svoj život koji je izgrađen u vječnoj mijeni godišnjih doba, u vječnoj kretnji sunca. Slika nosi u sebi neopipljivu i najčešće nedohvatljivu težinu vremena.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
