Kao dugogodišnji Jakšin prijatelj koji je počesto imao čast čitati mnoge njegove stihove još u nastajanju, dok su "vonjali po friškini", znam koliko mu je važnija bibliografija ispred samih pjesama koje su više slavile pjevače (razglas) nego Pjesnika. Ipak, trubadur je na kraju postao akademik, pa i kada pjevači utihnu pjesme će i dalje odzvanjati

U jednom polugodištu jedne godine ostavila su nas dvojica - Pjesnik i Pjevač - i kao da je time skinuta sva ona dilema koja se od ljetos slušala: čije su Oliverove pjesme? Jakšine, Zdenkove ili Oliverove? Pitali su svo ovo kasnojesensko vrijeme i Jakšu često kolege novinari, a i sam mi se javljao na tu temu iz svog splitskog stacionara, je li mu žao što se njegovi besmrtni stihovi pripisuju Oliveru, a on bi im uzvraćao da ne žali već je ponosan da je takav glas prenosio dušu tih pjesama ljudima koji su ih otvorena srca i širokih glasnica pjevali i svojatali.

Jakšu je ova godina zaista pogodila kao ništa i nikada do sada; oduzela mu je ono njemu najdragocjenije - da se može slobodno kretati kuda ga god pozovu i gdje mu se god nađe na peronu neki od autobusa u koje bi s onom svojom prepunom torbetinom ulazio i kretao put Slavonije na susrete kazališnih amatera, pa onda na susrete lutkara, ruta do Šibenika i Festivala djeteta i nije se računala jer je to tu nadohvat ruke, a do Istre je putovao onom prastarom manirom putopisca Horvata Kiša. Što kao prijatelj Roča, sudionik Šoljanovih dana u Rovinju, pa bi s klapama i šjor Delmatom krenuo u obilazak crkvica i Nezakcija s barba Fučićem, do Draguća i Zorine konobe na čašicu, rođaka Gorana i moje malenkosti i našeg dugogodišnjeg prijateljevanja.

Poeta s otoka

I sada je njegova životna karoca stala, ali gre, gre i dalje gre i neka samo gre, jer ona je ona vječita Falkuša njegove Komiže, mora i putovanja koja su zajednička svima, baš kao i njegova Skalinada, vesela i nenadmašna Nadalina, a sve s pogledom šoto voće kada klapa piva ispod volta. Poeta s otoka i stihova koji su kao more široki i duboki otplovili po cijelom svijetu na usnama neumornih pjevača, i Jakša s njima; s mnogim klapama po Južnoj i Sjevernoj Americi, Australiji, a Japanci su Nadalinu smatrali narodnom pjesmom (a nisu jedini) pa su je snimili, prepjevavali, baš kao i Popadićevog Papu.

No, kada su ne red došle tantijeme, onda su se obznanili i pjesnici. A baš je Momčilo Popadić najzaslužniji što je i Jakša Fiamengo ušao u svijet - baš kako je to i sam takve gore list Arsen Dedić rekao - pjesnika s razglasa, udružujući se sa Zdenkom Runjićem u gigantski glazbeno-pjesnički opus. Pop i Jakša su kao kolege novinari iz redakcije Slobodne Dalmacije, naravno nasljednici Kaštelana i Franičevića u rubrici kultura, a početkom osamdesetih, na moj poziv stigli i u Istru, na Čakavski sabor da se i sami podsjete svojih čakavskih veza i prve zajedničke zbirke pjesma "Vjetar oko kuće", iznjedrene u ČS-u.

Sjetit će se Žminjci dvojice pjesnika i novinara, putopisaca i zaljubljenika u Istru koji su je tada opisali i kasnije joj se vraćali. Nažalost, Pope je brzo umro, a Jakša je, što s Filodramcima i Živkom Nižićem, što kao gost nas nekolicine, Istrom plovio, da bi mi jednog kolovoškog dana na svom balkonu u splitskoj malomišćanskoj Radunici čitao prve sonete o Istri. Izmigoljili su Mravi iz Nezakcija, a te silnice i sva ona naša hodanja po kutcima Poluotoka želio je da Diminić svojim blagim crtežima pojača i tako je nastala jedna od uzvišenijih poetskih zbirki o Istri, ili da se poslužim Jakšinim stihom iz jedne pjesme: "kad spomenem te pjesme i Beram, bojim se da ne pretjeram…"

Jakša je bio posljednji trubadur Mediterana koji je suvereno plovio od riječi do riječi, od stiha do stiha, svojih luka i lučica, i tako doplovio do akademika. Nakupilo se u tih malo više od pola stoljeća bogatog stvaralaštva - pjesnikovanja, podosta knjiga; od one prve More koje jesi (1968.), spomenute Vjetar oko kuće, pa slijede Večera u oku (1976.), Svjetiljka radosnog moreplovca (1988.) koja je svoje prvo predstavljanje imala u Puli, Oteto iz tmine (1990.), More u kamenu, Zaziv protiv zloduha (1992.)…., pa Dolazak u kruh (1998.), Sakrament plovidbe, Ljestve Jakovljeve (2003.), Nebo podneblje, Domaće relikvije, Karoca gre (2006.), Mravi iz Nezakcija… sve za redom.

Ali, dok će se ovim zbirkama i onim nespomenutima kritika i teorija tek baviti, s usana ne silaze: Evo mene među moje, Dalmatinko, Valo veloluška, Ja sam pjesma, Ljubim te do bola, A vitar puše, Lišina, Laku noć Luigi, laku noć Bepina, Kad se odmota stara tunja, Bit ću sve što želiš, Anđele moj, Kamen ispod glave, Luce mala, Teško mi je putovati, Kaća, Lastavica, Blago onom tko te ljubi, Vagabundo, Bonaca, Prašina s puta, U prolazu.... Infišan u te. Dok nam život prolazi Dec po dec, pa ga ublažava Soda i bikarbona, uz Dodir kristala i na Mjesečini se prisjećamo Prve žene, tješeći se da Nema zime, stari moj, sve više nas nosi ritam Karoce i ne damo se kraju, hoće nam se ploviti po beskraju, a Kuća stara je odavno pusta i bez najmilijih gdje je Ostala čeljad stara. Opet nam treba pjesma da zaboravimo, opet posežemo za Pjesnikom, a on nam kaže: Bit ću sve što želiš, nudi nam Baladu, Štoriju,

uspavljuje nas s Nina nana i onda nas susreće s Istinom. Sutra će te ponit...

Tužna balada

Da, ta tužna balada posvećana je njegovom ocu i Jakša mi ju je pročitao još u rukopisu po povratku iz Komiže s očeve sahrane, kada se s majkom vratio u Split. Kad ju je klapa Cambi otpjevala na Tuđmanovom pogrebu postala je simbol svih ispraćaja, klape je prepjevavaju, a jedna smrt, baš kao i svaki Pjesnikov stih, postali su simboli svih smrti i odlazaka. Otpratit će i samog oca Pjesnika na vječni počinak komiškog groblja, uz viškog Voltera Ranka Marinkovića kojeg je Jakša kao predsjednik Društva hrvatskih književnika dalmatinskog ogranka pokopao i s njime se oprostio. A mnogobrojne klape, kao i glasovi Enesa, Tereze, Meri, Tedija Spalata, Zorice Kondža, Ibrice, Dvornika, Peruzovića, Radojke, Kemala, Arsena, Olivera… vraćat će nas sjećanjima i milozvučnim stihovima ovom komiškom Servantesu, jer je i njega opjevao, splitskom novinaru, književniku i piscu u gradu gdje je najteže biti velik, uklesan u kamen Marjana kao poruka dobronamjerniku i znamen postojanja. Za mnoge će Jakša biti ona njegova "svjetiljka djetinjstva", i "moje prvo pijanstvo"...

Kao dugogodišnji Jakšin prijatelj koji je počesto imao čast čitati mnoge njegove stihove još u nastajanju, dok su "vonjali po friškini", znam koliko mu je važnija ova bibliografija ispred samih pjesama koje su više slavile pjevače (razglas) nego Pjesnika. Ipak, trubadur je na kraju postao akademik, pa i kada pjevači utihnu pjesme će i dalje odzvanjati u koricama knjiga, u sjećanju publike. Rekao bi Jakša: "…. Tu se penje, tu se pada, to je život, to je nada, skalinada, skalinada…" Da bi njega, a i nas, na kraju ponijelo "njih šest među ruke". (Mate ĆURIĆ)

Povezane vijesti

• Tragedija u Pragu: Hrvatski maturant pao s balkona i poginuo
• Vlak naletio na osmogodišnje dijete
• Mladić koji je bježao policiji nađen mrtav u šumi