Ovo je moj osobni oproštaj od duše od koje sam toliko primio, a samo zato što je njeno pjesnikovanje bilo povijest odustajanja od pera kojim piše i postajanja perom kojim biva pisano

U utorak, 21. kolovoza, duša koju su više od osam desetljeća sputavali imenom Vesna Krmpotić oslobodila se znaka po kojem su je prepoznavali, ostavila za sobom to zgužvano, iznošeno tijelo i otisnula se put života većeg. I sâm sam je zlostavljao tim imenom, ali se, nadam se, za to i kako-tako iskupio, uvijek ponovnim iščitavanjem i proživljavanjem njenih zapisa, a poslije i javnim predstavljanjima i pisanjem o njenom djelu.

Osobni oproštaj

Ovo je moj osobni oproštaj od duše od koje sam toliko primio, a samo zato što je njeno pjesnikovanje bilo povijest odustajanja od pera kojim piše i postajanja perom kojim biva pisano. Njezin pjev bio je sve vjerodostojnije slušanje, Glasa, koji je ona onda tek prevodila na jezik ljudski: "Tražim taj zvuk kojim stvari same/kao kruhom bacaju se na me/u želji da me zgode/otkrićem tko su i kuda me vode."

Da će to biti tako, moglo se naslutiti već iz "Izgubljenog bisera", njene prve pjesme, koju je zapisala sa samo jedanaest godina:

Jučer, još se srećom osmjehivo dan.

Danas, izgubih biser u travi.

I zalud mi ga je tražiti, znam.

Ali ja isto tako znam

da će sutra doći netko drugi

i naći moj biser,

dosnivati izgubljen san.

Vesnino pjesnikovanje proteklo je zatim kao ustrajno dosnivanje tog sna, kroz pjevanje koje za jedinog dostojnog slušatelja ima čitav kozmos, pjevanje koje je uvijek isto sebi, a kroz pjesme nikad iste (pa ni u 108x108, najvećoj zbirci poezije na svijetu, s 11.664 himni Bogu u čovjeku, Bogu koji ostaje kad se očisti od čovjeka).

Rastrčalost njenog tijela po kugli zemaljskoj bila je tek grubi simbol njenog nutarnjeg hodočašćenja kroz velike predaje drevnoga svijeta. Kad sam se kao srednjoškolac prvi put susreo s njenom riječi - a bio je to Čas je Ozirise, antiantologija staroegipatske književnosti - opčarao me nije samo njezin duh, nego i preplavljenost čitavim svijetom. Vesna Krmpotić zadužila je domaću književnost i tom korjenitom prostorno-vremenskom deprovincijalizacijom. Njeno pisanje uključuje sva doba i sve krajeve ovog globusa (i onkraj njega), a sâmo ostaje u prostorno-vremenskom vakuumu, s jedva pokojom referencom na ovdje i sada kao fizičke koordinate; umjesto toga, njezino su ovdje i sada sinonimi za samu vječnost.

No najjarča od takvih niti što ih je Vesna udjenula u ovdašnju književnost svakako je ona indijska. Sve što je Vesna ikad izlila u riječ bilo je, očito ili skrovito, tematizacija Indije. Ona je živa potvrda i zadnjem sumnjičavcu da za duboko poznavanje druge kulture nije nužno poznavati njen(e) jezik(e). Niti je poznavanje jezika ikakvo jamstvo istinskog poznavanja pripadajuće kulture. Vesna nas je desetljećima uvodila u Indiju, ali, još i puno važnije, uvodila je Indiju u nas, više no svi naši indolozi zajedno (među koje spadam i ja). Indijsku kulturu, njene tekstove, Vesna je razumijevala suživljavanjem. Kad bi se našla pred nekim od njih, ona ga nije trebala spoznavati, već samo prepoznati njega u sebi, sebe u njemu. Kao što sam već pisao, Indija nije točka na globusu, nego stanje duha. A Vesna Krmpotić sa zametkom je te svijesti rođena. Ona u svijet Indije ukoračuje prirodno, kao da stupa u tekuće ogledalo, i Indija se prirodno odražava u njenim tekstovima. Tu nema nikakvog napora, nikakvog učenja, nikakve inicijacije. Vesna se naprosto služila svom sobom.

Tko smo

Vesna Krmpotić u šačici je razloga zbog kojih se radujem i što mi je materinji jezik hrvatski. Oblici koje na njenim usnama on poprima među najljepšim su uspomenama i činjenicama mog života. I opet, već je i čas u kojem sam stao pred njenog Ozirisa bio čas da u čudu spoznam što je sve mojim jezikom moguće izreći. I kako. U vlastitom pisanju, govoru, u vlastitoj uvaljanosti u jezik ja i dalje ne prestajem otkrivati nedvojbene ožiljke tog susreta.

"Jednoga od jutara u kojemu se više ne nadamo, na putu od kuhinje do sobe, može nas bez najave pogoditi grom: da se sjetimo tko smo." Sjetiti se tko smo. To je bez sumnje jedan od mogućih opisa stvaralaštva Vesne Krmpotić. No iščitava se iz gornjih riječi još jedno upozorenje: spoznaja, objava - može se dogoditi bilo kad, i bilo gdje. Ona se tako i događa. Jedino tako. To je najdragocjeniji dokaz njene istinitosti. Ako Savlova preobrazba u Pavla na putu od Jeruzalema do Damaska jest istinita, ona mora biti ponovljiva na putu od kuhinje do sobe. Sinajska gora mora biti za štednjakom. Grm mora i dalje gorjeti pod čajnikom. Prorok u vlastitom domu mora biti svatko, njegov hram mora biti svugdje, a žrtva u njemu prinositi se uvijek.

Vesna Krmpotić još je u Brdu iznad oblaka, tom potresnom svjedočanstvu o umiranju vlastitog djeteta, uspijevala svjedočiti prvenstveno s razine na kojoj majčinska patnja ne uspijeva zamagliti širinu i jasnoću vidika što ga je otvorilo vlastito dijete, sad već učitelj, poslanik, glasić koji je privodi spoznaji da smrt nije suprotnost životu.

Sada to ona zna možda i više no ikad.

Hvala ti, Vesna, i s Bogom. (Igor Grbić)