Crna komedija "Pukovnik Ptica", premijerno postavljena u nedjelju u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Vinka Brešana, ironična je metafora Balkana kao ludnice koja ismijavanjem dokida konvencionalne definicije "normalnog", satirizirajući snove malih naroda o spasonosnoj integraciji u veliku Europu.

Napisana 1997. i inspirirana ratovima u bivšoj Jugoslaviji, drama "Pukovnik Ptica" suvremenog bugarskog dramatičara Hriste Bojčeva neka je vrsta politički angažirane egzistencijalističke tragikomedije koja se izruguje svemu i svima, koristeći ludilo i ludnicu kao ironijsko povećalo stvarnosti.

Satirizirajući snove malih balkanskih zemalja s margina svjetskih i europskih interesnih zona o boljoj budućnosti integracijom u klub "velikih", Bojčev ruši mitove o razlikama između svjetova s "ove", odnosno, "one" strane, između "nas" i "njih", na kraju i simbolično i doslovno predstavljajući idealiziranu sliku Zapada na kojemu je sve ljepše, sunčanije i ugodnije kao tek šarenu tapetu na izmišljenom zidu, lažnu sreću razglednice iz nekog nepostojećeg odredišta.

Kako nestaju granice koje su donedavno zemlje bivšeg komunističkog bloka držale čvrsto izoliranima od demokratske, bogate i "normalne" Europe, kulise padaju, i ludilo ranije izopćenih postaje opće ludilo, u predstavi koja pokazuje da je i ludilo tek – stvar perspektive.

Šestero bezopasnih mentalnih bolesnika, zaboravljenih u psihijatrijskoj ustanovi u nekoj balkanskoj zabiti, vrijeme provodi čekajući. Možda čekaju pomoć vanjskog svijeta, možda čekaju liječnika, možda uopće ne čekaju, jer za luđake je vrijeme relativno.

Hladno je – i doslovno i metaforički – a ta se hladnoća ogleda u bijelim kulisama ogrnutoj gotovo posve goloj sceni, s tek nekoliko bolničkih kreveta, par stolica i jednim pokvarenim televizorom.

Jedan impotentni Rom (Vilim Matula), jedan nagluhi nerealizirani glumac (Nikša Butijer), bivša prostitutka koja želi postati Majka Tereza (Branka Trlin), paranoik koji umišlja da se smanjuje kako pada noć (Vedran Mlikota), nepopravljivi lopov i alkoholičar (Marko Makovičić) i katatonični bivši vojnik (Dražen Čuček) nemaju puno toga zajedničkog, osim zajedničkog ludila, zajedničke izopćenosti i zajedničkog nagona za preživljavanjem. Stalna prisutnost na sceni je i Mate Matišić u ulozi Jordana, kao neverbalni dodatak ugođaju koji čitavo vrijeme poentira atmosferu prigodnim glazbenim upadicama.

Kratko, ali uzaludno osvježenje pojavljuje se u liku doktora (Borko Perić), koji u tu izoliranu sredinu stiže doduše nenajavljeno, ali ne uzrokujući osobite potrese, kao da ga i nisu i jesu očekivali, ili kao da je, u konačnici, posve svejedno je li tu ili nije, jer se ozdravljenje ionako ne očekuje iz neposrednog izvora – ono isključivo mora doći od nekog dalekog, još nedosanjanog inozemnog sna.

Sve je u tome tekstu u službi nečeg drugog – bolnica je simbol marginaliziranih, bolest je simbol nade u izlječenje, odnosno, bolje sutra, a doktor bi trebao biti posrednik tog izlječenja. On, međutim, i sam bolestan – ovisnik je o morfiju, zapravo simbolizira začarani krug nemoći u kojemu oni koji bi trebali pružiti pomoć nisu u stanju pomoći ni samima sebi.

Nezainteresirana institucionaliziranost psihijatrijske ustanove (mala zemlja na rubu Europe koja samo bespomoćno čeka) savršen je poligon za razvoj paralelnog društvenog uređenja, neke vrste primordijalne zajednice u kojoj se ljudi prepušteni samima sebi instinktivno međusobno čuvaju i štite.

Taj i takav svijet kakvim ga vidi Hristo Bojčev nije obećavajući; sve oko nas je ludnica, svi su bolesni, lijeka nema, najbolje je priviknuti se na to.

U tekstu kao da nema oštrih rubova, pa tako ni neočekivana "humanitarna pomoć" u obliku zagonetne pošiljke, za koju se ustanovljuje da je riječ o sanduku punom UN-ove vojne opreme, ne izaziva neku veliku pomutnju, a luđaci, kao da su oduvijek samo to čekali, spremno uskaču u nove odore.

Njihova igra vojnika naglo iz totalne obamrlosti budi PTSP-ovca Fetisova (Čuček), bivšega pukovnika čiji vojnički instinkt reagira na zvuk dobro poznatih zapovijedi. Njegova se šizofrenija aktivirala punom snagom – naizgled posve oporavljen, on preuzima upravljanje "četom".

Navlačenje odore tuđe vojske kao simbol želje za pripadnošću gotovo je poput navlačenja neke nove, tuđe kože, u kojoj se i luđak može osjećati normalnim. Tako transformirani u organiziranu i samodiscipliniranu jedinicu, napušteni samostan u kojemu se nalazi njihova bolnica proglašavaju nezavisnim teritorijem a sebe UN-ovim vojnicima. Odlučuju se domoći Strasbourga kako bi se i službeno priključili snagama Ujedinjenih naroda.

Datum polaska odredit će jedna slučajno zalutala ptica… Uniformiranost i docilnost prema vanjskome autoritetu dovoljni su elementi za formiranje zajedničkog identiteta, poručuje Bojčev u komadu, a od psihijatrijske ustanove do samog srca Europe možda i nije tako dalek put.

Povezane vijesti

• Približili Shakespearovo djelo mladima
• Premijerom drame „Bizon i sinovi“ otvorena nova Mala scena u INK-u
• PREMIJERA ZADNJE SEZONE IGRE PRIJESTOLJA u travnju iduće godine