Iako je Hukanović ovu potresnu i jezivo istinitu knjigu napisao još 1993. godine, nekoliko mjeseci nakon što je s grupom zarobljenika oslobođen iz logora, te je zajedno s obitelji zahvaljujući međunarodnom Crvenom križu otišao u Norvešku, ovo je prvi put da je predstavlja u Hrvatskoj. Njegova je knjiga u međuvremenu doživjela već šesto, prošireno izdanje, a prevedena je na mnoge svjetske jezike

"Moja knjiga napisana je krvlju, mojih rođaka, mojih prijatelja, mojih sugrađana, i mojom vlastitom krvlju. Nisam mislio da ću ikada objaviti svoju crnu knjigu, a evo je. Ima jedan izraz kod nas u Prijedoru da prijedorska majka nikad izdajice nije rodila. Bogami, rodila ih je. I to podosta. Kasnije će se otkriti da su Omarska i Manjača bili najgori logori na ovim prostorima," rekao je Rezak Hukanović, pisac, pjesnik i novinar iz Prijedora (BiH) na predstavljanju svoje knjige "Deseta vrata pakla" u petak u pulskom hotelu Park Plaza Histria.

Dante nije bio u pravu

Iako je Hukanović ovu potresnu i jezivo istinitu knjigu napisao još 1993. godine, nekoliko mjeseci nakon što je s grupom zarobljenika oslobođen iz logora, te je zajedno s obitelji zahvaljujući međunarodnom Crvenom križu otišao u Norvešku, ovo je prvi put da je predstavlja u Hrvatskoj. Njegova je knjiga u međuvremenu doživjela već šesto, prošireno izdanje, a prevedena je na mnoge svjetske jezike, no Hukanović je iz nekog razloga na ovim prostorima rijetko predstavlja. O kakvom se djelu radi, dovoljno govori podatak da je predgovor izdanju na engleskom napisao čuveni nobelovac Elie Wiesel, i to ovim riječima: "Dante nije bio u pravu. Pakao se ne sastoji od devet vrata, nego od deset. Rezak Hukanović vas vodi do zadnjih, desetih vrata, najstravičnijih i užasno srceparajućih. I znamo gdje ćemo ih naći."

Prezentacija knjige privukla je mnogobrojnu publiku koja je ostala iskreno začuđena kada je Hukanović pozdravio jednog našeg sugrađanina s kojim je proveo u logorima smrti šest najstrašnijih mjeseci u svom životu. Premda je pisac tijekom predstavljanja knjige izbjegao eksplicitne i mučne detalje logoraškog života koje spominje u knjizi, i sama insinuacija na neke događaje kojima je svjedočio ili ih je osobno doživio bila je dovoljna da se iz publike povremeno čuje pokoji jecaj ili tihi vapaj: "Bože, bože…"

Svjedok Haškog tribunala

- Vidio sam dječaka od svojih 16 godina koji je gledao kako mu ocu lome obje ruke, kako mu lome rebra, kako mu izbijaju zube i udaraju ga u glavu pri čemu su mu otvorili lubanju u dužini šest centimetara… Taj dječak bio je moj sin. Svatko od nas, bez obzira je li iz Hrvatske ili Bosne, ima svoju ratnu priču. Nečija bi priča bila još krvavija nego moja. No, ovo je moja priča, rekao je Hukanović, koji je i sam triput na Haškom tribunalu svjedočio o strahotama tog nesretnog bratoubilačkog rata iz '90-ih.

Gost večeri i promotor knjige bio je znameniti pisac i akademik Abdulah Sidran koji je konstatirao da su pjesnici i književnici možda najmanje relevantni da govore o ovoj knjizi, jer je njen sadržaj prepun materijala za psihologe, psihijatre, sociologe i druge stručnjake. I ovaj je put spomenuta ista ona teza ili činjenica o kojoj se mnogo puta u zadnjih dvadesetak govorilo, o Bošnjačkoj naivnosti i dobroćudnosti tih nesretnih ljudi koji nisu nikako mogli vjerovati da će im se takve strahote dogoditi, da će susjed na susjeda nasrnuti, da će se neke barabe iz sela i grada tako uzdignuti da će navaliti svom silinom svojih frustracija na profesore, doktore, znanstvenike, književnike, odvjetnike, sportaše, gradske dužnosnike, i sve ostale građane, bilo koje dobi, zdravstvenog stanja ili spola. "Što bi na mene? Kakve veze ja imam s ratom?", govorili su mnogi, pa tako i Hukanović i njegovi susjedi u Prijedoru 1992., sve dok ga jednog jutra nisu probudile pobješnjele horde i zajedno sa sinom odvele u logor. Nažalost, moglo se čuti na predstavljanju knjige, upravo je ta bošnjačka dobrota u logorima stajala života mnoge ljude. Zarobljenici su bili mučeni svakodnevno, na najbrutalnije načine, psihički i fizički, a sve je, kaže Hukanović, počinjalo već prozivkom, koja je zarobljenicima bila najgora.