"Hrvatski bez muke" nije predstava na koju se dolazi da bi se nasmijalo iako djeluje pomalo eskapistički, kao bijeg od stvarnosti, no to je samo privid jer na trenutke djeluje prilično stvarno iako je ta stvarnost malo iskrivljena

Oni su se vratili. Zašto? Da bi nam pokazali da valjda nijedno vrijeme ne može biti toliko racionalno da se od njega ne može napraviti apsurd. Oni su Daniil Harms (1905.-1942.) i Eugene Ionesco (1909.-1994.) i voljeli bismo reći da su njihove priče izgubile na aktualnosti, da ih je pregazilo vrijeme, no "Hrvatski bez muke" koji je premijerno izveden preksinoć u prostoru kazališta Dr. Inat u Rojcu pokazuje da i dalje postoje razlozi da se družimo s ovo dvoje velikana. Što zapravo uopće nije loše. Nekako su nam nedostajali u zadnje vrijeme.

Gorčina u ustima

Njihovi su tekstovi zabavni, koliko god da se u njima osjeća oporost koja itekako dolazi do izražaja u ovoj predstavi. "Hrvatski bez muke" nije predstava na koju se dolazi da bi se nasmijalo iako djeluje pomalo eskapistički, kao bijeg od stvarnosti, no to je samo privid jer na trenutke djeluje prilično stvarno iako je ta stvarnost malo iskrivljena. Ova predstava može nasmijati, ali može i rastužiti, replike u njoj mogu zvučati smiješno, ono što se kaže "na prvu loptu", trivijalno, banalno ili besmisleno, ali na koncu teško je ne osjetiti barem malo gorčine u ustima. Je li je stvarno sve što govorimo inače smisleno? Koliko toga što svaki dan kažemo ima zbilja neki dublji smisao? Komunikacija je način društvenog povezivanja, način da se pobjegne iz izolacije, ali koliko često je ona rezultat puke, isprazne dosade? Pričamo, ali ne znamo što bismo rekli. Osim toga, ponekad čujemo nešto i zvuči nam smisleno, grandiozno, iako zapravo nije. Recimo, "Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo". Kao da tu ima nečeg, zar ne? Tako je i s onim što činimo. Koliko razmišljamo o nečemu što svaki dan napravimo?

To su neka od pitanja koja mogu, premda ne kažemo da moraju, isplivati dok se gleda "Hrvatski bez muke". Za neke od scena možda ipak nije naodmet poznavati vremenski kontekst u kojima su nastale, ali to nije uvjet. Svatko ovo može doživjeti kako želi, ali ipak, po nama je najgore da se prihvati samo onaj prvi sloj, bez da se porazmisli, npr. zašto bi nam bilo lakše kada bi sve riječi sveli na samo jednu, recimo "mačka" ili kada logičar objašnjava drugom liku da je njegov pas zapravo mačka jer ima četiri šape, pa po toj logici mora biti mačka.

Nestvarno

Taj čudan svijet koji djeluje nestvarno, a zapravo je vrlo stvaran, jako dobro su u glumačkoj podjeli predstavili Gordana Trajković, Nevena Trgovčić, Kristina Lazić, Barbara Ćaleta-Markežić i Vladimir Butković. Oni glume riječima, ali i gestama te grimasama koje idu od zbunjenosti do jako dobro prikazane karikaturalne samouvjerenosti. Sve to čine uz povremene, namjerne intervencije dramaturginje Snježane Akrap-Sušac, koja je uz spomenute glumice zapisana i kao redateljica. Mentor je bio Branko Sušac, za ton je bio zadužen Igor Dražić, za rasvjetu Petra Pletikos, a video-fotografije Iva Horvat. Za vrijeme predstave čujemo glas Berislava Mudrovčića, a tu je i Batman, uvjerljiv u ulozi mačke koju baš briga za sve.

Ćelava pevačica... pardon, pjevačica se i dalje češlja na istu stranu, a o crvenokosom čovjeku i dalje pričamo iako on uopće nije imao kosu, niti ruke, noge, niti cijelo tijelo, niti je uopće postojao. No, iz nekog razloga, taj je lik jako zanimljiv, kao što je i dalje intrigantan opus Harmsa i Ionescoa. Oni koji taj opus dobro poznaju trebaju pogledati "Hrvatski bez muke" da se prisjete i procijene koliko su ta djela i dalje aktualna, a mi držimo da jesu. Oni koji ih ne poznaju, eto prilike da se upoznaju. Repriza je u srijedu u 20 sati.

Povezane vijesti

• "Vitez željeznog srca" u subotu besplatno u Teatru Naranča
• Marija Crnobori me naučila istarskoj čakavici
• Ralph Fiennes i Vanessa Redgrave na Brijunima