To čekanje famoznog investitora nije dobro jer koči razvoj tih praznih prostora, koči njihov potencijal koji bi u realizaciji bio namijenjen svim građanima, kao javno dobro. Tako to rade u Portugalu, gdje o namjeni prostora odlučuju građani, ističe Pero Šćulac, Puljanin s portugalskom adresom

Velik odaziv publike na prva postkoronarna kulturna događanja uživo u Puli i dalje traje, podsjećajući spontanošću i toplom atmosferom na neka ljepša vremena. To je pokazala i preksinoć otvorena izložba radova pulskog autora Pere Šćulca "Ako baš ne treba ime, možda i ne bih" u prilično popunjenoj galeriji HUIU-a.

U ovom slučaju začuđujuće dobrom odazivu posjetitelja raznih generacija pridonio je zasigurno dobri duh autora, rođenog 40-godišnjeg Puležana, samoukog umjetnika, pasioniranog crtača s urođenim smislom za komponiranje vizualnih djela, koji zadnjih četiri godine živi i radi na dionici Pula - portugalski Azori. Što se Pule I Istre tiče, dosad je samostalne izložbe imao u P14, kultnoj galeriji Šikuti i Dnevnom boravku Rojca. Ova se, pak, izložba u Galeriji HUIU-u može razgledati do 19. lipnja, od ponedjeljka do petka, od 17 do 21 sat.

U recentnim izloženim radovima u HUIU-u isprepliću se arhitektonski modeli, crtež i skulptura uz miješanje osjetljivih materijala, poput papira i platna, s grubim građevinskim materijalima.

Zanimljiv je u podtekstu angažirani autorski motiv. Naime, radovi su rezultat procesa inspiriranog promatranjem života u gradu u kojemu su građani naučili živjeti uz prazne prostore - prazne kuće, zgrade, tvrđave i cijela područja.

- Razmjer neiskorištenosti takvih prostora za mali grad poput Pule je kolosalan, a takav je i potencijal tih praznina. Neiskorištenost tih prostora inspirativna je za individualne i kolektivne scenarije, pojašnjava Šćulac, s kojim smo porazgovarali uoči samog otvaranja izložbe.

- Iako inspirirani neiskorištenošću prostora, ovi gotovo eksperimentalni radovi nisu doslovni, nisu aktivistički. Ipak, promatrač ovih radova ne može iščitati tvoje pojašnjenje tih istih radova.

- Kroz ove radove htio sam ispisati fragmente tih praznih prostora, koji su, meni osobno, narativni, i zato sam ih imao potrebu istaknuti. Ne može se iz njih iščitati o kojim je prostorima riječ, premda su posrijedi pulske i istarske lokacije. Kroz radove se često provlače dva kvadrata i oni mogu asocirati na izloge brojnih praznih gradskih, dakle javnih prostora u središtu Pule, dok su krugovi i reljefi svojevrsna arhitektonska rješenja koja, iskreno rečeno, teško mogu objasniti. Zato ih je možda najbolje svrstati u eksperimentalne radove.

- Ali, ipak je to i autorska "intimistička naracija". Jesu li ti silni prazni prostori prije svega posljedica raspada autrougarskog carstva i pozicije Pule kao glavne ratne luke?

- Jesu, s time da ti prostori zjape prazni u očekivanju famoznog investitora. To čekanje nije dobro jer koči razvoj tih sada praznih prostora, koči njihov potencijal koji bi u realizaciji bio namijenjen za sve građane, kao javno dobro.

- Očito je da radovima problematizirate odnos privatnog i javnog.

- Da, do daljnjeg ostaje praznina. Ona je dosta prisutna i na ovim slikama, napravljenim zadnjih dvije godine, iako šest radova nedostaju na ovoj izložbi, dok su neke skulpture, apstraktne arhitektonske makete, morale ostati u Portugalu zbog svoje veličine, ali i težine jer sam na njima od materijala dijelom koristio i beton. Istodobno su i senzitivne i teške, i kao takve ih je bilo trenutno nemoguće dovesti u Pulu.