BITKA ZA PRIČU I NEMUŠTE DIJALOGE
NOVO U KINIMA: "Bitka za Midway" Rolanda Emmericha
"Bitka za Midway" je prije svega holivudski akcić i unatoč mahom lošim kritikama na netu nije baš toliko bezvezan, no kronično mu nedostaju jača priča i bolji dijalozi te uvjerljivija gluma. Drugi dio nudi gledateljima molbu za iskupljenje nakon užasnog prvog dijela, a pitanje je hoće li je gledatelji prihvatiti
Možda malo previše tražim od života, ali ako idem gledati film koji se zove "Bitka za Midway" ili u originalu jednostavno "Midway", onda zbilja očekujem da se taj film bavi, ono, bitkom za Midway. U novom filmskom uratku redatelja Rolanda Emmericha ("Dan nezavisnosti") koji traje više od dva sata bitka za Midway jest prikazana, ali tek u drugoj polovici.
Bitka za Midway koja se vodila početkom lipnja 1942. jedna je od ključnih bitaka Drugog svjetskog rata. U njoj su Amerikanci pobijedili japanske snage na Pacifiku i time okrenuli tijek rata u svoju korist, iako je rat na Pacifiku nakon toga trajao još više od tri godine. Japanci su željeli američkoj Pacifičkoj floti zadati fatalan udarac, ali njihove planove otkrili su američki obavještajci i kriptografi te dali priliku svojim drugovima da udare prvi. Unatoč tome, Japanci se nisu dali smesti i tek su zbog špurijusa američkih pilota ili tek puke sreće Amerikanci uspjeli potopiti četiri japanska nosača aviona, što ovi nisu uspjeli popraviti do kraja rata.
Još je 1976. snimljen film o ovoj bici, a Emmerich je u ovoj novoj verziji dao prvo jedan dugački uvod koji počinje napadom Japanaca na Pearl Harbour 7. prosinca 1941. čime SAD biva uvučen u rat ne samo protiv Japanaca, nego i protiv njihovih njemačkih i talijanskih saveznika u Europi. Napad na Pearl Harbour uzima 30-ak filmskih minuta od čega barem pola otpada na loš CGI, odnosno vizualno neuvjerljivo kompjutorski dizajnirane akcijske sekvence. To je prilika da upoznamo glavne likove koji uključuju iskusnog i neustrašivog ali arogantnog pilota Dicka Besta (Ed Skrein) i vojnog obavještajca Edwina Leytona (Patrick Wilson) slavnog admirala i zapovjednika Pacifičke flote Chestera Nimitza (Woody Harrelson) i jednako važnog admirala Halseyja (Dennis Quaid) te još neke likove. Oni u početku čine neke stvari kojima će kasnije opravdati svoje postupke u ključnim scenama, no gluma je jednostavno očajna. Primjerice, Skrein je antipatičan i muči se sa izgovaranjem rečenica, kao da mu je čeljust ukočena, dok se čini da Quaid namjerno radi parodiju od Halseyja. Situacija nije puno bolja niti s Aaronom Eckhartom koji glumi Jimmyja Doolittlea, čovjeka čija je eskadrila bombardirala Tokio. Pritom iz njihovih usta izlaze klišejizirane patetične fraze o domoljublju i drugim uzvišenim stvarima što zvuči nepodnošljivo umjetno i pritom se redatelj ne žuri predstaviti likove imenom i prezimenom. Ne, ne govorim o Vrdoljakovom "Generalu", i dalje smo u "Bici za Midway" gdje nakon napada na Pearl Harbour pratimo još i napad Amerikanaca na Marshalske otoke i posljedice Doolittleovog upada na nebo iznad japanskog glavnog grada.
Iako se svime time daje jedan povijesni uvod, te se prikazuje i američka i japanska strana, sve je to dosadno i razvučeno, na trenutke čak i banalno da ne pomaže sva ta obilna akcija koju Emmerich servira.
Konačno, kada se fokus prebacuje na Midway i onog trena kada Amerikanci u bljesku inteligencije i lukavstva otkrivaju da će Japanci napasti Midway (prije toga su metu znali samo pod kodnim nazivom AF), film uzlijeće i sva ta akcija dobiva neki smisao. Nemušte replike i drvena gluma sada padaju u drugi plan, a stvarni događaji preneseni su, pa u nekim dijelovima, dosta vjerno. Nisam povjesničar tako da mi je teško povezati sve konce, ali koliko znam, dešifriranje japanskih planova za napad na Midway upravo se tako dogodio, kao i manevri japanskih brodova nakon iznenadnog američkog napada te američko lociranje japanskih nosača aviona što je potom dovelo do katastrofe po Japance. Isto tako, već kada se čini da je Doolittleov lik potpuno zanemaren, daje se epilog bombardiranja Tokija koje je s jedne strane jako uznemirilo Japance, iako nije imalo nekih većih razornih posljedica, a s druge strane dalo im je priliku za krvave represalije u Kini koju su okupirali. Za sada valja sačekati što o tome ima za reći Nick Hodges na YouTube kanalu History Buffs koji se bavi povijesnom točnošću filmova, no stranica History vs Hollywood već je dala prilično pozitivne komentare što se tiče prikaza povijesnih događaja.
Također, iako film prikazuje Japance kao negativce, dobar dio vremena posvećuje se upoznavanju likova s te strane i pokušaju da ih se prikaže kao ljude koji griješe i snose posljedice. Oni jesu fanatici, no u jednom trenutku čak i oni shvaćaju kada je vrag uzeo šalu. Šteta što to u stvarnosti nije dovelo do brzog okončanja rata na Pacifiku.
"Bitka za Midway" je prije svega holivudski akcić i unatoč mahom lošim kritikama na netu nije baš toliko bezvezan, no kronično mu nedostaju jača priča i bolji dijalozi te uvjerljivija gluma. Drugi dio nudi gledateljima molbu za iskupljenje nakon užasnog prvog dijela, a pitanje je hoće li je gledatelji prihvatiti. Unatoč očekivanoj i loše prikazanoj akciji, film ne zanemaruje stvarne događaje i ne gura ih u smjeru propagandističkog pamfletizma. Da nije toliko dug i da ne troši toliko vremena na stvari za koje nema potrebe da ih troši, "Bitka za Midway" bila bi puno gledljivija.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
